Moskva je od Mongola ‘naučila’ stvaranje kopnenog carstva

Kakva ideologija stoji iza ruske agresije na Ukrajinu jedno je od pitanja koje se frekventno ponavlja od izbijanja rata. Odgovora je mnogo, ali nemali je broj onih koji su u imperijalnom ponašanju Vladimira Putina prepoznali ideje koje zagovara ruski filozof Aleksandar Dugin. Njegove teorije, koje su, po riječima filozofa Stipe Buzara, amalgam različitih filozofskih i ideoloških utjecaja, dominiraju načinom na koji ruski predsjednik zamišlja budućnost Rusije.

U kolikoj je mjeri Putin inspiriran idejama koje je Dugin iznosio u svojim knjigama tek se treba utvrditi, ali nesporna je činjenica da je taj utjecaj očit, velik i, kako se sada pokazuje, poguban po budućnot Rusije.

Stipe Buzar je izvanredni profesor na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu. Od 2018. do 2019. godine radio je kao vanjski saradnik na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu, gdje je studirao i doktorirao iz polja filozofije 2014. godine. Autor je knjige Realizam i teorija pravednog rata (2020) i suautor knjige Finis Africae: Realističke perspektive o globalnom upravljanju (2021). U razgovoru za Al Jazeeru govorio je o simbiozi Putinovih vojno-političkih ambicija i Duginove filozofije.

• Kako protumačiti Putinovu tvrdnju da je SAD stvorio ‘carstvo laži’ da bi uništio Rusiju i ruske vrijednosti?

– Svaki oblik ratovanja, od onog oružanog do ekonomskog, kulturnog, informacijskog i ostalih, traži od njegovih protagonista neki oblik opravdanja. Prije nego što je počeo rat u Ukrajini, zapadna i ruska javnost već su dugo bile upoznate s fenomenima kremaljske međunarodne i domaće propagande. Ta je propaganda dio njihovih strategija informacijskog ratovanja. Da bi takav informacijski rat bio opravdan što je šire moguće, a osobito pred domaćom javnosti, potrebno je za njega konstruirati dovoljno opasnog i zlog neprijatelja u borbi protiv kojeg se više ne moraju birati sredstva, jer je pobjeda nad takvim neprijateljem pitanje krajnje nužde. Ako se protiv takvog neprijatelja izgubi, onda slijedi uništenje vlastite kulture.

Protiv takvog neprijatelja se u informacijskom ratovanju mogu koristiti i sredstva koja ne bismo smatrali opravdanima u borbi protiv poštenijeg rivala, poput dokidanja medijskih sloboda, progona političkih neistomišljenika… Sintagma “carstvo laži“ jasno naglašava opakost neprijatelja, a omogućuje da se u to carstvo svrstavaju ne samo SAD, nego jednostavno svi neistomišljenici. Dakako, “carstvo laži“ koje Putin spominje ima brojne funkcije, ključan je dio govora kojim je pokrenuta invazija na Ukrajinu, čime se rat proširio s informacijskog na bojno polje, ali mi se ovdje učinilo prigodnim spomenuti njezinu funkciju u informacijskom ratovanju.

• Šta za Putina predstavlja prijetnja širenja NATO-a?

– Poigrat ću se kratko s načinom na koji ste postavili pitanje. Širenje NATO-a za Putina predstavlja prijetnju. Prijetnja širenja NATO-a za Putina predstavlja priliku. Nakon raspada Sovjetskog saveza slijedi period istovremene ruske slabosti i širenja zapadnih organizacija, naročito NATO-a i Europske unije, sve bliže ruskim granicama. Iz zapadnjačke perspektive to širenje koristi europskom prosperitetu i sigurnosti, dok istovremeno ne škodi ruskom prosperitetu i sigurnosti. Iz zapadnjačke perspektive Rusija kao članica Vijeća sigurnosti [Ujedinjenih naroda], Vijeća Europe i kao ekonomija uz čije je Europa vezala pitanje svoje energetske sigurnosti, predstavlja važnog partnera u pitanjima ekonomije i sigurnosti.

