Afganistanske izbjeglice nadu pronalaze u borilačkim vještinama
Afganistanski MMA borci koji žive vani pokušavaju premostiti jaz između siromaštva i slave nakon što su talibani zabranili ovaj sport.
Piše: Paul Rhys
Kada Parwaiza Arabzaija predstave publici na Hexagone MMA 6, on izgleda kao savršen primjer profesionalnog borca mješovitih borilačkih vještina. Ima žilav, mišićav stas kao Conor McGregor ili Khabib Nurmagomedov.
Samouvjereno se diže i podiže šaku u rukavici dok spiker viče u mikrofon: „Parwaiiiiz… Hhhhhharabzaiiiii!!“
Uskoro, ovaj 24-godišnjak juri Gruzijca Niku Kobaxidzea po strunjači, da bi u trećoj rundi predao meč.
To je sudbina koja može dočekati svakog borca u sportu u kojem djelić sekunde može učiniti vašu snagu udaranja ili vještine hvatanja potpuno besmislenim.
Arabzaija, čiji profesionalni rekord sada iznosi 4-3-0 nakon poraza u januaru, poraz boli više nego većinu. Nema porodicu kojoj se može vratiti, nema dom, nema stalan posao. Devet godina nakon što je napustio Afganistan kao izbjeglica tinejdžer, neuspjeh u karijeri borca nije opcija.
„Kada sam stigao u Francusku, bio sam na ulici. Tada sam bio u skloništu. Onda sam počeo trenirati i to je bila velika motivacija“, rekao je Arabzai za Al Jazeeru nakon sparinga u Parizu.
„Sada sam profesionalac, borio sam se za različite organizacije, a želim biti reklama i drugima, želim pokazati koliko sport može biti važan.“
Arabzaijev uspjeh je već ogroman – od beskućnika u Parizu do dostizanja profesionalnih rangova MMA-a uz učešće na takmičenjima koja se emituju širom svijeta na kanalu DAZN. Ali čak i na ovom nivou, siromaštvo ostaje velika prijetnja.
Prve borbe su mu donijele blizu 1000 dolara. Sada je dva mjeseca trenirao za borbu koja mu je trebala donijeti 2000 dolara 3. juna. Ali, otkazana je zbog nepovoljnih vremenskih uslova u Beziersu, na jugu Francuske, gdje se borba trebala održati u koloseumu na otvorenom. Posljednji put kada se borio doživio je poraz, u Parizu, u januaru.
I dalje treba pronaći novac da plati hranu, smještaj, trenera, prevoz na sastanke sa francuskim socijalnim službama i zdravstvene troškove.
Kada se govori o njegovim izgledima, sedmice, mjeseci i godine brige polako bacaju sjenu na njegovo lice.
„Drugi borci, oni mogu biti kod kuće sa svojim porodicama, imaju malo posla, ali moj život je veoma komplikovan“, kaže on.
„Imao sam ugovor na određeno za rad u lokalnom supermarketu, ali sam morao prestati jer je trening za ovu borbu bio veoma intenzivan.“
„Treba mi sponzor. Moram tražiti podršku.“
‘Sve sam izgubio’
Dok se Arabzai bavio ovim sportom po dolasku u Evropu, mnogi njegovi sunarodnjaci iskoristili su dvije decenije između vladavine talibana kako bi unaprijedili MMA i svoje karijere u Afganistanu.
Jedan od tih boraca bio je dvadesetpetogodišnji Sayed Waris Hashime koji je do 2021. napredovao na klupskom nivou u Kabulu. Osvojio je više amaterskih pojaseva, a njega i njegove kolege borce dočekale su gomile mladića na povratku u Kabul sa takmičenja u Indiji.
Kada su talibani ponovo preuzeli vlast u avgustu 2021. godine, MMA je zabranjen, a borci su se plašili za svoje živote. Hašime kaže da su neki borci koje je poznavao ubijeni.
Hashime je bio posebno ugrožen, budući da je bio vojnik u afganistanskoj nacionalnoj vojsci i, kako kaže, jedan od ceremonijalnih stražara bivšeg predsjednika Ašrafa Ganija.
I Hašime je sada u Evropi. Ali za razliku od Arabzaija, koji se takmiči za Francusku, Hašime je u suštini bez državljanstva. Kaže da su njegov afganistanski pasoš spalili zatvorski čuvari u Turskoj. Pobjegao je u Švicarsku, gdje sada čeka odluku da li može ostati. Nije u mogućnosti da radi ili ostvaruje svoje ambicije za profesionalnu karijeru dok se njegov zahtjev obrađuje.
“Kada su došli talibani, sve sam izgubio. Pobjegao sam u Evropu kako bih potražio sigurnu državu za svoju budućnost”, Hashime je kazao Al Jazeeri u video poruci na WhatsAppu.
„Prošao sam kroz brojne zatvore. Sada sam u proceduri za dobijanje azila, i želim zahvaliti Švicarskoj jer mi je spasila zdravlje, a bio sam u lošem stanju.
