Kafić Yafa: Palestinska knjižara koja oživljava kulturu

Piše: Eliyahu Freedman

„Jaffa će biti jevrejski grad… Dozvoliti Arapima da se vrate u Jaffu ne bi bila pravda već glupost“, zapisao je David Ben-Gurion u dnevnik u junu 1948.

Prvi premijer Izraela, koji je stigao u Palestinu u luku Jaffa 1910, pisao je nakon što su snage desničarske organizacije Irgun razorile Jaffu u aprilu i protjerale blizu 70.000 palestinskih stanovnika.

Kada su stale bombe, počela je pljačka: Ben-Gurion je bio jedan od najsnažnijih pobornika eksproprijacije palestinske imovine. Mjesecima kasnije, hiljade arapskih knjiga ležale su na ulicama, „teško oštećene tokom rata … od vjetra, kiše i sunca“, prema riječima Adama Raza, historičara i autora knjige The Looting of Arap Property in the 1948 War.

Knjige su došle iz javnih i privatnih biblioteka, džamijskih i crkvenih kolekcija, čitaonica iz društvenih klubova u Jaffi i sedam modernih knjižara na rubu trgovačke četvrti u Jaffi.

Arapske knjižare su nestale iz Jaffe na 55 godina, dok Michel Raheb iz Ramle nije odlučio otvoriti jednu 2003. Smatrao je da je Jaffa najbolji grad za to i kafić Yafa je otvorio vrata te godine.

Knjige u getu

Raheb želi podijeliti svoju ljubav prema knjigama. Ranije je, tokom 1990-ih, poklonio svoje vrijeme i ličnu kolekciju koja se sastojala od više hiljada knjiga na arapskom, kako bi otvorili biblioteku u njegovoj lokalnoj crkvi u Ramli.

Njegov kafić Yafa postao je mjesto na kojem se okuplja zajednica, koji nudi kafu i arapsku kuhinju palestinskim i izraelskim gostima koji dolaze da kupuju, nešto pregrizu, razgovaraju i čitaju.

Za Palestince koji dolaze iz cijele države kafić Yafa je ključni prostor, jer u cijelom Izraelu postoji samo nekolicina arapskih knjižara, a južno od Jaffe nema nijedne.

Veliki gubitak palestinskog pisanog naslijeđa i dalje je svjež u sjećanju mnogih, koji se prisjećaju riječi Khalila Sakakinija nakon što je njegova privatna biblioteka u Jerusalemu opljačkana: „Zbogom, moje knjige! Zbogom, kućo mudrosti… koliko sam noćnog svjetla potrošio čitajući i pišući, u tišini noći dok su ljudi spavali!“

„Jeste li ukradene? Spaljene? … Jeste li našle put do piljara, je li u vaše stranice mota luk?“

Bechor-Shalom Sheetrit, prvi i posljednji izraelski „ministar manjina“, bio je zamjena za istinskog spasioca palestinskih knjiga.

Jevrej marokanskog porijekla i jedini sefardski Jevrej u prvoj Izraelskoj vladi, Sheetrit je bio odgovoran za potrebe „manjinske populacije“ Palestinaca, jer je imao iskustva u „jevrejsko-arapskim“ pitanjima, tečno je govorio arapski i bio je povezan s palestinskom zajednicom.

U članku izraelske naučnice Alise Rubin Peled piše: „[Sheetrit] je bio … užasnut kada je vidio šta se desilo palestinskoj imovini, a posebno knjigama … Ured za manjine je poslao kamion pun Jevreja koji su govorili arapski u Haifu, Ramlu, Lyddu, Beershebu i druge gradove da sačuvaju knjige.“

Blizu 80.000 knjiga je sakupljeno i pohranjeno u skladišta da bi bilo sortirano. Do kraja rata, 4.500 knjiga je premješteno u trospratnicu u Jaffi blizu geta u koje su satjerani preostali Palestinci, njih nekoliko hiljada.

Tamo, u neposrednoj blizini svojih opljačkanih domova koje će uskoro naseliti 45.000 Jevreja, Palestinci su bili prisiljeni mjesecima boraviti u krcatom getu u naselju Ajami, okruženi bodljikavom žicom i odsječeni od mora.

