Smajo Pozderović i u 95-oj godini ide na šahovske turnire

Ovo je priča o vjerovatno najstarijem aktivnom šahisti na svijetu, 95-godišnjem Smaji Pozderoviću iz Tuzle.

Uprkos teretu godina, Smajo se još uvijek jako dobro drži. Kreće se bez štapa. Ne koristi ni naočale (Al Jazeera)

U Tuzli je nedavno održan 24. Memorijalni međunarodni šahovski turnir „Kapija“. Nastupila su 103 igrača iz Hrvatske, Kosova, Srbije i Bosne i Hercegovine. Čak 19 šahista, učesnika turnira, bilo je sa međunarodnim titulom. Učestvovalo je i nekoliko velemajstora: Miodrag Savić, pobjednik turnira, Milan Vukić i Dalibor Stojanović. Titulu je branio prošlogodišnji pobjednik Mirza Avdić. Turnir je uvršten u kalendar Šahovskog saveza Federacije BiH i Međunarodne šahovske federacije (FIDE) i bit će rejtingovan za svjetsku rejting listu za ubrzani šah.

Međutim, ovo nije priča o turniru. Ovo je priča o najstarijem učesniku ovog turnira. O Smaji Pozderoviću iz Tuzle.

Najmlađi učesnik bio je Petar Gazić iz Banje Luke sa devet godina, a Smajo Pozderović od njega je stariji “samo” 86 godina.

Vjerovatno je jedan od najstarijih aktivnih šahista na svijetu. U Bosni i Hercegovini, sasvim sigurno. Oni koji znaju igrati šah, znaju i kakvu mentalnu snagu ima Smajo Pozderović. Uprkos teretu godina, Smajo se još uvijek jako dobro drži. Kreće se bez štapa. Ne koristi ni naočale. I uz sve to – vedrog je duha.

Kada je prošle godine na istom turniru igrao protiv kalesijskog šahiste Admira Mešića, nakon što su remizirali, Mešić je poželio da se i naredne godine sastanu na turniru i da ga Smajo pobijedi. Smajo mu je na to šeretski odgovorio: ”Možda se i to desi, ako do tada ne budem ‘visio’ na nekoj banderi.”

Kakvog je zdravlja, bandera će još pričekati na Smaju. Jedna od aktivnosti je i igranje šaha sa prijateljima, u parku kada je lijepo vrijeme ili u prostorijama šahovskih klubova “Sloboda” i “Tušanj”.

Šah naučio igrati u Goraždu 1936.

Redovan je gost u slastičarni “Fontana”. Kad smo tu pitali za njega, mlada ugostiteljska radnica nam je rekla: “Aaa, djed Smajo, doći će on, doći. Redovno navraća”. Kafu pije s medom, umjesto šećera. Naučio u toku rata.

“One godine kada je Tuzla bila blokirana, odem ja na pijacu da kupim kilu šećera, kad ono: šećer košta 65 maraka, a med ‘samo’ 50 maraka. Šećer skuplji od meda! Kažem sebi: Smajo, nećeš ti to kupovati, imaš ti meda kod kuće. I tako sam u početku počeo piti kafu s medom. U početku nije bilo baš nešto posebno, ali vremenom sam se navikao i sada ne mogu drugačije ni popiti kafu”, priča nam Smajo.

Nekad se bavio i pčelarstvom. Prije ovog rata imao je i do 50 košnica. Osim šahu, za svoje zdravlje, i mentalno i fizičko, zahvaljuje i pčelama, bavljenju pčelarstvom i, naravno, medu.

Ne pije alkohol, ne troši cigarete. Dnevno popije po dvije kafe. Jede mnogo voća i povrća, a od mesa samo ribu. To je njegov recept za dugovječnost. Moguće je da ima i genetike. Kako nam je ispričao, njegov dajdža Arif iz Goražda umro je u 102. godini.

Smajo Pozderović je 2021. godine prebolovao i koronu. Sa svoje 93 godine uspio je pobijediti bolest koja je odnijela mnoge živote. Među ostalima, i njegovu suprugu Samiju, koju su svi poznavali pod nadimkom Devsa. Ona je umrla 24. novembra 2021. godine. U to vrijeme Smajo je ležao u bolnici upravo zbog korone. Dok nisu sahranili majku, sinovi mu nisu htjeli reći da je umrla. Tek nakon pet dana, kada je izašao iz bolnice, Smajo je saznao da je supruga umrla. Imala je 89 godina. Sa njom ima četvero djece: kćerku Edibu i sinove Ediba, Adnana i Asmira.

Pozderović je šah naučio igrati u Goraždu, davne 1936. godine, odakle je i rodom. Naučio ga je brat Omer koji je igrao šah sa jednim studentom agronomije. Oni su igrali, a Smajo je, šahovskim žargonom rečeno, kibicovao dok oni igraju. I tako naučio.

Drugi svjetski rat proveo je u Goraždu. Kaže da se ovaj nedavni rat, po strahotama, ne može porediti sa onim iz perioda od 1941. do 1945. godine.