„Živim u izbjegličkom domu u jednoj sobi sa još tri muškarca. Primam minimalnu socijalnu pomoć za kupovinu hrane. U kontaktu sam sa organizacijama koje mi pomažu da naučim jezik. Treniram sam u parku ili sa jednom osobom koja mi ponekad pomaže da odem u teretanu jer nemam novca da to platim.“
„Nadam se da će mi uskoro dati pozitivan odgovor da ovdje započnem novo poglavlje života jer je trenutno moja situacija jako teška i pod velikim sam stresom.“
‘Sve za šta smo se borili je u opasnosti’
Tridesettrogodišnji Baz Mohammad Mubariz, koji je osnovao MMA federaciju u Afganistanu 2008. i organizovao Afganistansko borilačko prvenstvo, sada živi bez vize na Tajlandu nakon što je pobjegao iz Kabula.
Kaže da mu je u život u Afganistanu bio u opasnosti jer je protestovao protiv restrikcija.
„U početku niko nije volio MMA. Porodice nisu dale djeci da treniraju jer je to, kako su govorili, nasilan sport koji uzrokuje psihičku i fizičku štetu“, Mubariz je kazao Al Jazeerinom birou u Kabulu preko Skypea.
„Ali kako smo učestvovali u većem broju takmičenja, ljudi su počeli pratiti naše sportiste, posebno mladi.
„Ali, sada ograničenja koja talibani imaju u održavanju profesionalnih MMA takmičenja znače da su motivacija i duh afganistanskih MMA boraca potpuno slomljeni.“
Čini se da se neki i dalje svađaju sa Ahmadom Wali Hotakom koji očigledno putuje u inostranstvo zbog tuča i da ga vladine ličnosti u Kabulu dočekuju kući.
Ali Mubariz kaže da u mjesecima nakon preuzimanja vlasti od talibana nije bio u mogućnosti da održi ovaj sport na životu u državi, niti da garantuje sigurnost svoje porodice.
Za borce, situacija se čini potpuno beznadežnom.
„Jednog dana mi je saopšteno da je načelnik [Generalne uprave za tjelesno vaspitanje i sport] odlučio da se aktivnosti MMA saveza zatvore. U našoj federaciji je bilo 500 članica. Dobili smo pismo da djevojke više nemaju pravo da rade i vježbaju”.
Nedugo potom, Mubariz je odlučio da mora otići sa suprugom, kćerkom i dvojicom sinova.
„Kada sam pokušao iskoristiti svoj autoritet u vezi ilegalnih odluka donešenih protiv fizičkog treninga, zaprijetili su mi i vrijeđali me nekoliko puta“, kaže on.
„Drugi put, komandant tjelohranitelja šefa Talibanske sportske uprave se veoma loše ponašao prema meni u sjedištu Olimpijskih igara u Afganistanu i prijetio da će me ubiti.“
„Tada sam primio poziv od izvršnog šefa [Afganistanskog nacionalnog olimpijskog komiteta], koji je rekao da mi je život u opasnosti. Odlučio sam da napustim Afganistan zbog svoje porodice i sebe.“
Mubariz je rekao da su četiri talibanska zvaničnika došla u njegovu kuću da ga ispitaju i, kada ga tamo nisu pronašli, zaplijenili su mu automobil.
„Tražio sam od talibana pravdu jer sam sportista, ali moji problemi nisu riješeni. Konačno, nakon šest mjeseci, uspio sam otići u Pakistan, dobiti tajlandsku porodičnu vizu i otići iz Afganistana sa stotinama snova koje sam sanjao“, rekao je.
Al Jazeera je kontaktirala Generalnu upravu za tjelesni odgoj i sport za komentar na pitanja pokrenuta u ovom članku, ali nisu odgovorili.
Pošto mu je istekla tajlandska viza, Mubariz, kao i Hašime, ne može se takmičiti niti živjeti od svoje profesije.
„Vrijedno sam radio za narod Afganistana dugi niz godina, osvajao priznanja na svjetskom prvenstvu i bio ambasador Nacionalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Afganistana, ali danas živim na Tajlandu kao na doživotnoj kazni“, rekao je on preko WhatsAppa.
„Moja porodica i ja provodimo dane i noći razmišljajući o svojoj budućnosti. Ovdje ne mogu ni da se bavim sportom, niti da obezbijedim budućnost svojoj djeci. Sve za šta smo radili je u opasnosti.“
U Parizu, Arabzai barem nema taj problem – može se takmičiti pod francuskom zastavom, a da u svoje borbe nosi i afganistansku zastavu.
Ali njegov san o sportskoj karijeri, ili barem stabilnom životu, visi o koncu.
„Parwaiz je na početku profesionalne karijere, tako da novac koji dobije za borbe nije dovoljan da mu omogući pristojan život“, kaže Mathieu Nicourt, vlasnik Free Fight Academy, koja je uočila potencijal mladog izbjeglice.
„Čak i prvi put kada sam ga vidio u teretani, znao sam da je Parwaiz borac. Znao sam da će postati profesionalac. Ali potrebno nam je da dobijemo sponzore koji će mu pomoći da se dobro pripremi i omogući mu dobru karijeru u MMA.“