Uloga Bjelorusije u sukobu Rusije i Wagnera: ‘Jača Lukašenkov utjecaj’
Kada je predsjednik Aleksander Lukašenko objavio svoju ulogu mirotvorca u gušenju pobune plaćeničke grupe Wagner u Rusiji, ključno pitanja bilo je – šta on ima od toga.
Plašt posrednika nije nešto što bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko nosi često.
Uglavnom ga se smatra “posljednjim evropskim diktatorom”, zbog njegovog suzbijanja kritičara i protesta, primjenjujući veoma okrutne metode.
Zbog toga, kada je Lukašenkova služba za odnose s javnošću u subotu navečer izvijestila o njegovoj ulozi mirotvorca tokom gušenju pobune privatne vojske Wagner u susjednoj Rusiji, ključno pitanje je bilo: Šta on ima od toga?
Prvo, Lukašenko je poslao poruku da ga ruski predsjednik Vladimir Putin, njegov najveći politički i finansijski pokrovitelj, ne može otpisati.
“Jednostavno je pokazao da je još uvijek koristan Rusiji i zato još uvijek sjedi u Minsku”, rekao je za Al Jazeeru John Lechner, autor iz Washingtona, koji piše knjigu o osnivaču Wagner grupe Jevgeniju Prigožinu.
Osim toga, primajući Prigožina i njegove ljude u Bjelorusiju, Lukašenko dobiva i hljade iskusnih plaćenika.
“Ako Prigožin ostane u Bjelorusiji i odatle nastavi upravljati Wagnerom ili nečim sličnim, to će povećati politički utjecaj Lukašenka, koji će imati svoju pravu privatnu vojsku”, rekao je za Al Jazeeru Nikolay Mitrokhin s njemačkog univerziteta u Bremenu.
Za potrebe Wagnera, bjeloruske vlasti počele su odmah graditi kampove za 8.000 njihovih plaćenika, u šumama regije Mogilev, koja se nalazi na granici s Rusijom, izvijestio je u ponedjeljak portal Verstka.
Također, kamp se nalazi samo 100 km jugozapadno od glavnog grada Bjelorusije, Minska, i 200 km sjeverno od ukrajinske granice.
Lukašenko je i ovim potezom pokazao da može udariti iznad „svoje težine“.
„Također pokazuje čelnicima bivših sovjetskih republika da je još uvijek lukavi posrednik koji može riješiti oštre sukobe ili ih barem umanjiti”, rekao je Mitrohin.
‘Krvoproliće’
Subota bi mogla ući u historiju kao Putinov najgori dan na vlasti.
Prigožin je optužio rusko Ministarstvo odbrane da je napalo Wagnerove kampove u Ukrajini i ubilo 30 boraca kako bi natjeralo članove te plaćeničke grupe da pristanu na ugovore prema kojima bi postali dio regularnih ruskih snaga.
Kao reakciju na pritisak, Wagner je napustio Ukrajinu i zaputio se prema Rusiji, zauzimajući na tom pohodu južni grad Rostov na Donu. Prigožin je potom naredio svojim ljudima da krenu dalje, prema Moskvi.
Putin ga je proglasio “izdajnikom” i navodno je pobjegao iz ruske prijestolnice dok su se Wagnerovi ljudi kretali gotovo neometano, srušivši na tom putu nekoliko ruskih letjelica.
Bili su oko 200 km južno od Moskve – i činilo se da će biti prva vojska koja je ušla u grad od 1812. kada ga je Napoleonova vojska spalila.
A onda je, iz vedra neba, Lukašenkova služba za odnose s javnošću saopćila da je pronašao “apsolutno korisnu i prihvatljivu opciju za rješenje situacije”.
Dogovor u kojem je Lukašenko posredovao bio je jednostavan: Putin odbacuje optužbe za pobunu protiv Prigožina i njegovih ljudi, oni se povlače, a Bjelorusija prima na svoju teritoriju šefa Wagnera.
Putin je u ponedjeljak također ponudio da Wagnerovi borci mogu odabrati žele li se staviti pod kontrolu Ministarstva odbrane, vratiti se kući ili otići u Bjelorusiju.
“Siguran sam da će ovo biti izbor ruskih ratnika koji su shvatili svoju tragičnu grešku”, rekao je Putin u televizijskom obraćanju.
Sporazum je uslijedio nakon više telefonskih poziva između Lukašenka i Prigožina.
“Razgovor je bio kompliciran”, rekao je analitičar Vadim Gigin u televizijskim izjavama.
Za sada se čini da Lukašenko može imati više koristi od Wagnera. ‘Spin doktori’ te plaćeničke grupe pokrenuli su nekoliko uspješnih medijskih kuća i Telegram kanala – a Lukašenku bi njihova stručnost mogla koristiti.
“Nakon neuspjeha bjeloruske propagande, takvi su talenti potrebni”, kaže Igar Tiškevič, bjeloruski analitičar sa sjedištem u Kijevu.
Ali strateške, dugoročne posljedice mogu biti mnogo gore.
Svaki budući sukob između Prigožina i Putinovih saveznika obrušit će se na Lukašenka.
Pružajući utočište zloglasnom optuženom ratnom zločincu, Lukašenko gubi svaku šansu da obnovi veze sa Zapadom.
“Zato je Lukašenko ušao u tradicionalni format svoje političke karijere – taktički je pobijedio, ali se strateški doveo u vrlo neugodno mjesto”, zaključio je Tiškevič.
‘Zajednička država’
Lukašenko je gotovo tri desetljeća postupno prepuštao bjelorusku nezavisnost Moskvi.
Ono što je dobio zauzvrat bio je politički štit od zapadnih sankcija, popust na opskrbu energijom i druge ekonomske povlastice.
Ali Lukašenko je uvijek bio dovoljno lukav da ne popusti previše.
Dopustio je Rusiji da rasporedi nuklearne projektile u Bjelorusiji i iskoristi njen teritorij za invaziju na Ukrajinu – ali je odbio poslati vlastitu vojsku na prve linije ratišta.
Također nikada nije dovršio najveći integracijski projekt bivšeg Sovjetskog Saveza.
U kasnim 1990-ima, on i ruski predsjednik Boris Jeljcin odlučili su spojiti svoje dvije nacije u “zajedničku državu”.
Lukašenko se nadao da će voditi obje države, s obzirom na Jeljcinovo loše zdravlje i alkoholizam.
Ali Jeljcin je ostavio Putina za nasljednika, a Lukašenko je zaustavio spajanje.
Ovih dana može iskoristiti Prigožina da vrati svoj utjecaj u Rusiji.
“Za Lukašenka je ovo prilika za renesansu njegovog utjecaja [u Rusiji] na način na koji je to bio slučaj kasnih 1990-ih s državom Zajednicom”, rekao je kijevski analitičar Aleksej Kušč za Al Jazeeru.