Psihoterapeutkinja: Nije dovoljno samo usputno razgovarati s djecom o nasilju

Samo dan nakon masovne pucnjave u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, u kojem je učenik te škole ubio devet, a ranio sedam osoba, zabilježeno je nekoliko odvojenih incidenata vezanih za vršnjačko nasilje i oružje što je izazvalo novu bojazan. Nedugo nakon toga, naoružani 21-godišnjak je iz automobila u pokretu otvorio vatru na prolaznike nedaleko Mladenovca, ubivši tom prilikom najmanje osam osoba.

„Nažalost, tragični događaji se nastavljaju. Mislim da bi mediji trebalo da nastoje smiriti situaciju, ne objavljivati spekulacije i ne podgrijavati tenzije, ali iskreno ne vjerujem da će se to desiti“, kaže Miroslava Marjanović, dječija i adolescentna psihoterapeutkinja specijalizantkinja pod mentorstvom i supervizijom.

„Takođe, ne možemo tačno znati za koga sve ovi događaji mogu biti okidač za nove slične događaje i zato mislim da bi se na nivou škola i zajednica trebale organizovati grupe podrške za djecu, mlade, roditelje, kako bi se obezbijedio siguran i adekvatan prostor da tenzije, strahovi i druga neugodna osjećanja mogu biti procesuirana uz podršku stručnih lica, a ne da se dešava eskalacija na ulicama“, dodaje Marjanović.

„Ako nam je ikada bila potrebna briga o mentalnom zdravlju i podrška stručnjaka, mislim da je to sada.“

• O motivima i razlozima tragičnog napada u Osnovnoj školi ‘Vladislav Ribnikar’ u Beogradu koji je potresao Srbiju i region uglavnom se nagađa. Možemo li, kada uzmemo u obzir informacije koje su nam do sada dostupne, govoriti o potencijalnim uzrocima i okidačima?

– Zaista jeste velika tragedija to što se dogodilo u beogradskoj osnovnoj školi, a upravo nagađanje i interpretacije događaja medija pa onda pojedinaca, naročito na društvenim mrežama, stvara još veći strah i zbunjenost. Mislim da je važno, naročito u medijima, kreirati sliku baziranu na činjenicama, a ne na spekulacijama o činjenicama.

Veliko je pitanje šta su zapravo tačne informacije, osim činjenice da je dječak od 13 godina donio oružje u školu i ubio devet osoba. Ono što možemo da pretpostavimo jeste da je on prolazio kroz neki težak period i da je kao jedino rješenje vidio ubistvo. Šta je tačno bilo iza toga su sve hipoteze koje možemo postaviti, ali ih moramo provjeriti, a ne zaključivati na osnovu ograničenih i nekad kontradiktornih informacija.

Takođe, ove hipoteze koje postavljamo ne znači da treba opravdati ovo ponašanje. Primijetila sam da mnogo ljudi na društvenim mrežama ili u komentarima na portalima govori da se ovo ponašanje ne može ničim opravdati, pa ni mogućim zlostavljanjem u školi, ali da bismo spriječili da se ovakvo nešto ponovo dogodi, moramo razumjeti uzroke koji mogu dovesti do toga. Uzroka može biti puno: osjećaj usamljenosti, odbačenosti, vršnjačko nasilje ili nasilje bilo koje druge vrste, cyberbulling, seksualno uznemiravanje, posramljivanje, nedostatak psihosocijalne podrške u školi, nerazumijevanje odraslih… bilo šta od ovoga može biti uzrok, ako traje određeno vrijeme tako da dijete pomisli da nema drugog rješenja, dok okidač može biti bilo koji stresan događaj koji, da tako kažem, „prelije čašu“.

• Je li se eskalacija situacije mogla predvidjeti? Je li moguće da niko nije ranije primijetio da se dijete suočava sa određenim problemima?

– Ovo zaista zavisi od konteksta u kojem se ovaj dječak kretao i živio. Ukoliko smo dovoljno bliski sa nekim, ukoliko imamo izgrađeno povjerenje, posmatramo tu osobu, provodimo vrijeme sa njom i zaista je poznajemo, svakako da možemo primjetiti promjenu ponašanja. Niti jedan ovakav događaj se sigurno nije dogodio preko noći. Neke promjene su se desile i mogle su ih primijetiti roditelji, prijatelji, nastavnici i druge bliske osobe. Međutim, vrlo često promjena ponašanja, osim ukoliko nije nagla ili baš upadljiva, u smislu da su djeca agresivna, da izostaju sa nastave ili da popuste u učenju, prođe neopaženo odnosno prije bih rekla da odrasli vrlo često previde ovakva ponašanja, jer ne ugrožavaju nikoga i nisu alarmantna.

Ono što je pisalo u medijima jeste da je ovaj dječak već ranije prebačen ili u drugo odjeljenje ili u drugu školu, nisam sigurna šta je od toga tačno, ali ako jeste, sigurno je bio razlog zašto je to bila mjera koju je škola preduzela. Ako je jedino rješenje bilo prebacivanje iz jednog okruženja u drugo, pitanje je je li iko radio na atmosferi u razredu, na upoznavanju njega sa ostalom djecom iz razreda, na međusobnom povezivanju djece, na izgradnji osjećaja sigurnosti, što bi sigurno bila jedna od mjera prevencije.

• Samo dan nakon ovog tragičnog događaja zabilježeno je nekoliko odvojenih incijdenata. U jednoj osnovnoj školi u Obrenovcu, nakon minute šutnje kojom je odata počast stradalima, jedan dječak je izvadio plastični pištolj i uperio ga u svoje školske drugare, dok je u Bihaću jedan momak zaprijetio da se sprema počiniti krvavi pir kakav se desio u Srbiji. Kako to komentarišete? Je li otvorena Pandorina kutija i kako utjecati na smirivanje situacije?

– Sa jedne strane ovaj događaj je na neki način dao podstrek svima koji su na bilo koji način ogorčeni na školu, nastavnike ili drugare iz razreda, da i ovaj način vide kao rješenje za svoje probleme i da krenu sa konkretim činovima nasilja ili samo prijetnjama nasiljem. Sa druge strane otvorila se mogućnost i za privlačenje pažnje na sebe raznim video klipovima ili oponašanjem tog događaja.

Ono što je najvažnije jeste o ovom događaju treba razgovarati sa djecom. Svi obrazovni profesionalci bi trebalo da otvore ovu temu i da iskoriste ove događaje da razgovaraju sa djecom. Pošto radim kao psihoterapeutkinja sa djecom i adolescentima, imala sam priliku ovih dana da pitam moje klijente da li je u njihovim školama iko sa njima pričao o ovom događaju i na koji način. Svi su rekli da su razrednici ili neko od nastavnika usputno pomenuli kako treba da obrate pažnju na ponašanje, a neki dječaci koji su pravili šale na ovaj račun su upućeni pedagogu. I to je bilo sve. Zaista se pitam, ako ovaj događaj nije povod da se u školama priča o nasilju, o međusobnim odnosima, o tome šta djecu brine, plaši ili šta oni misle o svemu tome, šta bi bio povod? Slijedom ovoga pitam se gdje su nam nestale mjere prevencija, ako smo ih ikad i imali?

• Koju ulogu u svemu ima izloženost djece štetnim, često nasilnim sadržajima i modelima ponašanja na internetu i televiziji, ali i prevelika stimulacija istim? Da li i koliko internet i društvene mreže utječu na promjenu svijesti kod djece?

– Još ‘60-ih godina 20. vijeka, psiholog Albert Bandura proveo je niz eksperimenata vezanih uz opservacijsko učenje poznatih kao „Eksperimenti s lutkom Bobo”. Eksperiment je proveden kako bi utvrdili može li se nasilno ponašanje kod djece dobiti samim posmatranjem i imitacijom, to jest modeliranjem. Opisaću ukratko eksperiment, a koga zanimaju detalji neka potraži na internetu.

Djeca su podijeljenja u tri grupe. Prva grupa je 10 minuta posmatrala kako se osoba model agresivno ponaša prema lutki Bobo. Osoba bi položila Bobo lutku na stranu, sjela na nju i udarala je u nos, zatim bi je podigla, uzela čekić i udarila lutku po glavi, agresivno bacala lutku u zrak i udarala po sobi. Druga grupa djece je 10 minuta posmatrala osobu model kako se mirno igra igračkama ignorišući lutku Bobo, a treća grupa djece nije bila izložena ni jednom od ovih ponašanja.

Rezultati su pokazali da su djeca koja su posmatrala agresivni model imala daleko više imitativnih agresivnih ponašanja od onih koji su bili u neagresivnim ili kontrolnim grupama.

Navedeni rezultati podržavaju Bandurinu teoriju socijalnog učenja što znači da djeca uče društveno ponašanje, poput agresije, posmatrajući ponašanje drugih osoba. Dakle, mi zaista sa sigurnošču znamo da djeca uče po modelu i da imitiraju ponašanja koja vide, a kad pogledamo sve sadržaje kojima su današnja djeca izložena: verbalno i fizičko nasilje u porodici, u školi od vršnjaka i nastavnika, u reality emisijama, u video igricama, u crtanim filmovima, filmovima i muzičkim spotovima, možemo samo da se zapitamo kako nema više ovakvih događaja i koliko će ih biti u budućnosti.

• Hoće li ovo biti opomena društvu i šta možemo uraditi da ovo ostane izolovan slučaj?

– Ako ovo nije opomena, onda ne znam šta još gore treba da se desi, pa da reagujemo. Ako smo svi (roditelji, staratelji, nastavnici) fokusirani samo na ocjene, odnosno samo na krajnji produkt boravka u školi, šta se dešava sa procesom odgoja?

Ovakav sistem koji smo napravili mi odrasli, definitivno mora da se mijenja, ako želimo neke promjene na bolje. Pooštravanje kaznenih mjera, uvođenje kamera, pretresanje djece i slične mjere zaista nam neće donijeti rezultate, ukoliko nisu praćeni razgovorima sa djecom, stvaranjem pozitivnih odnosa sa vršnjacima, upoznavanja djece međusobno i djece sa nastavnicima, kreiranje bliskih i prijateljskih odnosa i odgajanjem za one vrijednosti koje želimo da nam djeca žive.