Koliki je interes SAD-a za BiH: Hegemonističke agende Hrvatske i Srbije

Sjedinjene Američke Države će, pod palicom velikog prijatelja Joea Bidena, preokrenuti stvari u Bosni i Hercegovini, odstraniti ili umiriti njene unutrašnje i vanjske neprijatelje, učvrstiti njenu državnost, ojačati demokratiju i pomoći joj da sa stranputice dođe do puta koji vodi ka euroatlantskim intergracijama.

Ove, neki će slobodno reći – iluzije, oni koji Bosni i Hercegovini žele dobro izgubili su nedugo nakon što je Biden, isti onaj koji je tokom krvavog rata u Bosni i Hercegovini bio najjači probosanski glas u američkom Senatu, ušao u Bijelu kuću.

U političkim izjavama veliki prijatelj, retorikom zemlja koja u Washingtonu ima saveznika, Bosna i Hercegovina grca u gorim problemima i tenzijama nego u vrijeme Donalda Trumpa, koji joj nije posvećivao gotovo nikakvu pažnju, dok SAD, suprotno optimističnim očekivanjima, u Bosni i Hercegovini nije učinio previše, Ili makar ne ono čemu su se probosanski orijentirani građani nadali.

Washington ne želi preuzimati njihove obaveza

U Bosni i Hercegovini su ojačale secesionističke aspiracije entiteta Republika Srpska, čiji predsjednik Milorad Dodik otvoreno vrijeđa američkog ambasadora u Sarajevu i otvoreno podržava gotovo sve ono protiv čega se SAD bori. Washington, ako izuzmemo u praksi skoro nevažne sankcije koje je nametnuo nizu dužnosnika RS-a, ali ne samo njima, djeluje nezainteresirano, s pažnjom usmjerenom na rusku invaziju na Ukrajinu, unutrašnje ekonomske probleme i Kinu.

Stiče se dojam da je Bosna i Hercegovina na listi američkih prioriteta prilično nazadovala, pa se nameće pitanje – koliko je Bosna i Hercegovina trenutno uopće bitna SAD-u i koliko je Washington spreman iskoristiti svoje resurse za popravljanje svega onoga što je pokvareno u Bosni i Hercegovini?

Stručnjaci koje smo kontaktirali imaju zajednički odgovor – malo. Složni su u zaključku da je interes SAD-a u regiji u dobroj mjeri prešao na trenutno važniju metu – Srbiju, koja u SAD-u ima mnogo jači i sposobniji lobi. Kada se već Bosanci i Hercegovci sami ne mogu potruditi za bolju budućnosti, Washington ne želi preuzimati njihove obaveze, već mu je najvažnije da drži tenzije pod kontrolom kako ne bi došlo do još jednog žarišta u Evropi.

Posljednju tezu podržava i Jasmin Mujanović, politolog s adresom u SAD-u, koji je mišljenja je da je Amerikancima cijeli Zapadni Balkan zanimljiv “ekskluzivno kao mogući novi front u širem sukobu s Rusijom“.

Politički ustupci za ciljeve Čovića i Dodika

“Sve što SAD radi sada u regiji Zapadnog Balkana je strategija smirivanja. Najvažnije im je da ne dođe do novih sukoba, kriza ili bilo kakvih drugih situacija u kojima bi oni morali skrenuti svoje diplomatske ili čak vojne kapacitete od Ukrajine“, kaže Mujanović, autor mnogih analiza na portalu Foreign Policy.

Naglašava da se kompletna američka politika prema Bosni i Hercegovini treba sagledati kroz prizmu te “strategije smirivanja“.

“Oni izbjegavaju bilo kakve sukobe i uporno se nadaju – što mislim da je pogrešno i glupo – da se mogu dogovoriti s ljudima poput [predsjednika Hrvatske demokratske zajednice – HDZ – Bosne i Hercegovine Dragana] Čovića i Dodika, odnosno, da im mogu dati neke političke ustupke ili im pomoći da ostvare neke njihove ciljeve, da bi odustali od secesionističkih tendencija, retorike i svega što svakodnevno rade“, dodaje.

