Mrahorović: Zapadna kolonizacija muslimanskog uma

“Islam kao višemilenijska duhovna tradicija, utemeljena na nepromjenjivim načelima božanske objave (Kur'an) koju je posvjedočio i usavršio posljednji glasonoša riječi Božje, Poslanik islama (Muhammed a.s.), nije samo religija 1,8 milijardi ljudi širom svijeta, nego je, iz svoje vlastite perspektive, i posljednja autentična religija, zadobivši otud atribute prirodne ili primordijalne religije, legitimne i primjerene u svakom vremenu i prostoru”, kaže dr. Senad Mrahorović, predavač na Sultan Omar ‘Ali Saifuddien Centru za islamske studije (SOASCIS), na Univerzitetu Brunei Darussalam, gdje je angažiran na predmetu Islamska civilizacija i savremeni svijet. U tom smislu, dodaje, “islam je imanentna, postojana i uvijek prisutna realnost bez obzira na sve društveno-ekonomske, geopolitičke i druge promjene koje se u svijetu dešavaju”.

Mrahorović je i stalni saradnik Međunarodnog centra za međureligijski dijalog u Dohi (DICID), kao i urednik časopisa Religions koji izdaje ta ustanova. Teme kojima se bavi su pretežno iz oblasti komparativne duhovnosti, filozofije, teologije, islamske znanosti i međureligijskog dijaloga.

• Koji su to današnji izazovi za islam?

– Od svih izazova s kojim se muslimani danas suočavaju, od gubitka nekoć univerzalnog, kosmopolitskog svjetonazora koji je proizveo jednu od vodećih civilizacija u ljudskoj povijesti do znatnog slabljenja i urušavanje islamske civilizacije gubljenjem duhovne orijentacije i jedinstva muslimana, a što se odrazilo gotovo u svim segmentima ljudskog razvoja, izdvojio bih onaj intelektualne prirode kao ključni i najpogubniji izazov muslimanskog svijeta.

Nedavno je akademik Rešid Hafizović usporedio današnje stanje muslimanskog s onim u kojem je nekoć boravio Adem a.s. prilikom izgnanstva iz nebeske domaje u onu zemaljsku, lebdeći između neba i zemlje. Razlog tome je činjenica da su se muslimani u posljednja dva stoljeća, i više, što zbog unutrašnjeg slabljenja duhovne i intelektualne orijentacije, što zbog vanjskog, pretežno zapadnog uticaja na sistem obrazovanja, utemeljenom striktno na racionalno-empirijskim osnovama, udaljili od onog klasičnog islamskog modusa mišljenja koji je u sebi podjednako smirivao kako svjetovne tako i svete paradigme glede intelektualnog i naučnog razvoja. Desio se, dakle, izvjestan vid zapadne kolonizacije muslimanskog uma, dok je klasični obrazac intelektualnog ozbiljno ostao pohranjen u povijesti tek kao pomen na nekoć prosvijetljen i produhovljen um muslimanskog sveukupnog bića.

• Svjedoci smo mnogih ratova širom svijeta. Kakva je uloga islama u promociji mira?

– Semantičkim uvidom u pojam islam, saznajemo da riječ mir ili selam koja također znači biti dobar, zdrav i siguran, potiče od istog jezičkog korijena iz kojeg je nastala riječ islam, odnosno predanost, pokornost Bogu ili volji Božjoj, načelno izraženoj u božanskim objavama i detaljno prikazanoj u poslaničkim dojavama. Predanost kao takva u biti predstavlja krajnji cilj sveukupnog sistema islama i njegove duhovne i svjetovne misije. Živjeti prema islamskim načelima, odnosno predati se božanskoj volji u svim sferama života, znači istovremeno stalno se miriti sa sobom ili nastojati zadobiti mir. Nezamislivo je da čovjek koji se iz ljubavi dao na put duhovnog ozbiljenja (musliman), svojim postupcima drugim i drugačijim ljudima kao i ostalim stvorenjima, nanosi bilo kakve neprijatnosti i neugodnosti, a kamoli da ih svjesno i proizvoljno zlostavlja.

• U kojoj mjeri je prisutna islamofobija posebno u savremenom zapadnom društvu?

