‘Pomaganjem migrantima nastojim im sačuvati dostojanstvo’

Od kada je prije nekoliko godina završio formalno obrazovanje, Ismael Nieto Tahiri se posvetio humanitarnom radu. Rođen je u Maroku, odrastao u Španiji i Švicarskoj, a trenutno boravi u Bosni i Hercegovini kako bi pomagao migrantima. Bez ikakve novčane naknade bezuslovno pomaže „ljudima u pokretu“, kako bi sačuvao njihovo dostojanstvo. Za njega humanitarni rad predstavlja oblik zdravstvene zaštite, jer kako kaže, traume koje proživljavaju ovi ljudi nisu očite kao gips na ruci, ali itekako ostavljaju duboke posljedice na mentalno zdravlje.

Organizacija preko koje je došao u Bosnu i Hercegovinu pomaže migrantima širom Zapadnog Balkana. Njegov zadatak je svakodnevna distribucija neprehrambenih i higijenskih proizvoda migrantima u Sarajevu i okolini.

„Također, važan zadatak koji obavljam je pisanje izvještaja o vraćanju migranata sa granica, kao i drugim oblicima institucionalnog nasilja nad ovim osobama. To radimo u saradnji sa nekoliko organizacija diljem Europe. Svjedočenja migranta koristimo kako bi skrenuli pažnju na probleme sa kojima se suočavaju, ali i za vršenje pritiska na evropske institucije da se pridržavaju međunarodnog prava. Svaki dan slušamo užasne priče i vidimo svojim očima kako pojedine politike utječu na živote stvarnih ljudi“, pojašnjava Ismael.

Za njega je izuzetno važno iskustvo dolazak u Bosnu i Hercegovinu i pružanje pomoći migrantima. Živeći u Švicarskoj upoznao je mnogo dobrih ljudi sa područja bivše Jugoslavije koji su mu govorili o ovim prostorima. Zbog toga se i odlučio posjetiti Bosnu i Hercegovinu, za koju kaže da mu je posebno interesantna zbog bogate tradicije i kulture.

„Pomaganje migrantima mi je uvijek prioritet, ali vrlo važno iskustvo mi je učiti o ovoj zemlji i tako se graditi lično i profesionalno. Iz mog iskustva sa sigurnošću mogu reći da su Bosanci i Hercegovci najprijateljskiji ljudi na Balkanu i to stvarno iskreno mislim. Uprkos nekim izazovima poput birokratije i jezičke barijere, uvijek sam se osjećao dobrodošlim“, ističe.

Prema podacima UNHCR-a iz 2021. godine broj migranata u cijelom svijetu dosegao je gotovo 90 miliona, od čega je čak 36,5 miliona djece. Ismael pojašnjava da Bosna i Hercegovina nije jedina zemlja u kojoj joj privremeno živio kako bi se bavio humanitarnim radom. Posljednjih nekoliko godina proputovao je mnoge države svijeta.

„Kroz moja putovanja i humanitarni rad stekao sam puno prijatelja. Upoznao sam mnoge predivne zemlje sa tragičnom historijom, gdje sam naučio mnogo o borbama s kojima se ljudi suočavaju. Kada vidite nešto tako, izgradite više senzibiliteta prema drugima i to vas onda motiviše da se bavite humanitarnim radom“, zaključuje Ismael.

Traumatična iskustva migranata

U četiri prihvatna centra u Bosni i Hercegovini se trenutno nalazi gotovo 1.000 migranata, a na putu do boljeg i dostojanstvenijeg života ove osobe često doživljavaju različite oblike nasilja.

Ismael kaže da je jednom prilikom razgovarao sa čovjekom iz Konga, koji mu je rekao da nije imao probleme sa bosanskohercegovačkom policijom, ali da su ozbiljni problemi nastupili kada je izašao iz Bosne i Hercegovine i krenuo prema zemljama Zapadne Evrope.

„Pričao mi je kako je preživio ozbiljno fizičko nasilje na šengenskoj granici, te mi je detaljno pojasnio kako su premlaćivali i žene u prisustvu djece. Oduzimane su im stvari, novac, pojedinim osobama su razbijane naočale te su im oštećivani telefoni. Pričao mi je da su ga potom zadržali u pritvoru, a kada su ga vratili natrag u Bosnu i Hercegovinu, kazali su da mu ne mogu vratiti novac jer su od toga platili njegov boravak u centru. Dobio je detaljan račun, koji je uključivao stvari poput cijene goriva za policijski automobil od granice do prihvatnog centra. Tvrdi da je za jelo dobijao samo hljeb kao jedini obrok dnevno“, prepričava Ismael traumatično iskustvo jednog od migranta.

Pored toga, Ismael priča da je imao priliku razgovarati sa ljudima koji su premlaćivani, potom skinuti goli, te u takvim nehumanim uslovima vraćeni sa granica Evropske unije.

„Kao Evropljanin smatram da je to velika sramota za evropske institucije i načela liberalne demokratije“, naglašava Ismael.

Posebno mu je emotivno raditi sa ljudima iz Maroka, zemlje u kojoj je i on rođen.

„Mnogi migranti su iznenađeni kada saznaju odakle sam. Marokanci čine značajnu manjinu u kampovima u Bosni i Hercegovini, sigurno više od 10 posto. Ponekad čak upoznajem ljude iz mog susjedstva u Casablanci. To me zaosta mnogo dotiče i počinjem razmišljati o tome kako bi moj život mogao biti drugačiji i kako sam i ja mogao biti na mjestu tih ljudi. Bez obzira na nacionalnost i porijeklo, svako ima snove, težnje, strahove, nesigurnosti, a svako od ovih ljudi nosi neku tešku životnu priču“, emotivno govori Ismael.

Humanitarni rad je izazovan i zahtjeva mnoga odricanja

Kao i svaki drugi posao, Ismael kaže da je potrebno uložiti napore kako biste se povezali s organizacijama i primili vas kao dio volonterskog tima.

Pojašnjava kako je karakteristično za ovo zanimanje to da ljudi neprestano dolaze i odlaze, a humanitarci se obično zadržavaju nekoliko mjeseci u jednoj zemlji. Iako imate priliku stalno upoznavati nove ljude, kaže kako je mnogo iscrpljujuće konstantno biti u procesu upoznavanja i opraštanja.

Ovim se bavi isključivo iz humanih razloga, a da biste istrajali kao humanitarni radnik morate imati drugi izvor finasijskih primanja, jer kako kaže, ovo nije posao za koji dobijate plaću. Pojašnjava da tek nakon višegodišnjeg volontiranja, humanitarci dobijaju određenu novčanu naknadu za svoj rad.

„Jedan od izazova je i živjeti u volonterskoj kući sa više ljudi. Niste sami i morate poštovati određena pravila. Uvijek nas je između šest i devet u jednoj volonterskoj kući, tako da se morate što prije navići na buku i gužvu“, govori kroz osmjeh Ismael.

Prema njegovom dosadašnjem iskustvu, humanitarne timove na području Balkana uglavnom čine osobe iz Zapadne Evrope.

„Volio bih kada bi se u volonterski rad uključilo više ljudi iz lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Dosta radimo na tome da uključimo što više ljudi u humanitarni rad. Želim napomenuti da donacije koje nisu potrebne migrantima, usmjeravamo na lokalne organizacije u Bosni i Hercegovini, bolnice i druge institucije i tako pomažemo ovoj zemlji“, kaže Ismael.

Bosanci i Hercegovci su solidarni, međutim postoje i izuzeci

Ismael ističe da je posebno sretan što može podijeliti lijepa iskustva boravka u Bosni i Hercegovini. Od migranata koji su trenutno u Bosni i Hercegovini čuo je kako ovdje imaju najhumaniji tretman u odnosu na cijeli Balkan.

„Priče o nasilju prema migrantima nisu uobičajene ovdje kao u drugim zemljama, za koje je većina Evropljana čula u vijestima. Nisam siguran zašto je to tako, ali moglo bi biti zbog toga što su mnogi Bosanci i Hercegovci i sami preživjeli rat i migracije. Posljedice rata su još uvijek vidljive ovdje, dovoljno je samo prošetati Sarajevom da biste se u to uvjerili“, kaže.

Ipak, Ismael ističe i drugu stranu priče o tretmanu prema „ljudima u pokretu“.

„Naravno, nije sve tako sjajno i uvijek će biti ljudi koji su nezadovoljni ovom situacijom. U nekoliko navrata sam bio loše tretiran jer su me zamijenili s korisnicima naših usluga, kada sam posjećivao trgovine i kafiće u blizini kampova. Međutim, u ovom poslu ne možete dopustiti da te stvari utječu na vas. Naprotiv, one bi trebale biti podsjetnika da bi se tako nešto moglo desiti i vama“, pojašnjava mladi humanitarac.

Iako su danas ljudi sve više okupirani borbom za egzistenciju, Ismael kaže da je njegov smisao u životu pomoći onima kome je to zaista potrebno.

„Ne znam ko su ti ljudi kojima pomažem, kao ni koje je njihovo porijeklo, politička ili vjerska uvjerenja, jezik, bračni status, seksualna orijentacija… to me nije briga. Nisam ovdje da sudim i pravim bilo kakvu selekciju osoba kojima je pomoć potrebna. Meni je važno da pomognem, jer to za mene ima poseban duhovni značaj“, na kraju razgovora kaže Ismael.