Proširenje Evropske unije (ne)realno bez suštinske reforme

Prethodnih nekoliko godina iz Brisela su stizale poruke kako Evropska unija nije spremna ni za kakvu vrstu popuštanja prema zemljama kandidatima za članstvo, te da nema govora o nekoj vrsti ubrzanog pristupanja.

Čak i u trenutku kada su neke zemlje, poput Albanije i Sjeverne Makedonije, ispunile većinu stvari koje su od njih tražene, iz EU-a je spuštana rampa. Krajem februara 2022. godine situacija je promijenila u samo jednom danu.

Ruska invazija na Ukrajinu učinila je proširenje Evropske unije geopolitičkim imperativom. Briselski čelnici su se utrkivali ko će pružiti veću podršku zemljama zapadnog Balkana i istočne Evrope. U jednom trenutku se činilo da će EU većinu zemalja kandidata, zbog straha od ruskog utjecaja, primiti preko reda za samo nekoliko dana.

Onda se atmosfera malo ohladila, pa se iz briselskih hodnika mogu čuti izjave kojima se poziva na strpljenje i realnost. Sada se već govori o provođenju potrebnih reformi prije nego što EU primi nove članice. Brisel poručuje i Ukrajini, pogođenom ruskom agresijom, da uprkos svemu, treba biti svjesna da nema nezasluženog i ubrzanog prijema.

Brojne prepreke

U analizi koju je nedavno uradio Carnegie Europe, nekoliko istaknutih evropskih analitičara i eksperata za proširenje EU-a, navelo je razloge i suprostavljena mišljenja zbog čega je EU spreman za dalje i proširenje, odnosno zbog čega nije.

Dimitar Bečev, ekspert za istočnu, jugoistočnu i centralnu Evropu, smatra da proširenje ostaje vodeća vanjska politika EU-a, ali da je Unija sve manje spremna to provoditi.

“Uprkos pritisku koji je proizašao iz ruskog rata u Ukrajini, Unija nije u poziciji primiti članice sa zapadnog Balkana, a kamoli iz istočne Evrope. Na sličan način, čini se da nijedna država kandidatkinja nije spremna ispuniti kriterije za pristupanje EU niti se pobrinuti da se nakon što se postigne članstvo neće dogoditi demokratsko nazadovanje u stilu Mađarske i Poljske“, kaže Bečev.

“Crna Gora, koja pregovara o pristupanju od 2012, vjerovatno je u najboljoj poziciji za pridruživanje. Uz malo ometanja, ta balkanska zemlja mogla bi ući u EU krajem desetljeća. Ali teško je zamisliti da će još jedna nacija Zapadnog Balkana probiti svoj put, svakako ne Srbija, koja prvo mora riješiti spor oko Kosova i proći kroz proces radikalne ponovne demokratizacije, što bi mogla biti još veća prepreka“.

Bečev dodaje kako je „geopolitičko“ proširenje na Ukrajinu također malo vjerovatno sve dok rat bjesni.

„U takvim okolnostima, najbolja nada koju imamo je da će EU krenuti naprijed produbljivanjem integracija na sektorskom nivou, posebno u pitanjima kao što su energija i klima, kao i u uslugama i digitalnoj tranziciji. Takav će model donijeti neke ekonomske koristi svim stranama bez previsokog podizanja očekivanja i rizika od velikog pada“.

Unija nespremna za proširenje

Krzysztof Bledowski, gostujući profesor za Univerzitetu za informacijske tehnologije i menadžment u poljskom gradu Rzeszowu, smatra da Unija nije spremna na dalje proširenje i da vjerovatno ne može primiti više članica, iako bi trebala.

Smatra kako su dosadašnji rezultati prethodnih valova proširenja bili nepogrešivo pozitivni s ekonomskog aspekta, rastuće evropske svijesti, ali i zbog pravne stečevine, što je sve zajedno doprinijelo i poboljšanoj političkoj stabilnosti evropskog kontinenta.

„Nažalost, uz ovu priču o uspjehu pojavio se politički narativ koji je iznjedrio euroskepticizam i nacionalizam. Ukrajinska borba sa žitom savršen je primjer uskogrudnosti koja se tiče novčanog iznosa naspram glupog nedostatka strateške vizije. Posebne interesne grupe, ovdje mislim na poljske poljoprivrednike, uvijek će voditi svoje bitke. Ipak, oni i njima slični nenamjerno nastavljaju skretati s kolosijeka politike koje su u interesu EU-a kao cjeline.

Ukrajinsko i balkansko proširenje od vitalnog je dugoročnog strateškog interesa za EU. Ipak, gotovo sigurno neće uspjeti u bliskoj budućnosti. Teško je reformirati EU tako da može paziti na šumu jednako kao i na drveće jer će uvijek postojati centrifugalne sile usmjerene protiv nje“, navodi profesor Bledowski.

Kinga Brudzinska, istraživačka saradnica na Institutu za regiju Dunav i Srednju Evropu iz Beča u analizi ističe kako je bolje da EU bude spreman za dalje proširenje, jer ako želi biti igrač, EU nema izbora nego rasti, odnosno dalje se širiti.

„Politika proširenja donijela je puno dobra EU tokom godina. Čak i građani Unije to vide. U prosjeku je sada u EU više ljudi za daljnje proširenje (52 posto) nego protiv (38 posto). To nije bio slučaj prije četiri godine, kada su stavovi bili obrnuti: 45 posto bilo je protiv, a 43 posto za. Naravno, vrag leži u detaljima.

Čak i jedna od zemalja s najvećim entuzijazmom u pogledu proširenja – Poljska – sada se bori da shvati posljedice primanja Ukrajine u evropski klub, čak i prije nego što je proces stvarno započeo. Da bi došlo do sljedećeg proširenja, i EU i susjedi moraju biti spremni. Danas nijedna strana nije spremna.

Institucionalna arhitektura EU-a je glomazna i zahtijeva prilagodbe. Kako su primijetili neki kritičari nakon 2004, Komisija je imala više članova nego ozbiljnih poslova. Isto tako, kreatori politika ne pokazuju apetite za izmjenama ugovora. Osim toga, EU mora dovesti svoju kuću u red kada je u pitanju poštivanje vladavine prava“.

Konačno, zaključuje ona, potrebna je i promjena načina razmišljanja. Možda je to samo semantika, ali ako se Srednja i Istočna Evropa, nakon 19 godina punopravnog članstva, još uvijek nazivaju “novim”, onda moramo pričekati da “odrastu” prije nego što prihvatimo nove.

Saradnja pod zastavom EU-a

Denis Cenusa, saradnik u Studijskom centru za Istočnu Evropu iz Vilniusa, smatra da u sadašnjim geopolitičkim uslovima bilo kakvo proširenje EU-a izvan Zapadnog Balkana izgleda uglavnom nerealno.

„Proces koji će najvjerovatnije privremeno zamijeniti ideju proširenja bit će takozvana progresivna evropska integracija kroz područja bliske saradnje pod zastavom Unije. Kao što je poljski slučaj pokazao, čak i snažan zagovornik proširenja EU-a na istok sklon je stavljanju nacionalnih i izbornih interesa na prvo mjesto. Istočnoevropske države će se također natjecati za pristupna sredstva EU-a sa šest zemalja Zapadnog Balkana i Turskom.

Kako bi se proširila, EU kao nadnacionalna institucija i postojeće članice moraju se složiti da će morati povećati budžet Unije i smanjiti učešće onih koji su sada dio kluba. Što su siromašnije potencijalne pridošlice, Moldavija i Gruzija, ili one koje se tretira kao rizične konkurente na osjetljivom poljoprivredno-prehrambenom tržištu EU-a, kao što je Ukrajina, to će se kompliciraniji postojeći resursi EU-a, čija je elastičnost trenutačno ograničena, dijeliti s najstarijim i sve nervoznijim državama članicama. Kako bi proširenje uspjelo, nužno je imati pošteno anticipacijsko razmišljanje o razvoju trenutnih ograničenja. Priželjkivanje i površni pristupi samo će srednjoročno i dugoročno ugroziti proširenje“, naveo je Cenusa.

Proširenje kao geopolitički imperativ

Thomas De Waal, viši saradnik u institutu Carnegie Europe, smatra da je proširenje Evropske unije geopolitički imperativ. Održavanje “sive zone” država na istoku Evrope izvan Unije zasigurno je recept za katastrofu. Ali kako je trenutno zamišljeno, proširenje je također vrlo problematično.

„Proces je i hipertehnički i previše politički. Uključivanje desetaka hiljada stranica pravne stečevine i usklađivanje s tehničkim standardima dovoljno je teško za velike evropske zemlje sa stvarnom dubinom upravljanja, ali gotovo nemoguće za Moldaviju ili Ukrajinu. Bit će potrebno najmanje jedno desetljeće – više od dva izborna ciklusa – gdje bi se svašta moglo dogoditi.

Politiku vidimo u pomalo proizvoljnom popisu uslova koje svaka država kandidatkinja mora ispuniti i u načinu na koji je jedan veto dovoljan da blokira cijeli proces. Sjeverna Makedonija trebala bi biti vodeća zemlja kandidatkinja, ali nije zbog lokalnih problema s Bugarskom. Mađarska Viktora Orbana ili postmakronska Francuska mogu jednostavno zalupiti vrata ako žele“, navodi De Waal.

EU treba prihvatiti svoj dio odgovornosti

Bivši britanski ministar za Evropu Denis MacShane smatra da da Evropska unija treba prihvatiti svoju odgovornost i primiti nove članice.

„Počnite sa Zapadnim Balkanom, gdje su Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Sjedinjene Američke Države okončale period desetljeća srpskih odreda smrti i etničkog čišćenja 1999. Dvadeset četiri godine kasnije, niti jednoj od malih nacija u regiji nije dopušteno pridružiti se Uniji. Posljednji uzaludni napori EU-a i SAD-a da odviknu Srbiju od toga da bude Putinova marioneta upravo su propali. Kada se 1981. pridružila Evropskoj ekonomskoj zajednici, Grčka se smatrala siromašnom, korumpiranom i u sukobu s Turskom.

Danas EU može lako primiti Albaniju, Kosovo i Sjevernu Makedoniju. Inače će biti parkirani u Evropskoj političkoj zajednici predsjednika Emmanuela Macrona i zaboravljeni. Ukrajini je potreban poseban dogovor jer će poljoprivrednici u istočnoj Evropi prisiliti političare da stave veto. Gruzija mora prestati ubijati Saakashvilija. Moldavija može ući kao i Kipar. EEAS i njezina tri visoka predstavnika dali su sve od sebe. Sada joj je posebno potrebno vodstvo nacionalne vlade kako bi se okončao nadrealni idiotizam u Atini, Bratislavi, Bukureštu i Madridu da Kosovo ne postoji“, kaže MacShane.

Ističe i kako je “proširenje” loša riječ. Prema njemu, radi se o tome da Evropu treba učiniti cjelovitom, slobodnom i demokratskom.

“Čekanje savršenog trenutka je kao čekanje Godota. Počnite sa Sjevernom Makedonijom, Albanijom, pa nastavite dalje primati jednu za drugom”, zaključuje bivši britanski ministar.

U analizi se zaključuje kako i Evropska unija mora biti odgovornija, prije svega prema nekim zemljama koje su, uprkos provedenim reformama, predugo u čekaonici.