Knjige nikada nisu vraćene, uz rijetke izuzetke. Neke i danas čuvaju u Nacionalnoj biblioteci Izraela u Zapadnom Jerusalemu gdje su katalogizirane kao „napuštena imovina“.

Kafić Yafa: Preporod

Dok se završava tipičan dan u kafiću Yafa pun ćaskanja i prijatelja koji se pozdravljaju, osoblje se priprema za večernje aktivnosti, kada pretvaraju kafić u kulturni centar, nudeći časove arapskog jezika, koncerte, filmske projekcije i predavanja.

Nedavno predavanje u toku sedmice o zaustavljanju planiranog rušenja skupa sela Masafer Yatta u brdima južnog Hebrona, privuklo je tako veliki broj gostiju da su sjedili i na podu, slušajući advokate i aktiviste.

Ponekad, u toku sedmice, kafić je prazan samo sa elegantnim Fairuzinim glasom u pozadini. Kada izađete iz kafića, osjeti se lagani morski povjetarac Jaffe jer je more veoma blizu.

Proučavajući police s knjigama u kafiću Yafa prekoputa kuhinje, strastveni čitatelji arapske književnosti sretni su što Raheb ne nudi samo popularne arapske trilere i ljubavne romane koje možete pronaći na policama u Kairu i Bejrutu.

Na policama, umjesto tog, možete naći knjige poput kratkih priča iz Gaze palestinskog autora Talala Abu Shawisha i kolekcije palestinske poezije poznatih pjesnika kao što je Mahmoud Darwish. Tamo su i udžbenici arapskog jezika.

Iako izraelski kupci ne znaju arapski i vjerovatno nikada neće kupiti knjigu, Raheb kaže: „Važno mi je da Izraelci vide knjige na arapskom“.

Upravljanje arapskom knjižarom nije unosno, nešto što palestinski vlasnici osjećaju u jednakoj mjeri kao i vlasnici knjižara širom svijeta, ali oni imaju dodatni teret rada u državi koja osporava njihovo postojanje.

Mahmoud Muna, vlasnik knjižare u Jerusalemu, objašnjava da je za mnoge Palestince koji žive pod okupacijom „kupovina knjiga na arapskom luksuz, a ne nužnost“. Raheb se slaže, objašnjavajući da u vrijeme povećanog nacionalnog stresa, kakav je sadašnji trenutak, njegov posao trpi.

Povrh tog, izraelske politike čine prodaju arapskih knjiga još većim izazovom. Saleh Abbas, vlasnik knjižare u Haifi, primio je pismo od Izraelske vlade 2008. u kojem je obaviješten da će njegova dozvola za uvoz knjiga objavljenih u „neprijateljskim državama“, kao što su Sirija i Liban, biti otkazana.

Takva zabrana je pokrila blizu 80 posto arapskih knjiga koje se prodaju u Izraelu. Među zabranjenim knjigama su školski i fakultetski udžbenici, Darwishovi radovi koje je štampala Dar al-Awda u Bejrutu i druga prevedena djela kao što su arapski prijevod Harryja Pottera, Shakespearea, pa čak i izraelskih autora kao što je Amos Oz.

Iako je Abbas dogovorio privremeno rješenje s izraelskim vlastima, Zakon o trgovini s neprijateljem iz 1939. ostaje izraelski zakon danas i na snazi je za druge uvoznike knjiga na arapskom jeziku.

Muna smatra da je ovaj zakon među razlozima zbog kojih „vjerovatno ne postoji nijedna arapska knjižara u Palestini koja može priuštiti da prodaje samo knjige.“ Njegova knjižara sadrži i kafić u odjeljku za engleski jezik, dok arapska knjižara preko puta prodaje školske i uredske materijale.

Raheb već 20 godina putuje 45 minuta od Ramle do Jaffe kako bi vodio kafić Yafu, i ne planira se preseliti.

„Volim Jaffu i Haifu i Ramallah, ali rođen sam u Ramli i tamo pripadam. