Iz zaborava izvučena partizanska brošura o bratstvu i jedinstvu

‘Bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata – temelj nove Jugoslavije’ bila je ‘vojnička džepna knjižica’ koju je krajem rata 1945. objavio propagandni odjel Druge armije Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije.

Urednik novog izdanja je zagrebački historičar Nikola Bajto koji je, za dvojezičnu knjižicu, napisao i kritički pogovor (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Nikad nije hrvatski narod stajao iza Pavelića i njegovih ustaša, niti je ikada odobravao njihova zvjerstva, koja su počinili nad srpskim narodom”.

To je rečenica partizanskog general-majora Bogdana Oreščanina, prvoborca, Srbina iz Hrvatske i člana Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), objavljena u knjižici Bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata – temelj nove Jugoslavije iz 1945. godine, koja je ovih dana iznova objavljena u Zagrebu.

Preciznije bi bilo reći – izvučena iz zaborava. “Jedna od prvih publikacija u cijelosti posvećena bratstvu i jedinstvu uopće”, kako u kritičkom pogovoru novom izdanju naglašava urednik Nikola Bajto, gotovo je 80 godina bila zaboravljena. Novo, kritičko izdanje, koje su u Zagrebu objavili Srpsko narodno vijeće (SNV), Arhiv Srba u Hrvatskoj i izdavačka kuća Jesenski i Turk, vraća u javnu raspravu jednu od najplemenitijih zamisli mirnog usklađivanja međunacionalnih odnosa na području bivše Jugoslavije: ideju “bratstva i jedinstva”.

Bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata – temelj nove Jugoslavije bila je “vojnička džepna knjižica” koju je u svibnju 1945. objavio propagandni odjel Druge armije NOVJ. Urednik novog izdanja, zagrebački povjesničar Nikola Bajto iz Srpskoga narodnog vijeća, u kritičkome pogovoru piše: “Kad je Druga armija krenula u završne oslobodilačke operacije u Hrvatskoj, njeno propagandno odjeljenje izdalo je na ćirilici džepnu knjižicu od 50 stranica pod naslovom Bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata temelj nove Jugoslavije. Klamano uvezana knjižica s osam kratkih tekstova bila je namijenjena edukaciji vojnika Druge armije čije su divizije na hrvatsko ratište dolazile iz Srbije.”

Mladim, jedva punoljetnim borcima iz Srbije, koji o Hrvatskoj nisu znali ništa ili su tek čuli jezive priče o ustaškim zločinima, trebalo je objasniti što se u Hrvatskoj uistinu događalo, kako su u ratu postupali Hrvati i kako vođe oslobodilačkog rata zamišljaju buduću jugoslavensku zajednicu.

“Oslobođenje Srbije u jesen 1944”, piše dalje Bajto, “omogućilo je popunjavanje redova za završne operacije masovnom mobilizacijom srpskih mladića kojima je trebalo pojasniti karakter rata vođenog u Hrvatskoj proteklih godina. Novim borcima iz Srbije, koji su se uskoro imali sresti sa suborcima iz Hrvatske, trebalo je protumačiti smisao antifašističke borbe.”

Kratka i efektna krilatica

Za to je poslužila kratka i efektna krilatica – “bratstvo i jedinstvo” – koju je, prema Bajtinu istraživanju, skovao osobno Josip Broz Tito i koju ta knjižica objašnjava. U njoj je objavljeno osam tekstova: kratki uvod, na početku kojeg je Titov citat o bratstvu i jedinstvu, tri članka iz partijskog glasila Borba, te tekstovi prvoborca i tadašnjeg propagandista KPJ Slovenca Borisa Ziherla, general-majora i člana Vrhovnog štaba Bogdana Oreščanina te jednoga od najbližih Titovih suradnika Moše Pijade. Novo izdanje donosi pretisak izvornika na ćirilici te latiničnu verziju u dovitljivom grafičkom rješenju jedne knjige koja se čita s obje strane, kratke biografije autora tekstova, kritički pogovor te fusnote s izvorima.

Za mobilizacijski ton koji prevladava u partizanskoj vojničkoj brošuri ilustrativan je ovaj citat: “U toku borbe izgrađivalo se bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata Like kao najmoćnije oružje pobede. Izraz toga bratstva je Hrvat Marko Orešković-Krntija o kome je narod ispevao pesme i koji u uspomeni Like živi kao ‘majka srpskoga naroda’. Dolazak 80 Dalmatinaca Hrvata u Liku i njihova zajednička borba sa srpskim borcima protiv Italijana u Bjelopolju kod Korenice decembra 1941. godine predstavlja dragocen prilog jačanju bratstva Srba i Hrvata i razvijanju narodnog ustanka”.

Posljednji tekst, “Ravnopravnost Srba i Hrvata u Hrvatskoj”, u kojemu je Moša Pijade pokušao sažeti teorijsku zamisao nacionalne ravnopravnosti u budućoj federativnoj Jugoslaviji, s današnjeg je stajališta vjerojatno najzanimljiviji u knjižici. U njemu Pijade, beogradski Židov i intelektualac te jedan od ključnih ljudi u izgradnji Titove socijalističke Jugoslavije, jezgrovito iznosi sofisticiranu ali koherentnu ideju federacije koja će zadovoljiti istodobno i nacionalna i građanska prava svih.

Pijade tvrdi da je federativno uređenje “jedino moguće rešenje celokupnog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji”, jer samo federativna Jugoslavija “obuhvata u svojim granicama celinu srpske, kao i celinu hrvatske nacije”. Drugim riječima, problem presijecanja republičkih i etničkih granica Pijade rješava složenom formulom federacije, u kojoj će svaki narod, i svaki građanin, imati i svoju državu, ali i jednaka prava na cijelom teritoriju Jugoslavije.

“A isto je tako jasno”, piše dalje Pijade, “da bratska ravnopravnost Hrvata i Srba sačinjava glavnu osnovicu bratske zajednice svih južnih Slavena.”

Zaboravljena knjižica

O međunacionalnim odnosima Pijade piše s aktualnošću koja snagu nije izgubila do danas: “Srbinu u Hrvatskoj Hrvatska je isto toliko svoja država kao Hrvatu, a Hrvatu u Srbiji, Srbija isto tako svoja država kao i Srbinu. S druge strane, ova ravnopravnost Srba sa Hrvatima u Hrvatskoj ni najmanje ne umanjuje značaj Hrvatske kao federalne države Hrvata, a ni obaveze Srba prema Hrvatskoj kao hrvatskoj državi, koja je njihova uža otadžbina. Ova obaveza Srba prema Hrvatskoj, kao prema svojoj užoj domovini ne umanjuje, opet, obaveze Hrvatske prema njenim Srbima kao pripadnicima srpske nacionalne celine.”

Knjižica je 78 godina bila zaboravljena, premda je riječ, kako piše Bajto, o “izuzetnoj, a moguće i prvoj publikaciji u cijelosti posvećenoj temi bratstva i jedinstva”. Urednik napominje kako je knjižica široj javnosti bila praktički nedostupna, te opisuje zanimljiv put kojim ju je uredništvo ipak uspjelo pronaći te pripremiti i objaviti novo izdanje.

Bajto pritom iznosi povijest i genezu pojma “bratstvo i jedinstvo”: autorstvo pripisuje Josipu Brozu Titu, a prvo spominjanje datira u 1941. godinu.

Danas, poslije 78 godina, u koje je stao još jedan “bratoubilački rat”, vojnički emfatičnoj knjižici potrebno je kritičko čitanje i korektna kontekstualizacija. Pisana je ratnički, s ambicijom da motivira na uništenje neprijatelja, u skladu s atmosferom nemilosrdnih bitaka u kojima su svakoga dana ginuli deseci mladih ljudi. Baš je zato ta knjižica izraz paradoksa koji je urednik nazvao “čudesno nestvarnom idejom” – da je i usred krvoprolića etničkog rata postojala vojnički i politički organizirana, moćna i pobjednička volja da se međunacionalno ubijanje jednom zauvijek okonča pravednom organizacijom buduće složene državne zajednice.

Taj je pokušaj, kako znamo, ratom devedesetih zločinački zaustavljen. U njegovu raspirivanju uvelike su sudjelovali idejni nasljednici onih koji su i 1941. izazvali uzajamna ubijanja. Utoliko, ideja “bratstva i jedinstva” nije samo još jedan povijesno neuspjeli pokušaj harmonizacije etničkoga s građanskim u jugoistočnoj Europi, nego plemenita ideja koja ni u budućnosti nema alternative. A ako je tako, zašto dan ponovnoga objavljivanja knjižice o bratstvu i jedinstvu ne bismo učinili i prvim danom te budućnosti?

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada