Tripković: Problem na Balkanu je izuzetno visoka ‘tamna brojka kriminala‘

Ako se djela i otkriju, njihova dalja procesna sudbina se odlikuje odugovlačenjem i neefikasnošću, što na kraju često dovodi do zastarjelosti i izostanka kazne, kaže dr. Milena Tripković.

Sigurno je da su kod nas svi oblici kriminala koji su na neki način povezani sa državnim strukturama izuzetno rasprostranjeni, kaže Milena Tripković (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Transnacionalni kriminal, kao i organizovani kriminal koji je jedna od formi transnacionalnog kriminala, su izuzetno zastupljeni u našem regionu. U tom kontekstu, region najveću ulogu ima kao kao tranzitni prostor za različite oblike trefikinga (ljudima, ilegalnim drogama, oružjem i slično). Geografska pozicija regiona, turbulentne političke i ekonomske prilike, korupcija i nedostatak saradnje su glavni razlozi zbog kojih je ovaj prostor osuđen da bude meta organizovanog kriminala“, govori dr. Milena Tripković, docentica iz oblasti kriminologije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Edinburghu.

Dodaje da organizovani kriminal predstavlja fluidnu i prilagodljivu formu kriminala, čije su forme znatno drugačije od konvencionalne slike koje o njemu imamo.

„Umesto hijerarhijske strukture, novije forme organizovanog kriminala sastoje se od labavo vezanih kriminalnih organizacija iz različitih zemalja koje menjaju svoje aktivnosti u skladu sa potrebama ilegalnog tržišta. Upravo je ovo razlog zbog kog je borba protiv organizovanog kriminala komplikovana, a da bi bila iole uspešna, ona zahteva nestandardne pristupe. Akcenat se u poslednjih nekoliko decenija stavlja na usvajanje sličnih zakona u različitim državama, prevenciju, nadnacionalnu saradnju, razmenu podataka, obuke zaposlenih. U svakom slučaju, sve dok globalne nejednakosti budu prisutne, organizovani kriminal će opstajati i nalaziti svoj put.“

  • Kakva je veza između kriminala i politike u globalu? 

– Veze su mnogobrojne i kompleksne. Po mom mišljenju, države (i političari) se mogu dovesti u vezu sa kriminalom na jedan od tri načina. Prvo, države mogu biti u sprezi sa kriminalnim grupama, što se najčešće dešava u kontekstu nestabilnih, nedemokratskih država u kojima organizovani kriminal teži da preuzme osnovne funkcije države, te postaje nemoguće odrediti šta je država a šta kriminal (npr. Južna Amerika i prostor bivšeg SSSR-a). Drugo, država se može naći u poziciji žrtve (npr. slučajevi globalnog terorizma od početka 21. veka), što može dovesti do prenaglašenih reakcija koje kreiraju dalju globalnu štetu. Treće, čak i najrazvijenije i najdemokratskije države mogu na neki način profitirati od kriminala: analiza stanja u zapadnim zemljama je u proteklim decenijama ukazala na postojanje senzacionalističkog, neumerenog odnosa prema kriminalu, koji se predstavlja kao zlo koje preti da uništi državu, a zapravo se u najvećem broju slučajeva radi tek o populizmu koji kupuje glasove birača. Za političare, kriminal se uvek isplati.

  • Svjedoci smo uspona balkanskog kriminala. Koliko je zaista prijetnja stabilnosti cijele regije? 

– Ideja da kriminal može da ugrozi stabilnost zemlje ili regije potiče upravo od političara koji su nespremni ili nezainteresovani da se angažuju na rešavanju problema ili ih svesno i namerno raspiruju i produbljuju kako bi skrenuli pažnju sa drugih zaista važnih društvenih i daleko štetnijih fenomena. Koliko god to nepopularno zvučalo, kriminal je normalna društvena pojava, uvek ga je bilo i uvek će ga biti. U normalnim, nekonfliktnim okolnostima u kojima osnovne državne funkcije nisu ugrožene, ne bi smelo uopšte da se govori o mogućnosti destabilizacije države na ovaj način. S vremena na vreme će se, naravno, dogoditi novi i nepoznati izazovi na koje društva u regionu neće odmah imati rešenje i adekvatan odgovor. Primer za to je znatan broj boraca koji su se priključili ISIS-u pa se potom vratili na Balkan, što je samo po sebi delovalo kao pretnja stabilnosti regiona. Međutim, većina zemalja u regionu se sa tom situacijom suočila sasvim smireno i primereno, pa čak i daleko bolje nego zapadne zemlje. Kosovo se često u međunarodnim krugovima navodi kao dobar primer deradikalizacije i reintegracije bivših boraca.

  • Trebaju li biti veće kazne za počinioce organizovanog kriminala i korupcije posebno na Zapadnom Balkanu? 