– Islamofobija je koncept koji se koristi u različitim značenjima, shodno interesima onih koji ga zagovaraju. Pored onih poznatih obilježja islamofobije kao što su strah od islama, mržnja i niz degradacija istog, nalazimo da se ona počesto poistovjećuje s pojmovima ksenofobije, rasizma, antisemitizma i drugih oblika diskriminacije i stigmatizacije drugog i drugačijeg, u ovom kontekstu, islama i muslimana. Ideja antiislamizma ili antimuslimanstva općenito u zapadnom svijetu nije savremena pojava, mada je nakon 11. septembra reinkarnirala u smislu odbrambenog mehanizma protiv islama i njegove navodno političke i terorističke prijetnje, ona se počela javljati nekoliko stoljeća unazad, tačnije u 11. stoljeću s početkom reconquiste u Andaluziji, te prvih naučnih, ako ih se tako da nazvati, uradaka o islamu poput prvog prijevoda Kur’ana na latinski.

Međutim, nakon 11. septembra, izvjesne predrasude o islamu ponovo su zaživjele, pa tako i sve intenzivniji narativ islamofobije. Unatoč svemu, mislim da je svekolika kampanja protiv islama, pogotovo ona medijska, rezultat ishitrene i nepromišljene reakcije na nemile događaje koje je izazvala nekolicina mržnjom i zabludom zavedenih ekstremista, zločina koji su muslimani toliko puta osudili. Stoga ta zlodjela nije primjereno nazivati islamskim, niti ih je moguće dovoditi u bilo kakvu vezu s uzvišenim načelima islama čiji Poslanik se prema Božjim riječima, smatra božanskom milošću svim svjetovima. Želim vjerovati da islamofobija nije sistematski narativ, nego prenaglašena reakcija ili protivljenje apokrifnoj slici islama koja s pravom predstavlja prijetnju liberalno-demokratskim vrijednostima.

• Kako ocjenjujete položaj muslimana Bosne i Hercegovine? Ima li Evropa predrasude prema bosanskohercegovačkim muslimanima?

– Položaj muslimana u Bosni i Hercegovini kao svugdje u svijetu je uvijek izazovan, imajući u vidu prisutnost svekolikih opstrukcija kojih nikad ne manjka na duhovnome putu. Izazov k tome još je veći za muslimane Bosne i Hercegovine kad uzmemo u obzir njihovu stoljetnu historiju i sve nedaće i stradanja koja su ih pogađala, ali i masovno raseljavala, istočno i zapadno, što zbog njihove etničke odrednice, što zbog kulturno-religijske pripadnosti. S druge strane, uvjetno govoreći, njihov se položaj može smatrati blagoslovom i prednošću, blagodareći etničkoj, kulturnoj, religijskoj, a u posljednje vrijeme i političkoj raznolikosti koja u novijoj povijesti karakteriše i krasi Bosnu i Hercegovinu, možda više nego i jednu državu jugoistočne Evrope. Taj predujam bi muslimani Bošnjaci kao autohtoni i najbrojniji narod Bosne i Hercegovine, uz sva prirodna bogatstva koja se ondje nalaze, predanim zalaganjem i radom, te dobro osmišljenom državnom diplomatijom mogli iskoristiti u smjeru jačanja prosvjetnog, kulturnog i privrednog napretka svoje zemlje, ne samo da zadovolje uvjete za evropske integracije, već da postanu punopravni subjekt koji će odlučivati o vlastitoj sudbini i biti primjer zalaganja i stvaranja slobodnog i naprednog multietničkog i multikulturnog društva na tlu Evrope.

Što se tiče drugog dijela pitanja, mislim da je teško ustvrditi da li Evropa gaji neke predrasude spram muslimana u Bosni i Hercegovini. Ako ih i ima, onda su one rezultat desničarske politike koja se odnosi na islam općenito. Predrasude, pa čak i dupli standardi koji su u posljednje vrijeme često primjetni u nekim aspektima, kao što su slobode i prava manjinskih zajednica, ispoljavanje kulturno-vjerskih odličja, često se plasiraju unutar normativnih okvira i narativa kojim se nastoji opravdati takva politika spram određene vjerske grupacije. Ovdje bi se moglo dodati i nametnuto nam privremeno rješenje međunarodne zajednice za obustavu agresije na Bosnu i Hercegovinu u formi Dejtonskog mirovnog sporazuma koji po mnogim analizama, skoro 30 godina opstruira ustavno-pravni, kulturno-obrazovni i privredni razvoj Bosne i Hercegovine, držeći je kao svojevrsnog taoca na geopolitičkoj periferiji Evropske zajednice.