Međutim, nakon raspada Sovjetskog saveza narušen je (ili čak izgubljen) ruski status velesile, a velesile, iz razloga u koje ovdje ne stignemo ulaziti, žele ostati velesilama. U tom kontekstu je moguće razumjeti zašto Putin širenje NATO-a istovremeno vidi kao prijetnju, ali i kao priliku da provocira domaći pristanak na reakciju, čak i u obliku oružanog sukoba. Kada tome dodamo toliko često spominjano i prijeporno usmeno obećanje Amerikanaca da se NATO neće širiti na istok u zamjenu za ujedinjenu Njemačku, tada se širenje NATO-a savršeno uklapa u ranije spomenuti narativ o carstvu laži.

• Kakva je veza između Vladimira Putina i Aleksandra Dugina?

– Dugin je na nekoliko mjesta opisao svoj odnos s Putinom, i ruskim vlastima uopće, kao ideološki radije nego kao osobni odnos. U poznatom časopisu Foreign Affairs objavljen je još 2014. godine tekst s naslovom “Inside Putin's Brain“ (Unutar Putinovog mozga) u kojem se govori upravo o Duginovom odnosu s ruskim vlastima. Tamo je navedeno da nema pokazatelja njegova izravnog i osobnog utjecaja, ali se također tvrdi da je Duginova popularnost i zastupljenost u ruskim medijima pokazatelj odobravanja vlasti.

U zemlji sa slobodnijim medijima to ne bi bila osobito značajna tvrdnja, ali kada je riječ o Rusiji, onda ona u najmanju ruku pobuđuje interes. S druge strane, Dugina su nazivali i “novim Rasputinom“, što je on sam u jednom intervjuu opovrgnuo, a istovremeno opisao svoj odnos s vlastima. Pri tome je rekao da usporedba s [Grigorijem] Rasputinom nije dobra, jer je Rasputin imao izravan osobni utjecaj na carsku obitelj, dok je Duginov utjecaj ideološkog karaktera. Drugim riječima, Duginovi stavovi nisu važni zato što ih on promovira, već je on važan zato što promovira upravo takve stavove. Dakako, govorimo o stavovima koji su bliski ideji o carstvu laži.

• Koliko je raspad SSSR-a utjecao na razvoj političkih ideja Aleksandra Dugina i Vladimira Putina?

– Utjecaj raspada Sovjetskog saveza na njihove ideje je teško precijeniti. Za Putina kao državnika raspad SSSR-a predstavlja ključni izazov za formiranje vizije ruske uloge u međunarodnoj politici. Nazvao ga je velikom geopolitičkom katastrofom, koja je za rusku naciju postala ozbiljnom dramom, u kojoj su se deseci milijuna Rusa i ruskih građana odjednom pronašli izvan ruskog teritorija. Za njega je ključno praktično pitanje vraćanja statusa velesile, pri čemu je odabir ideologije instrumentalnog karaktera. Važno je ponovno postati velesilom i biti na čelu te velesile, a pitanje ideologije je isključivo u toj funkciji.

S druge strane, za Dugina je raspad Sovjetskog saveza kraj jedne etape ruske geopolitičke povijesti koja je u kontinuitetu s prošlošću i budućnošću. Rusija za njega ima povijesnu misiju postati velikim kopnenim carstvom, a to je misija u kojoj Sovjetski savez nije prva ruska država koja je podbacila. Gdje su ruski državni akteri vidjeli raspad i katastrofu, Dugin vidi kontinuitet i borbu za ispunjenje višestoljetnih ambicija. To je velika euroazijska politička misija.

• Šta je euroazijska politička misija?

– U Duginovom smislu je to povijesna misija koju su Rusi počeli poduzimati, i koje su počeli biti svjesni, u vremenu Moskovske velike kneževine, koja se do sredine 16. stoljeća bila u vazalskom statusu Mongolima. No, kako su Mongoli prije nje ostvarili veliko kopneno carstvo, Moskva je od njih “naučila“ ili “preuzela“ ambiciju ili misiju stvaranja takvog carstva. Ta se misija sastoji od vladanja velikim dijelom euroazijske kopnene mase, a koje je sposobno suprotstaviti se moći i utjecaju pomorskih carstava, nekada [Velike] Britanije, a danas Sjedinjenih Američkih Država.

• Koliko se podudaraju Putinova retorika i Duginovi pojmovi: narod, multipolarnost i protuliberalni stavovi?

– Obojica koriste pojmove koje navodite. Obojica su neliberalni mislioci, s populističkim shvaćanjem naroda, i obojica zagovaraju multipolarnost u međunarodnim odnosima. Pod time mislimo da zagovaraju podjelu moći i utjecaja koja nema samo jedan (unipolarnost) ili dva pola (bipolarnost), već njih više. Nadovezujući se na jedno od prethodnih pitanja, moguće je reći da je s gubitkom statusa velesile, koji je imala u nekadašnjem bipolarnom hladnoratovskom poretku, Rusija počela snažno naglašavati važnost multipolarnosti za međunarodni mir i stabilnost.

Ustvari je kod Putina i Dugina riječ o tome da ih užasava ideja svijeta u kojem nisu jedan od polova moći, to jest u kojem nisu velesila. Najviše od svega ih užasava ideja da bi se mogao realizirati pravi multipolarni poredak, ali u kojem Rusija nije jedan od važnih polova moći. Dobrim dijelom zato nastoje Rusiju učiniti nositeljicom ideje multipolarnosti.

S druge strane, Putin je zagovornik ideje “ruskog svijeta”, posebne moskovske sfere utjecaja koja se djelomično poklapa s Duginovom euroazijskom idejom. Međutim, taj svijet obojica shvaćaju izrazito unipolarno, s Moskvom kao jedinim ozbiljnim centrom moći. To navodi na pitanje zašto multipolarnost s jedne strane, a unipolarnost s druge.

• Kakva je Duginova ideologija zapravo?

– Čini mi se da je to najteže od pitanja koja ste postavili, a ovdje nemamo dovoljno prostora za realizirati odgovor kako treba. No, moguće je reći ovoliko. Duginova je ideologija navodni pokušaj povratka na predmoderne ideološke postavke koje bi bile izvorno ruskog karaktera. O tome nastoji pisati i u svojem djelu Četvrta politička teorija, a to je i značajan naslov. Zanemarimo sada činjenicu da teorija i ideologija, naravno, nisu ista stvar. U tom djelu govori o političkoj teoriji, ali i ideologiji, koja nije jedna od tri klasične ideologije zapada (liberalizam, komunizam, fašizam), nego je četvrta.

Ona je, naravno, čudna neliberalna mješavina elemenata sve tri klasične ideologije, a kojom pokušava izraziti neku navodno tradicionalnu predmodernu konstrukciju, ali svi bitni sastojci koje koristi su dio klasičnih zapadnih ideologija. Ustvari, dozvolite da citiram jedan svoj raniji tekst, jer neću smisliti bolji odgovor od toga. Kao i u ruskoj zamjeni McDonaldsa nazvanoj “Ukusno i točka“, kod Duginove političke ideologije “svjedočimo neuspjelim pokušajima odbacivanja zapadnih proizvoda, ideja, ideologija i vrijednosti i njihove zamjene s nečim izvorno i nepatvoreno ruskim.

Ovi pokušaji su neuspješni, nesuvisli i patvoreni, jer redovito sadrže bitne zapadnjačke sastojke. Novi ruski hamburger ima samo novo pakiranje, a Duginova četvrta politička teorija koja odbacuje klasične tri ideologije zapada (liberalizam, komunizam, fašizam) eklektična je kombinacija njihovih sastojaka radije nego li izvorna misaona tvorevina. Takvi pokušaji ipak su razumljivi u svjetlu pokušaja rekonceptualizacije Rusije kao zasebne civilizacije radije nego li samo nacije, i to civilizacije čije vrijednosti Zapad mora poštovati iako ih nije sposoban razumjeti.“

• Koje su po Duginu i Putinu vrijednosti te ruske civilizacije?