Po završetku tog rata, Smajo je iz Goražda, preko Sarajeva, Kaknja, Zenice, Maglaja, Doboja i Lukavca, došao u Tuzlu. Najveći dio puta je prešao pješke. U Tuzli je bio kod brata, koji je bio partizan i dobio je službu u tom gradu.

Najviše cijeni Fischera i Spaskog

Kaže da je tada bilo teško. Imao je tek 17 godina. Nije se imalo. Ipak, išao je na sve radne akcije i tako je svaki dan obezbjeđivao za sebe komad kukuruze i porciju graha.

“Dobijemo taj komad kukuruze i graha u kojem je bilo pet-šest graški. Bilo je teško, ali makar se nije bilo gladno. Meni nije bilo mrsko ništa raditi”, priča Smajo.

Ispričao je i da je uz pomoć brata upisao zanat za mašinbravara. Paralelno je nadoknađivao u ratu propuštene razrede niže gimnazije, učio zanat i radio. Na kraju je postao i mašinski inženjer.

Radio je u mnogim firmama, u Koksari, Remontmontaži, pribojskom FAP-u, Rudarsko-hemijskom institutu, a penziju je dočekao u firmi Projekt Tuzla sada već daleke 1988. godine. Već 35 godina je penzioner. Mogao bi biti jedan od rijetkih koji će imati isti broj godina i radnog i penzijskog staža. Pričao nam je i kako su ga u firmama varali za stan. S obzirom na to da je bio dobar majstor, uvijek bi mu obećavalli stan, ali su drugi dobijali. Ipak, na kraju se i on izborio za svoje stanarsko pravo. Dobro se sjeća i dr. Saliha Bureka, koji je osuđen u političkom procesu. On mu je bio šef u Institutu. Kaže da je bio dobar čovjek. Isto kaže i za tuzlanskog narodnog heroja Pašagu Mandžića, koji je također osuđen u političkom procesu.

“Pašaga je isto bio dobar. Nije bio materijalista, ali jeste pomalo bio autokrata”, priča Smajo.

I dok je radio u svim tim firmama, Smajo nije prestao sa igranjem šaha. Igrao ga je na radničkim sportskim igrama. Kasnije će početi da igra i na turnirima izvan firmi. Jedan je od osnivača Šahovskog kluba “Tušanj” Tuzla. Od 32 osnivača, koji su davne 1972. godine osnovali ovaj klub, Smajo je danas jedini još živ.

Od svjetskih šahista najviše cijeni Fischera i Spaskog. Nikad šah nije učio iz knjiga, nego sve iz glave, igrajući stalno.

“Mnogi me pitaju jesam li učio šah. Kažu kako dobro igram, mora da sam učio. A nisam. Igrajući sam učio i napredovao. Imam dvije-tri varijante otvaranja koje uglavnom koristim. Ako protivnik nasjedne, obavezno im uzmem lovca ili skakača”, kazuje vremešni Smajo Pozderović.

Informbiro, Smajo i lijepa Bugarkinja

Zanimljivo je kako do u detalje priča o događajima iz Drugog svjetskog rata i vremenu Informbiroa, koji je prekinuo i njegovu vezu sa jednom lijepom Bugarkinjom.

“Upoznali smo se na izletu u Ptuju. Bila je lijepa, svidjela mi se. Zavolio sam je. Kad se vratila u Bugarsku dugo smo se dopisivali, pa sigurno nekih šest mjeseci. A onda je došlo vrijeme Informbiroa i nismo se više mogli dopisivati. Sve se prekinulo i nikad se više nismo čuli”, ispričao nam je o nesuđenoj ljubavi sa djevojkom iz Bugarske.

Zapamtio je Smajo Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, Titovu Jugoslaviju i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.

“Kad je Tito umro, prestao sam da budem član Saveza komunista. Ne bavim se politikom. Nisam ateista, ali ni neki vjernik, ja sam ti umjerenjak. Ni jedno vrijeme ne može se porediti sa Titovim vremenom”, kaže Smajo.

Uključio se u aprilu 1992. godine i u odbranu Bosne i Hercegovine iako je tada imao 64 godine. Sjeća se da ih je u početku u jedinici bilo 120, a imali su samo četiri duge cijevi i dva pištolja. Dobro pamti i dešavanja na Brčanskoj Malti od 15. maja 1992. godine. Sjeća se i da je bila stroga naredba, kada se vojska povlačila, da se ne odgovara na njihove provokacije.

Kad smo se spremali za rastanak, radnici su već uveliko bili spremni da zaključe radni dan u slastičarnici “Fontana”. Malo je bilo minuta da “poklope” sve godine koje Smajo pamti.

Na rastanku, zamolili smo radnicu da nas, za uspomenu fotografiše sa Smajom, našalivši se pri tom da želimo da Smajo ima uspomenu na nas kad umremo za nekih 30-tak godina. Smajo to nije prokomentarisao, samo se još jednom, šeretski osmjehnuo.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada