Kako kod djece prepoznati ekranizam?

Ekranizam označava poteškoće na kognitivnom i emocionalnom planu koje su nastale zbog prekomjerne izloženosti ekranima, kako kod djece tako i kod odraslih. Kod djece se može prepoznati u zaostajanju djeteta u odnosu na svoje vršnjake kako na planu govora maternjeg jezika te u smjeru poteškoća da zadrži pažnju na ciljani zadatak shodno svojoj dobi. Kod neke djece ekranizam se očituje i u smjeru poteškoća da uspostave odnos s drugima oko sebe, osamljuju se te nemaju razvijenu igru shodno dobi.

Dr. sc. Ankica Baković, psihoterapeutkinja i neurofeedback terapeutkinja više od 20 godina radi u kliničkoj praksi s djecom i odraslima. Učiteljica je na Evropskom institutu za realitetnu psihoterapiju te osnivačica i voditeljica Neurofeedback centara širom Bosne i Hercegovine. U razgovoru ukazuje na neke poremećaje u razvoju djece koji se pojavljuju zbog ovisnosti o ekranima.

„Kod djece se očituje najčešće u usporenom jezično-govornom razvoju, poteškoćama pažnje i koncentracije uz pojavu ‘sanjarenja’ te kao hiperaktivnost i česte poteškoće socijalizacije. Skup svih navedenih poteškoća kod djece često jako sliči simptomima koji se javljaju i u slučaju autizma pa se često kaže kako u slučaju ekranizma se radi o takozvanom ‘pseudoautizmu'“, govori Baković.

Metoda nagrađivanja

Prema njenim riječima, video igrice su osmislili timovi stručnjaka, između ostalih i psihologa, te imaju za cilj „animirati“ svijest pojedinca na ciljani sadržaj. Sam princip igrica se svodi na metodu nagrađivanja, odnosno kada pojedinac ispuni zadani zadatak biva nagrađen u smjeru skupljanja, na primjer, više bodova, prelaženja na sljedeći nivo i slično.

„Taj princip okupira svijest igrača tako da vrlo lako ‘uroni’ u sadržaj igrica sa ciljem da ostvari postavljenu nagradu. Princip rada igrice je da je uvijek u nešto većoj frekvencijskoj brzini u odnosu na frekvencijsku brzinu rada mozga pojedinca u stanju mirovanja. Da bi uspješno odigrao igricu, brzina rada mozga pojedinca raste te time se u mozgu oslobađaju takozvani hormoni ugode (serotonin, dopamin, adrenalin…) koji su sekundarno zadovoljstvo do kojeg pojedinac dolazi bez da je toga i svjestan. Istraživanja navode kako dijete tijekom sat vremena igranja igrica doživi toliku razinu spomenute ugode koliko bi u svakodnevnom životu doživio u prosjeku oko dva puta tjedno“, kaže sagovornica.

Sve navedeno jasno objašnjava zašto se kod djeteta razvija „potreba“ za novim igranjem igrica i zašto se javlja „kriza“ u slučaju kada roditelj ili staratelj želi isto prekinuti.

„Ono što odrasli često zaborave ili predvide jest da je dijete nezrelo, bez razvijenih mehanizama samokontrole te da, što je i normalno za dječju dob, želi doći do svoje ugode ‘sad i ovdje’. Dijete nema još razvijene sposobnosti ‘odgode ugode’ te kada jedanput osjeti ugodu do koje dolazi kroz ‘hormonsku nagradu’ tijekom igranja igrica, ono naravno želi igrati igrice što češće i što duže te se reakcija na prekidanje istoga sve burnija.“

Uloga roditelja najznačajnija za razvoj ličnosti djece

Kada je roditelji pitaju kako će znati je li njihovo dijete već postalo „ovisno“ o igricama i ekranima preporučuje im da naprave jedan jednostavan eksperiment.

„Za vrijeme dok je dijete ispred ekrana recite da isto ostavi jer imate neki drugi važan zadatak ili slično. Tada ćete po reakciji djeteta moći zaključiti je li došlo već do razvijanja ovisnosti kod vašega djeteta te koliko je stanje ozbiljno. Nerijetko se susrećem s roditeljima koji mi opisuju stanje svoga djeteta nakon ukidanja ekrana kao ‘apstinencijsku krizu'“, govori Baković.

Imajući u vidu da je roditelj zakonski skrbnik za svoje dijete, onda je i dužan osigurati svome djetetu optimalne uvjete za razvoj s posebnim naglaskom za brigu o zdravlju.

„Prekomjerno izlaganje djeteta ekranima spada u zanemarivanje djeteta s dugoročnim posljedicama koje mogu rezultirati i samim promjenama rada mozga. Roditelj je stoga dužan i odgovoran uvesti jasna pravila o vremenu izloženosti ekranima kod svoga djeteta. Naime, djeca do tri godine nikako ne smiju biti izložena ekranima dok od tri godine do rane školske dobi smiju biti izložena najviše 30 minuta uz nazočnost roditelja ili druge osobe koja će s njima komunicirati tijekom gledanog sadržaja uz pojašnjavanje i propitivanje o onome što gledaju. Tijekom školske dobi preporučuje se sat vremena uz obavezno instaliranje aplikacije o roditeljskom nadzoru na mobitel djeteta tako da roditelj ima jasan svakodnevni uvid što njegovo dijete gleda te s kim je u komunikaciji i koliko je vremena na internetu“, kaže sagovornica.

Prema njenim riječima, uloga roditelja podrazumijeva prvenstveno „baviti se“ svojim djetetom, biti „tu“ za njega, posvetiti mu sebe i svoje vrijeme pa tek iza toga roditeljstvo uključuje i osiguravanje materijalnih uvjeta (hrana, odjeća, smještaj…).

„Nažalost, sve češće se susrećem s roditeljima koji su zamijenili redoslijed prioriteta te značajno više vremena provode oko brige za materijalnu sigurnost svoje djece dok njihovo mentalno zdravlje i potrebu djece za vremenom koje želi provesti sa svojim roditeljem potpuno zanemaruju. Nužno je sebe ulagati u svoje dijete od najranije dobi. Tako se stvaraju dobri temelji na kojima se može razviti jedna zdrava ličnost kod djeteta.

Ako se dijete od rane dobi posjedne ispred ekrana te mu se tako predstavi sadržaj iz ekrana kao mjerilo na osnovu kojega će izgrađivati svoj sustav vrijednosti nerijetko se događa da u kasnijoj mladenačkoj dobi roditelji se ‘čude’ otkud određeni stavovi i obrasci ponašanja kod njihova djeteta. Uloga roditelja je najznačajnija za razvoj ličnosti djece i tu ulogu roditelj ni u kojem slučaju ne bi smio ‘pokloniti’ bilo kome, a kamoli nekom liku iz serija, crtića, video igrica ii nekom s YouTube kanala koji će oblikovati svijest njegova djeteta.“

Uvježbavati mozak da valovi u mozgu rade regularno

Zatim je govorila o neurofeedback terapiji, odnosno metodi koja je osmišljena sa ciljem poboljšavanja rada mozga djece i odraslih.

„Bazirana je na EEG snimkama rada valova u mozgu te tijekom terapije cilj je uvježbavati mozak da valovi u mozgu rade regularno. Naime, valovi u mozgu upravljaju sa svim našim kognitivnim i emotivnim stanjima te u slučaju neregularnosti određenih valova u mozgu javljaju se na kognitivnom i emotivnom planu i određene poteškoće (pažnje, koncentracije, govora, hiperaktivnost, sanjarenje, anksioznost, panični napadaju, depresivnost, tikovi, nesanice i brojne druge poteškoće)“, govori Baković.

Trening se odvija tako da klijent sjedi udobno smješten na stolicu spojen na neurofeedback uređaj pomoću elektroda koje snimaju rad valova u mozgu i prenose ih u ekran koji je ispred klijenta.

„Sadržaj u ekranu je odraz rada valova u mozgu klijenta. Odnosno, kada mozak radi ispravno zvuk i slika u ekranu rade ispravno te ako određeni val pođe raditi neispravno (preubrzano ili presporo) zvuk staje ili slika se zaledi. Vraćanjem mozga u balans klijent ponovno pokreće uredno sliku i zvuk u ekranu te tako mozak biva stimuliran (nagrađen). Princip rada mozga je da počinje sve više raditi na način na koji je nagrađivan što je u psihološkoj znanosti poznato kao operativno uvjetovanje. Vraćajući rad mozga u regularnost i poteškoće koje su uočene prije treninga se počinju značajno smanjivati“, kaže sagovornica.

Dugogodišnje zanemarivanje mentalnog zdravlja djece

Osvrnuvši se na nedavne tragične događaje koji su potresli regiju, izjavljuje da je to posljedica dugogodišnjeg „zanemarivanja“ mentalnog zdravlja naše djece.

„S jedne strane imate u velikom broju djecu koja većinu svoga vremena provedu ispred ekrana te su ‘isključena’ od suživota sa svojim bližnjima. Zanemarena je empatija, pomaganje drugim članovima u obitelji, susjedima. Razvijanje osjećanja za uočavanje potrebe svoga bližnjega je potisnuto i obezvrijeđeno. Za razvoj ličnosti djece od iznimne važnosti je primjer koji roditelji djeci pokazuju u smjeru zajedničkih aktivnosti koje imaju za cilj, ne samo njihovu osobnu dobit koja dominira u individualizmu, nego dobit društva, na primjer susjedu starijem pomoći, bake i djedove pomagati, biti uključen kroz volontiranja i slično. Sve to, naizgled tako banalno u svojoj srži ima izniman značaj razvoja empatije djece za bližnjega, a taj ‘bližnji’ će jednog dana u konačnici biti i roditelj kojem će se onda svo to dobro što je ulagao u svoje dijete i vratiti.“

Prema njenim riječima, u većini porodica mediji imaju veću ulogu na formiranje sistema vrijednosti kod djece nego sami roditelji.

„Kod djece još nije razvijeno kritičko mišljenje tako da niti nemaju takozvanih filtera s kojima bi mogli raditi selekciju informacija kojima su izložena. Zbog toga djeca uglavnom sve što čuju i vide kroz medije uzimaju u cijelosti te je time i rizik od sadržaja kojem su djeca izložena i daleko veći. Ono što je nemoguće to je uvesti takvu kontrolu medija da prikazuju samo sadržaj koji je na dobro mentalnom zdravlju djece te je zadatak roditelja da su upoznati sa svime što njihovo dijete gleda i sluša te da o istom tom sadržaju razgovaraju sa svojim djetetom uz dodatna pojašnjenja kroz koja će nuditi svom djetetu onaj sustav vrijednosti koji njeguju u svojoj obitelji“, zaključuje Baković.