– Za Putina su vrijednosti koje rusku civilizaciju čine dobrom milosrđe, istina, pravda i obitelj, a za Dugina konzervativizam, holizam, kolektivna antropologiju (narod je važniji od pojedinca), žrtva, idealistička orijentacija, vjernost, asketizam, čast i lojalnost. Popis vrijednosti neke ne mora biti savršeno ujednačen ili kanoniziran, ali mora biti barem donekle koherentan, što je ovdje slučaj. Također, kod obojice treba te vrijednosti shvatiti kao suprotstavljene oprečnim vrijednostima Zapada, jer je Zapad carstvo laži. Primjera radi, na mjestu asketizma je na Zapadu hedonizam, na mjestu lojalnosti je izdaja…

• Koji su elementi Duginove teorije moralnog, a koji eshatološkog karaktera?

– Moralni karakter njegovih stavova najlakše je vidjeti na primjeru vrijednosti koje pripisuje ruskoj civilizaciji, poput asketizma, lojalnosti… Eshatološki karakter je prisutan, a osobito naglašen u njegovom djelu Posljednji rat svjetskog otoka, u kojem sadašnji sraz između Rusije i Zapada vidi kao epizodu trajnijeg sukoba između kopnenih i pomorskih sila u kojem Rusija, i to ne kao Ruska Federacija, nego kao Sveta Rusija, treba ostvariti svoju povijesnu misiju stvaranja velikog kopnenog carstva, unutar kojeg će njezine vrijednosti biti trajno zaštićene. Taj sukob oslikava nizom metafora, od kojih je možda najzanimljivija ona o sukobu Rusije i Zapada kao etape sukoba između “vječnog Rima“ i “vječne Kartage“, što Dugin spominje još ‘90-ih godina.

• Kako Putin opravdava rusku agresiju u Ukrajini?

– Još u govoru od 24. veljače 2022. godine Putin to čini na nekoliko razina. Njegovo opravdanje je kompleksno i ima, u najmanju ruku, politički, sigurnosni, pravni i moralni aspekt. Kada kaže da su Sjedinjene Američke Države, zajedno sa zapadnim blokom, stvorile “carstvo laži” s kojim su htjeli uništiti tradicionalne ruske vrijednosti i nametnuti Rusima lažne vrijednosti koje se protive ljudskoj naravi kako bi ih uništili iznutra, tada progovara kroz moralni aspekt. Kada kaže da prevarantsko ponašanje Sjedinjenih Američkih Država krši ne samo osnovna načela međunarodnih odnosa, nego i općeprihvaćene moralne norme međunarodne politike, tada progovara kroz mješavinu pravnog, političkog i moralnog aspekta.

Kada kaže da su isti antagonisti podupirali separatističke bande na jugu Rusije, a da su ruske žrtve u slamanju ekstremizma i međunarodnog terorizma na Kavkazu bile ogromne, tada progovara kroz sigurnosni aspekt. Kada kaže da je za Rusiju “načelo” neširenja NATO-a, koje je za njega uzdignuto na razinu temeljnog načela u međunarodnim odnosima i sigurnosti u Europi, pitanje života i smrti, pitanje ruske budućnosti kao nacije i kada inzistira da to nije pretjerivanje nego činjenica, tada progovara kroz mješavinu sigurnosnog i političkog aspekta. Međutim, treba naglasiti da je u tom govoru nešto zaista čudno, čega i Putin mora biti svjestan. Ispravite me ako griješim, ali u govoru kojim započinje invaziju, a koji traje 24 minute, on ne spominje (barem ne kako spada) Ukrajinu do 15. minute.

To znači da dulje od pola čitavog govora skreće pozornost na velika zla Zapada kojima se Rusija radi svojeg opstanka mora suprotstaviti. Govor je takav zato što Putin dobro razumije da govori iz duboko revizionističke pozicije, to jest da njegovi stavovi i razlozi nipošto nisu samorazumljivi i jasni zapadnom slušatelju, ali da, također, što je u ovom slučaju daleko važnije, nisu nužno samorazumljivi niti ruskom slušatelju.