Može li svijet opstati bez nuklearne energije?

U vremenu kada je svijet suočen sa dva izazova, energetskom i ekološkom krizom, uloga nuklearne energije svakim danom je sve kontroverznija.

Tako je najjača evropska ekonomija Njemačka nedavno ugasila svoja tri posljednja aktivna nuklearna reaktora, što je posljedica višedecenijskih pritisaka da se odustane od nuklearnih izvora, ali i od proizvodnje električne energije korištenjem fosilnih goriva, uz stalno ulaganje u obnovljive, “čiste” izvore gradnjom, između ostalog, solarnih elektrana i polja vjetroturbina.

S druge strane, njena velika saveznica Francuska, najveći proizvođač struje iz nuklearnih elektrana, zakonom želi potaći izgradnju novih nuklearnih reaktora.

Situaciju je dodatno zakomplicirala ruska invazija na Ukrajinu, koja je svijet dodatno gurnula u energetsku krizu, gdje velike i male ekonomije pokušavaju naći rješenje da zadovolje energetske potrebe kako svog stanovništva, tako i svojih privreda.

Ono što je prilično jasno jeste da se nuklearna energija našla na svojevrsnom raskršću, kada su ciljevi i potrebe u pitanju.

Tako se u zapadnim ekonomijama, koje nuklearnu energiju koriste četiri, pet i više decenija, ta vrsta proizvodnje karakterizira kao zastarjela i potencijalno štetna i opasna komponenta naslijeđenog energetskog sistema, koji zahtijeva hitnu reviziju ako se žele postići ambiciozni klimatski ciljevi do 2050. godine.

S druge strane, na tržištima u razvoju, prije svega u Aziji, nuklearna energija se sve više smatra ključnim elementnom u naporima za smanjenje štetnih emisija, zbog svoje sposobnosti da stvara ogromne količine električne energije za bazno pokrivanje energetskih potreba, uz vrlo malo ili čak nimalo štetnih emisija gasova.

Možda i ključni razlog za oprečna stajališta jeste “relativna starost” nuklearnih postrojenja na Zapadu, odnosnu Istoku.

Većina elektrana u Francuskoj, primjera radi, napravljene su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a mnoge od njih rade iako su premašile očekivani radni vijek, te traže stalne i skupe radove na održavanju, što je slično i u Sjevernoj Americi.

Energetske potrebe

Nasuprot tome, 84 posto nuklearnog kapaciteta u Kini – drugom najvećem proizvođaču nuklearne energije – izgrađeno je od 2010, pa se smatraju modernijim i efikasnijim od mnogih elektrana na ugljen u zemlji, koje su mnogo starije.

Ujedno, Azija je dom većine proizvodnih kapaciteta automobilske, metalske, elektronske i druge industrije, sa ogromnom energetskim potrebama, ali i velikim zagađenjem, pa su uvjeti s kojim se zemlje iz te regije dosta razlikuju od Zapada.

S obzirom na rastuću potrebu za električnom energijom širom svijeta, uz sve veće probleme zagađenja zraka, čiji veliki dio dolazi iz klasičnih termoelektrana, postavlja se pitanje da li danas svijet uopšte može opstati bez nuklearne energije i može li i treba li slijediti primjer Njemačke.

Ako se gleda samo tržište Evropske unije, gotovo četvrtina energije dolazi iz nuklearnih reaktora, a više od polovine se proizvodi u Francuskoj, dok ukupno postoje 103 reaktora koji rade u 13 od 27 država članica. Očito je da bi se Unija našla u velikim energetskim problemima, ako bi se donijela odluka o gašenju takvih elektrana.

Ono što treba biti jasno jeste da odluka Berlina nije došla preko noći, odnosno da je njemačko zatvaranje nuklearnih elektrana tek završetak procesa njemačke denuklearizacije, započetog 2011. godine nakon nesreće u NE Fukushima.

No i prije toga u Njemačkoj je postojao jak antinuklearni pokret još od ‘70-ih godina prošloga stoljeća, pojašnjava Siniša Šadek, vanredni profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Ističe da ostatak svijeta ne slijedi njemačku politiku, koji pojašnjava da dolazi do migracije nuklearne tehnologije sa Zapada na Istok, pa se zato stječe dojam da nuklearna energetika stagnira.

Gradnja elektrana

“Trenutačno se u svijetu gradi 56 nuklearnih elektrana te se pojavljuju nove zemlje poput Bangladeša, Egipta, Turske, UAE, i tako dalje, što je donedavno bilo nezamislivo. Kina, Rusija, Indija i Južna Koreja imaju vrlo razvijene nuklearne programe i izvoze svoju tehnologiju. Samo u Kini trenutačno se gradi 19 nuklearnih elektrana, a još ih je 30-ak u planu. Južna Koreja upravo je dovršila izgradnju čak četiri nuklearne elektrane u Ujedinjenim Arapskim Emiratima”.

No i Zapad se polako budi, dodaje profesor Šadek. Podsjeća da dvije nove elektrane u Sjedinjenim Američkim Državama čekaju na odobrenje početka proizvodnje, dvije se elektrane grade u Ujedinjenoj Kraljevini, jedna se dovršava u Francuskoj, a tog dana kad su se zatvorile posljednje elektrane u Njemačkoj, finska je elektrana počela s komercijalnim radom.

Veliki dio zapadnih zemalja ulaže ogromne resurse u razvoj tehnologija za korištenje obnovljivih izvora, koji bi trebali smanjiti zagađenje sa kojim je Zemlja suočena. Ali koliko god takvi izvori bili dobri za planetu, nisu dovoljni da zadovolje energetske potrebe čovječanstva.

Profesor Šadek navodi da su obnovljivi izvori energije danas vrlo popularni, prije svega energija Sunca i vjetra, no ističe da oni ne mogu biti temelj elektroenergetike zbog jednostavnog fizikalnog razloga: kada nema Sunca ili kada ne puše vjetar, nema ni proizvodnje električne energije.

“Unatoč promidžbi i gospodarskim poticajima, udio proizvodnje te energije u ukupnoj svjetskoj proizvodnji električne energije svega je 10 posto, a isti je i udio nuklearne energije, dok je udio proizvodnje energije termoelektrana na fosilna goriva 65 posto. Prije 50 godina udio proizvodnje termoelektrana bio je 75 posto, iz čega možemo zaključiti da će se svijet i u budućnosti ponajprije oslanjati na taj izvor električne energije, osobito na ugljen i prirodni plin kao glavne energente.”

Povratak uglja

Na primjeru Njemačke i Japana može se zaključiti da zatvaranje nuklearnih elektrana znači intenzivniju upotrebu klasičnih termoelektrana, što nije neobično jer se radi o pouzdanim postrojenjima i provjerenoj tehnologiji, a ugljen se može lako nabaviti po pristupačnim cijenama, dodaje stručnjak zagrebačkog FER-a.

“Glavni proizvođač električne energije u Njemačkoj upravo su elektrane na ugljen, uz značajan udio energije Sunca i vjetra. No njihov udio varira sezonski, dok se na ugljen Nijemci uvijek mogu osloniti. Japan je nakon nesreće u Fukushimi zatvorio sve svoje nuklearne elektrane i počeo uvoziti velike količine prirodnog plina i nafte kako bi zadovoljio potrebe za električnom energijom, ali takvo je rješenje bilo dugoročno neodrživo, pa Japan polako opet pokreće stare nuklearne elektrane. Do danas ih je u pogon vratio 10, a ta brojka raste.”

Nuklearne elektrane su u široj javnosti došle na loš glas prije svega nakon dva incidenta. Prvo je katastrofa u Černobilu krajem aprila 1986. izazvala paniku širom svijeta, a zatim je incident u Fukushimi pojačao strahove od nuklearne katastrofe izazvane problemima u nuklearnim reaktorima.

Profesor Šadek navodi da je siguran rad temelj nuklearne energetike te da se u sklopu nuklearnog programa najviše ulaže u povećanje sigurnosti postojećih elektrana i budućih projekata.

“To nije ništa novo niti se radi o ad hoc akcijama nakon nesreće, već je unapređenje sigurnosti kontinuirani proces. Današnje su elektrane sigurne onoliko koliko to današnja tehnologija omogućava. U usporedbi s drugim tehničkim sustavima, nuklearne su elektrane najsofisticiraniji objekti s daleko najmanje nesreća. Nesreća u Černobilju bila je rezultat ljudskog faktora i svjesnog kršenja propisa, a ona u Fukushimi nepredviđene prirodne katastrofe, kakva kod nas nije moguća.”

Posljedice po okoliš

Katastrofa u Černobilu je medijski najviše eksponirana i vjerovatno je najveći izvor strahova od nuklearnih elektrana i potencijalnih katastrofa. Broj stradalih u ovoj nesreći varira u ovisnosti od izvora analiza, ali studija koju su proveli međunarodne agencije i međunarodni stručnjaci sugerira da bi, statistički gledano, konačna brojka mogla biti oko 4.000 preminulih od posljedica nesreće, što je kumulativna brojka koja predstavlja statističku mogućnost da bi moglo biti toliko smrtnih slučajeva u populaciji onih koji su osjetili posljedice nesreće do kraja njihovog životnog vijeka, znači možda do sredine ovog stoljeća.

S druge strane, godišnje umre sedam miliona ljudi zbog posljedica povezanih sa zagađenjem zraka, navodi Svjetska zdravstvena organizacija.

A nuklearnu energiju njeni zagovornici smatraju jednim od glavnih oružja u borbi protiv zagađenja zraka i generalno okoliša.

Tokom normalnog rada nuklearna elektrana nema negativnog utjecaja na okoliš, jer tokom rada nema emisije stakleničkih plinova i čestica koje onečišćuju zrak. Ujedno, zračenje u okolini nuklearnih elektrana je ograničeno na mali dio prirodnog zračenja, isto kao i ispusti radioaktivnih materijala, odnosno stanovnici koji bi živjeli neposredno uz ogradu nuklearne elektrane primili bi dodatno manje od 0,01 posto godišnje doze prirodnog zračenja, navode stručnjaci.

Iako su mnogi spremni energiju dobijenu iz nuklearnih rektora nazvati “zelenom” ili “čistom”, profesor Šadek ističe da ne postoji čista ili zelena energija, već samo više ili manje štetni izvori energije.

“U one koji zagađuju više ubrajamo termoelektrane na fosilna goriva, a u one koji zagađuju manje obnovljive izvore i nuklearne elektrane. Svaka ljudska aktivnost u energetici negativno utječe na okoliš, zrak, vodu, tlo. Nuklearne elektrane i vjetroelektrane imaju najmanji negativni utjecaj”, zaključuje Šadek.