Američki interes za napredak u Bosni i Hercegovini je, prema mišljenjima sagovornika Al Jazeere, najbolje oslikan nedavnim izlaganjima savjetnika američkog državnog sekretara Dereka Cholleta i specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara pred Komitetom za vanjske poslove Senata te u podršci odlukama visokog predstavnika mešunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta o izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i formiranju nove Vlade entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, koje su izazvale veliko nezadovoljstvo takozvanih probosanskih snaga.

‘Administracija djeluje iznenađujuće negativno’

Kada su govorili o političkim tenzijama u Bosni i Hercegovini, potpuno malo pažnje posvetili su onima koji ih stvaraju, nacionalističkim strankama.

Mujanović je njihova izlaganja opisao kao “najkristalniju manifestaciju strategije smirivanja“.

“Izbjegavali su dati bilo kakav konkretan odgovor o regiji, a naročito o izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, čiji je arhitekt bio State Department. Schmidt svoje odluke iz oktobra i aprila ne bi niti donosio da nije imao podršku SAD-a. Vidjeli samo da postoji neka vrsta tenzije među američkim senatorima, koji su prilično skeptični i kritični prema strategiji SAD-a na način na koji je Chollet i Escobar realiziraju. No, ako govorimo o provođenju nekih američkih liberalnih ili demokratskih ciljeva u Bosni i Hercegovini, suludo ih je očekivati, makar u narednom periodu“, govori Mujanović.

Kurt Bassuener, američki stručnjak iz Centra za politiku demokratizacije, tvrdi da je politika Bidenove administracije prema Bosni i Hercegovini i Zapadnom Balkanu još od početka “veliko razočarenje“.

“Bidenova administracija u regiji Zapadnog Balkana djeluje iznenađujuće negativno. U najnovijim primjerima pohvalili su odluke Schmidta, što se moglo i očekivati, budući da su one donesene upravo pod američkim pritiskom, a glavni dobitnici bili su Dragan Čović i hegemonističke agende Hrvatske i Srbije“, mišljenja je Bassuener, koji se slaže s teorijom da je SAD trenutno fokusiran najviše na Srbiju.

‘Američka politika nalikuje ruskoj’

“Iz Escobarovog i Cholletovog svjedočenja jasno se moglo zaključiti da je Srbija centar američkog pristupa regiji. Čini se da temelj tog pristupa počiva na ideji da se Srbija može odvući od Rusije i Kine, no ja ne vidim da to djeluje“, govori Bassuener.

“Naša politika narušavanja države Bosne i Hercegovine danas više nalikuje ruskoj nego što je to bio slučaj prije 15 mjeseci, kada je Rusija počela s pokušajem da preuzme potpunu kontrolu nad Ukrajinom“, dodaje.

Od kako je Biden dobio američke izbore, mnogo je stručnjaka njegov odnos prema Bosni i Hercegovini i uopće regiji Zapadnog Balkana ocijenilo razočaravajućim i nedosljednim. Jedan od njih je Daniel Serwer, profesor na Univerzitetu “Johns Hopkins”, koji tvrdi da “Bosna i Hercegovina najviše pati od amnezije State Departmenta“.

“Tačno je da zvaničnici govore da Ustav Bosne i Hercegovine treba promjene, u skladu s odlukama Evropske unije i Venecijanske komisije, no zaboravili su reći da su neke od tih odluka donesene prije 14 godina i da je SAD davno prestao s pritiskom za njihovu realizaciju“, primijetio je Serwer.

“Chollet i Escobar pohvalili su odluke visokog predstavnika koje su omogućile formiranje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, ali su zaboravili podsjetiti da je jedna od njih promijenila način računanja glasova te da je druga donesena da ublaži probleme koje je stvorila prva.”

‘Srbija lobira, Bosna i Hercegovina ne’

“Escobar je rekao da samo jedna entonacionalistička stranka [Stranka demokratske akcije – SDA] nije bila zadovoljna tim odlukama, ali je zaboravio reći da tu partiju i druge nezadovoljnike možda podržava više od pola glasača u zemlji, bez obzira na to kako se glasovi računaju“, dodao je.