• Koliko je opasan vjerski radikalizam posebno na prostorima Balkana?

– Svaki vid radikalizma je po prirodi štetan i razoran, a posebno onaj vjerskog karaktera. Mi koji smo preživjeli agresiju na Bosnu i Hercegovinu ‘90-ih, imali smo priliku svjedočiti sveukupnim stradanjima i nedaćama što ih je prouzročila ekstremna grupa mržnjom i zlom zadojenih umova, političke i vjerske vrhuške naših susjeda, te njihovih zabludom i sljepilom odanih sljedbenika. Znamo da je taj gnusni zločin kulminirao genocidom, pa tako etnocidom i urbicidom pogotovo nad bošnjačkim narodom unutar države Bosne i Hercegovine. Unatoč tome, vjerujem da se pomenuti zločini ne mogu i ne smiju pripisivati onim vjerskim tradicijama pod kojim okriljem i direktivama su izvršitelji zločina djelovali.

U tom je smislu veoma važno razdvojiti pojedince ili grupe odgovorne za zločin od izvornih načela religije kojoj isti formalno pripadaju, upravo stoga što se radikalizam koji proizvodi negativne posljedice spram drugih i drugačijih, ne može dovoditi u vezu s uzvišenim načelima religijskih tradicija čiji zadatak je prije svega, duhovni i moralni odgoj vjernika na putu konačnog spasenja. Osuda ili priznanje spomenutih i sličnih zločina je obaveza svakog iole savjesnog pojedinca kao i odgovornih institucija u državi, bez obzira na etničku, religijsku i političku odrednicu osuđenih, a sa ciljem prevazilaženja retrogradnih politika i izlaska iz etnografskog labirinta koji nas već četvrt stoljeća i više ne vodi nikamo. Sve dotle dok se na ovom planu ne učine značajni pomaci svih etničkih i religijskih grupa unutar Bosne i Hercegovine, bojim se da neće biti ni emaneta, ni selameta za mlađe generacije koje sve masovnije napuštaju svoju domovinu.

• Na Balkanu često svjedočimo raznim incidentima koji su počinjeni iz vjerske mržnje. Kakva je uloga religijskih zajednica u tom kontekstu?

– Uloga religijskih zajednica trebala bi se ogledati u prosvjećivanju i duhovnom odgoju svojih sljedbenika kako su to nekoć činili vjerovjesnici za koje se te zajednice posredno ili neposredno vezuju. Neophodno bi bilo označiti prioritete u toj teškoj i krajnje odgovornoj misiji koji bi uključivali rasvjetljavanje vjerskih principa u dobro osmišljenim obrazovnim okvirima i strategiju upražnjavanja istih u svakodnevnom življenju, s posebnim naglaskom na duhovni i intelektualni razvoj. Također, imajući na umu nesretnu ulogu čelnika nekih religijskih zajednica u promovisanju i blagosiljanju zla i nasilja nad drugim i drugačijim vjerskim grupama, o čemu smo nažalost svjedočili u Bosni i Hercegovini i drugdje, mislim da bi se vjerske zajednice trebale ograditi ili bar umanjiti odnose s politikama koje isključivo zastupaju interese jednog naroda ili jedne kulturno-religijske zajednice, stvarajući tako sve veću polarizaciju društva i dublji razdor među već napaćenim građanstvom unutar zajedničke im države.

Neovisnost religijskih zajednica smanjila bi širenje poistovjećivanja religije i njene primarne uloge u prosvjećenju i prosvjetljenju čovjeka, sa svim onim negativnim oblicima mišljenja ili prakse, u ovom slučaju, mržnje ili netrpeljivosti. Religijske zajednice bi udruženim naporima morale raditi na isticanju onih izvornih učenja i načela u kojima dominiraju duhovni aspekti vjere kao što su spoznaja, ljubav, blagost, samilost, a s druge strane uporno i strogo osuđivati negativne osobine čovjeka i ne dopuštati da se iste dovode u bilo kakvu vezu s religijskim učenjima i praksom.