– S obzirom da kazna mora biti srazmerna učinjenom delu, na ovo pitanje je teško odgovoriti bez uvida u individualne slučajeve kako bi se moglo utvrditi da li su kazne možda neprimerene. Međutim, sigurno je da su kod nas svi oblici kriminala koji su na neki način povezani sa državnim strukturama izuzetno rasprostranjeni iako se retko procesuiraju, takozvana ‘tamna brojka kriminala‘ je visoka i to je zapravo najveći problem. Ako se ta dela i otkriju, njihova dalja procesna sudbina se odlikuje odugovlačenjem i neefikasnošću, što na kraju često dovodi do zastarelosti i izostanka kazne. Krajnji ishod je da za ogroman broj ovih dela nema adekvatne krivičnopravne reakcije, što je loše ne samo zbog izostanka sankcije u individualnom slučaju, već i zbog širih efekata na javnost koja postaje apatična i puna nepoverenja prema državi u kojoj živi.

  • Kako biste ocijenili proces tranzicijske pravde na Zapadnom Balkanu? 

– Kao spor i sad već, zbog proteka godina, verovatno nedostižan. U poređenju sa drugim zemljama, ovaj region je bio suočen sa specifičnim preprekama koje su usporile ili čak onemogućile ovaj proces, posebno kada se radi o pokušaju ustanovljavanja činjenica i pomirenju. Sa jedne strane, problem je bio u davanju prednosti retributivnoj pravdi kroz rad Tribunala u Hagu i zanemarivanju ostalih tranzicionih ciljeva tokom ovog vremena: sve i da je rad Tribunala bio savršen, ustanovljavanje individualne krivične odgovornosti nema samo po sebi potencijal da dovede do drugih, širih i društveno sveobuhvatnijih ciljeva. Sa druge strane, specifično okončanje konflikta kroz uspostavljanje velikog broja novih država omogućilo je i političarima i građanima tih država da zanemare ‘tuđe’ istine. Proces tranzicione pravde podrazumeva stalni dijalog, razumevanje, razmišljanje i preispitivanje te ništa od toga nije moguće u uslovima u kojima su se ljudi zatvorili u svoje nacionalno ili etnički monohrone države.

Prostor Zapadnog Balkana u pogledu tranzicione pravde se može najbolje opisati standardnim kriminološkim objašnjenjem razlike između ‘znanja’ i ’usvajanje znanja’ o onome što se dogodilo tokom konflikta. Većina savremenika ratova je svesna ne samo činjenica o konfliktu već i doprinosa sopstvene političke elite kao i sunarodnika. Tranzicioni proces je taj koji pomaže da se to znanje usvoji, da postane deo unutrašnjeg moralnog sveta svake osobe. Nažalost, većina iskrenih pokušaja da se to dogodi najčešće nailazi na aktivan otpor političke elite kojoj je podgrevanje konflikta uvek u interesu, a kao posledica toga, objektivne istine ne mogu da postanu i ‘naše’ lične istine.

  • Može li restorativna pravda biti alternativa krivičnopravnom sistemu?

– Restorativna pravda se često pogrešno tumači kao neka vrsta oproštaja za učinjeno krivično delo i na osnovu toga se kritikuje. Međutim, sama ideja restorativne pravde bi morala biti osnova svakog krivično-pravnog sistema jer ona ispravno identifikuje postojanje problema, konflikta i potrebe da se sagledaju svi činioci vezani za jedno krivično delo da bi se mogla doneti najispravnija odluka o tome kako da se otklone negativne posledice dela. Restorativna pravda takođe zahteva da se u proces uključe svi koji su krivičnim delom povređeni ili ugroženi: žrtve i predstavnici društvene zajednice. Retributivni sistemi pravde, koji se svode na ustanovljanje odgovornosti i određivanje srazmerne kazne, koji su dominantni i kod nas i u većini modernog sveta imaju za posledicu izopštavanje učinioca, njegovu stigmatizaciju tokom i nakon odslužene kazne što ima negativne posledice za celo društvo.

Iako brojne prepreke stoje na putu ostvarivanja sveobuhvatnije primene restorativne pravde, kao što su težina dela i njegovih posledica, nezainteresovanost učinilaca ili žrtava, i tome slično, budućnost krivičnog prava leži u jednom humanijem, obuhvatnijem i smirenijem odnosu prema učiniocima krivičnih dela. Većina njih će jednog dana ponovo postati punopravni članovi društva i u interesu je celog društva da sa njima gradi odnose bazirane na komunikaciji, dijalogu, i razumevanju. Krivičnopravni sistemi zemalja Zapadnog Balkana nisu sami po sebi lišeni humanosti odnosa prema onima koji su prekršili zakon i postoji dosta preduslova da se ti kapaciteti iskoriste i dalje razvijaju u ovom pravcu.

  • Koliko je opasna rehabilitacija pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca?

– Rehabilitacija ratnih zločinaca i svih drugih osuđenika je jedan od osnovnih ciljeva kažnjavanja i ona je moguća samo ako se zasniva na kazni koja je bazirana na ispravno utvrđenom činjeničnom stanju i srazmerno određena, a zatim praćena svrsishodnim penalnim i post-penalnim tretmanom. Njen cilj je da učinilac kaznu prihvati i suoči se sa posledicama svojih postupaka, shvatajući u potpunosti individualne i društvene implikacije svog dela. Rehabilitovani učinilac je ideal jednog krivičnopravnog sistema i jedina nada da se individualna dela neće ponavljati i da će se kriminalitet smanjivati, što je od posebne važnosti kada se radi o tako teškim delima kao što su ratni zločini. Pitanje daljeg društvenog i političkog angažmana ovakvih osuđenika je i dalje veoma sporno i trebalo bi biti oprezan prilikom balansiranja njihovih političkih prava i štete za društvo koje ovo može izazvati.

Mislim da se ovo pitanje zapravo odnosi na jednu širu, društvenu rehabilitaciju osuđenih za ratne zločine koji ne samo da se nisu suočili sa svojim delom i njegovim posledicama, nego se u svojim zajednicama doživljavaju kao heroji, a njihova odgovornost umanjuje ili negira. Godinama smo svedočili brojnim primerima povratka osuđenih ili oslobođenih iz Haga koji su doživljavani na ovaj način i koji su po povratku ne samo rehabilitovani kao punopravni članovi društva, već su dobijali i značajne društvene pozicije i privilegije. Ta vrsta ‘rehabilitacije’ je neprimerena i neodgovorna, te sasvim sigurno doprinosi razvoju daljih tenzija i nepoverenju.

  • Ko je glavni krivac za porast broja zločina iz mržnje u regiji? 

– Zločini mržnje, raznorodna krivična dela kojima je zajedničko to što počivaju na predrasudama i stereotipima prema pripadnicima određenih društvenih grupa, su u našem regionu vezani kako za tradicionalne stereotipe (npr. prema Romima), tako i za neke novije stereotipe (prema pripadnicima određenih nacionalnih i etničkih grupa ili pripadnicima LGBTQ populacije). Faktori koji doprinose zločinima mržnje su individualne i kolektivne prirode, ali se uglavnom vezuju za društvena stanja koja pogoduju održanju stereotipa i predrasuda putem kojih se pripadnicima drugih društvenih grupa neosnovano pripisuju određene osobine. Od početka konflikata u ovom regionu, pokušaji stigmatizacije drugih društvenih grupa su temeljni i neprestani. Generacije mladih koje odrastaju u regionu tako danas imaju sasvim izgrađene negativne stavove o tome kakvi su Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili Albanci, a da nisu nikada upoznali ijednog pripadnika ovih naroda. Glavni krivac su svi oni društveni akteri koji rade na tome da se naša društva održe u stanju konstantne tenzije, izolovanosti i međusobnog nepoverenja. Tome pogoduje i negativna ekonomska situacija kao i slaba mobilnost građana regiona.

  • Mogu li i trebaju li informacije prikupljene preko Sky aplikacije biti priznate kao dokazi na sudu?

– To zavisi od konkretnih zakona u različitim državama u regionu. Načelno, nema smetnji da se podaci prikupljeni tokom istrage koriste kao dokazi tokom glavnog krivičnog postupka, ukoliko su prikupljeni na legalan način. Kada se radi o organizovanom kriminalu, često se predviđaju i primenjuju posebna procesna pravila koja daju veća ovlašćenja organima krivičnog gonjenja nego u redovnim slučajevima, što je posledica svesti o tome da ovakvi učinioci imaju izražene prednosti u odnosu na državu. Pitanje je da li se komunikacija putem Sky aplikacije može podvesti pod važeća procesna pravila o pribavljanju dokaza i informacija tokom sudskog postupka, kao što su nadzor i snimanje komunikacija ili pristup kompjuterskim uređajima. Pitanje je takođe o kojim se krivičnim delima zapravo radi jer se posebne istražne radnje kao što su gorepomenute mogu primenjivati samo kod određenih težih oblika kriminaliteta.

  • Kakva su Vaša predviđanja i očekivanja kada je riječ o Zapadnom Balkanu? 

– Iako stanje kriminaliteta u jednoj državi oslikava šire socijalne, političke, ekonomske i druge uslove, kriminalitet takođe ima i neki svoj samostalni život, odolevajući dnevnim promenama i pokazujući otpornost na sistematske pokušaje da se iskoreni. Transnacionalni kriminalitet je jedan takav primer, a balkanska ruta organizovanog kriminala će sasvim sigurno opstati u bližem i daljem vremenskom periodu, jer ta vrsta kriminaliteta po svojoj prirodi traži i nalazi prilike da se razgrana. Nepredvidive globalne promene, kao što su pandemija, rat u Ukrajini i ekonomski problemi koji su nastali kao posledica su takođe dobar primer nepredvidivosti stanja, kretanja i dinamike kriminaliteta.

Mislim da će se sa protekom vremena i posebno sa nastavkom evropskih integracija određene tenzije u regionu smanjivati i razlike prevazilaziti. Neki drugi fenomeni koji su već uzeli maha u razvijenijim društvima (sajber kriminal ili ekološki kriminal) vremenom će početi da predstavljaju sve veći problem. Naš region će, kao što je to uvek slučaj, na te nove izazove reagovati tromo i nespremno, i to je zaista jedna od konstanti na čijoj promeni treba ozbiljno raditi.

Izvor: Al Jazeera

Reklama