Govoreći o Zapadnom Balkanu, o odnosu SAD-a prema Bosni i Hercegovini i Srbiji, Serwer je nedavno spomenuo još jednu zanimljivu informaciju – da je Srbija sve uspješnija u lobiranju u SAD-u kako bi ispunila vanjskopolitičke ciljeve. Mujanović se slaže s tim te tvrdi da je lobiranje u SAD-u za Bosnu i Hercegovinu svedeno na volonterizam entuzijasta.

“Činjenica je da su Srbija i Hrvatska davno povećale angažman po tom pitanju i imaju mnogo više utjecaja u mnogim sferama političkog života u Washingtonu, da imaju prijatelje na važnim funkcijama i da troše milione dolara za lobiranje i advokaturu. Hrvatska je, kako vidimo, bila uspješna, jer je ispunila višegodišnji glavni vanjskopolitički cilj – izborila izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine“, kaže Mujanović.

“No, ako pogledamo Bosnu i Hercegovinu, toga nema ni u kakvom institucionalnom smislu. Probosanski akteri se ne bave time kako bi trebali, ne ulažu novac u to i zbog toga Bosna i Hercegovina trpi ozbiljne posljedice. Nemamo kapaciteta za predstavljanje Bosne i Hercegovine kako bi trebala jedna zemlja.”

‘Morate sami sebi pomoći i boriti se’

Navodi da Bosnu i Hercegovinu “ekskluzivno u SAD-u predstavljaju samo manje grupe ljudi, koji su praktično volonteri, i oni se mogu nabrojati na prste dvije ruke”.

“Čast izuzecima, no oni ne mogu braniti Bosnu i Hercegovinu onako kako je potrebno. Troše svoj novac, koriste pozicije koje imaju i tuđe resurse da bi organizirali skupove, konferencije… a zvaničnici Bosne i Hercegovine se na njima u najvećem broju slučajeva niti ne pojavljuju. Pitanje je i znaju li uopće za njih. Ne vidim da će i sadašnja vlast nešto promijeniti, osim u slučaju da dođe do neke revolulcije u političkom razmišljanju među političkim akterima u Bosni i Hercegovini“, zaključuje.

Očekivati od SAD-a da riješi nedaće s kojima se domaće snage nisu sposobne nositi je, kaže, nemoguće.

“Ljudi u Bosni i Hercegovini, uključujući zvaničnike i političare, moraju shvatiti osnovnu činjenicu na koju i sami Amerikanci ukazuju – neće vam niko pomoći bilo gdje, u bilo kojem smislu i svijetu, ako niste sami sebi spremni pomoći i ako niste sami spremni boriti se“, kaže te dodaje da se dramatična promjena nabolje ne može očekvati niti od sadašnje vlasti, iako su u njoj takozvane probosanske stranke.

Probosanske snage su ‘politički nepismene’

“U ovom momentu više ne možemo govoriti o funkcionalnoj definiciji i konceptu probosanskih stranaka, jer su se podijelile na različite blokove i imaju gore međusobne odnose nego što ih imaju i sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata [SNSD] i HDZ-om BiH, što je van svake pameti. Dok tako ostane, dok se nisu sposobni izboriti s Dodikom, niti s Čovićem, veoma je teško očekivati da će imati kapaciteta da pokušaju promijeniti politiku SAD-a prema Bosni i Hercegovini, s kojom se u ovom trenutku ne možemo slagati”, dodaje.

Mišljenja je i da “ljudi na najrelevantnijim pozicijama u Bosni i Hercegovini nisu zreli za te poslove” i da su “nepismeni u političkom smislu”.

“Ne shvataju da nijedna država, niti grupacija prodržavničkih aktera u svijetu, nije toliko lijena kao takozvana probosanska grupa u Bosni i Hercegovini. Sama činjenica da mi u 2023. godini moramo razgovarati o važnosti formalnog lobiranja za državu kako bi se odbranili neki njeni osnovni politički i državni interesi nevjerovatna je“, zaključuje Mujanović.