Analitičar: Borbe za oslobođenje Hrvatske i BiH i ukrajinska kontraofanziva nisu isto

Vojske Hrvatske i BiH su 1995. godine svoje oslobodilačke ofanzive provele ‘munjevito’ i sa mnogo uspjeha, analogija s Ukrajinom je pomalo nazgrapna i ne pogađa suštinu stvari, smatra vojni analitičar Gordan Akrap.

Sada više nema nikakve dileme, ukrajinska kontraofanziva je u toku (Reuters)

Sada više nema nikakve dileme: ukrajinska kontraofanziva je u toku. Posljednjih dana intenzivirane su borbe na istoku zemlje, a jedini cilj ukrajinskih oružanih snaga jeste izbacivanje ruskog neprijatelja sa svoje teritorije.

Mjesecima pripremana i najavljivana ukrajinska kontraofanziva, barem u svom formalnom početku, izgleda da nije ispunila očekivanja njenih planera, a sam je predsjednik zemlje Volodimir Zelenski priznao da napredovanje ukrajinskih snaga na terenu ide „sporije od očekivanog“.

Oni koji su priželjkivali neku vrstu ukrajinskog blitzkriega su otvoreno razočarani, ali i za njih je Zelenski imao jasnu poruku.

“Neki ljudi vjeruju da je to holivudski film i očekuju rezultate sad. Nije. Ulog su ljudski životi”, rekao je Zelenski u razgovoru za BBC pojasnivši da je napredovanje vojske usporeno i zbog činjenice da je Rusija minirala 200.000 kvadratnih kilometara ukrajinske teritorije.

Nevješte analogije

U regionalnim medijima i među onima koji prate zbivanja u Ukrajini već su se počele povlačiti analogije kako su vojske Hrvatske i Bosne i Hercegovine u augustu 1995. godine svoje oslobodilačke ofanzive sprovele „munjevito“ i sa mnogo uspjeha.

Takve vrste analogija su pomalo nazgrapne i ne pogađaju suštinu stvari, kaže Gordan Akrap, predsjednik Instituta za istraživanje hibridnih sukoba. Po njegovom mišljenju, ukrajinska ofanziva je, u dosadašnjem toku, uspješna.

„Teško je upoređivati operacije koje sprovodi Ukrajina sa operacijama koje su provođene ovdje. Naime, Ukrajina ima i vrijeme na svojoj strani, ima sredstva na svojoj strani, ima ljudstvo i moral. Za operacije koje su provođene u ratu u bivšoj Jugoslaviji, oslobađanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, mi smo bili ograničeni vremenom i prostorom. Nismo imali neophodnu suglasnost koja bi nam jamčila da možemo voditi duge operacije. Uglavnom morale bi biti sprovedene između tri i pet dana, a Ukrajinci taj problem nemaju“, kaže.

Sporo napredovanje ukrajinskih snaga samo je privid jer su ukrajinske snage svjesne prepreka i opasnosti koje im se na putu oslobađanja zemlje postavljaju. Ovo je sada, kako vidi Akrap, testiranje ruske odbrane.

„Ukrajinci su svjesni po svemu što se vidi da je Rusija postavila snažnu obranu duž cijelog teritorija sa fizičkim preprekama i različitima sustavima zaštite. Svako srljanje bi bilo kao da se ide grlom u jagode. Stoga je, prema onome što se vidi na terenu, Ukrajina nije angažirala svoje ključne napadne postrojbe, nego tek dijelove pojedinih brigada sa iskustvom kako bi testirala rusku obranu“, pojašnjava.

U tome se Ukrajinci bitno razlikuju od Rusa, pojašnjava, jer oni „angažiraju svoje najjače snage, na različitim mjestima obrane kako bi zakrpali rupe koje im se događaju“.

„U kontekstu ispitivanja ruskih snaga, rušenja njihovog morala i testiranja obrane, ova ofanziva ispunjava očekivanja. Teško da će se ponoviti sada, u ovom vremenu, ono što se dogodilo kod Hersona i Izjuma, ali će se u sedmom i mjesecu mjesecu dogoditi“, kaže Akrap.

Ruske snage moraju biti u stanju visoke mobilnosti

Ukrajinska taktika zasniva se na neprekidnom vršenju pritiska na rusku odbranu zbog kojeg Rusija neprekidno svoje snage mora držati u stanju visoke mobilnosti. Potreba za prebacivanjem trupa sa jednog na drugi kraj ratišta bio je razlog zbog kojeg su Rusi digli u zrak branu Nova Kahovka.

„Ukrajinci prisiljavaju Ruse da oni brzo prebacuju postrojbe sa jednog mjesta na drugo i zato su digli branu Novu Kahovka u zrak – da mogu desetak ozbiljnih i dobro obučenih brigada prebaciti na područje Zaporižja. Oni se sada brane svojim najboljim postrojbama, koje su ujedno i napadne postrojbe, dakle zračno-desantne postrojbe. Da bi mogli udariti po Ukrajincima morali bi privući svoje topničke i raketne sustave i skladišta streljiva bliže liniji razdvajanja što znači da dolaze u domet Ukrajine. Sve ima svoje što, zašto i kako“, naglašava.

Krim je teritorij, smatra Akrap, koji Ukrajinci u ovoj fazi ofanzive najvjerovatnije neće napadati, osim artiljerijom te će pravac njihove kontraofanzive ići drugim pravcem.

„Mislim da je Krim još uvijek točka i područje prema kojem se neće izravno djelovati, ali će se djelovati topnički, uništavati skladišta oružja i gađati mete u pokretu. Rusi su sebi faktički pucali u koljeno rušenjem brane Nova Kahovka, jer sada se jezero osušilo i treba samo desetak dana da se stisne zemlja na dnu i omogući ukrajinskim specijalnim postrojbama brz prelazak preko tri ili četiri kilometra prostora. Rijeka je isto tako pala nisko“, kaže.

Trend je na strani Ukrajine

Rušenje brane donijelo je još jednu iznenadnu korist ukrajinskim oružanim snagama.

„S druge strane, ta bujica koju su proizveli odnijela je i brojne prepreke koje su bile postavljene na lijevoj obali rijeke Dnjepar tako da i to omogućava Ukrajnicima relativno brz desant sa jedne strane na drugu, a što opet tjera Ruse da moraju vratiti dio postrojbi koji su odveli u Zaporižje. Rusija ima ograničen broj pripadnika oružanih snaga, 350 do 400 tisuća maskimalno, uključujući pričuvu, dok Ukrajina ima dobar milion ljudi pod oružjem“, jasan je Akrap.

Poseban problem Rusiji predstavljat će i prazne granice prema Ukrajini, kao i produženje fronta na njenoj teritoriji, pojašnjava na kraju Akrap.

„Računajte da otvaranje i širenje fronte na teritoriju Rusije na Belgorodu i drugim područjima znatno otežava sigurnosnu i vojnu sitaciju Rusima, jer im to produžava liniju fronta. Vidite da su im granice prema Ukrajini prazne. Rusija jednostavno nema oružanih snaga. Ti uspjesi koje oni imaju, to se nažalost događa u ratu. Svaka strana ima žrtve i gubitke. Međutim, trend je mjesecima snažno na strani Ukrajine. I nema izgleda da će se taj trend okrenuti“, zaključuje Akrap.

Izvor: Al Jazeera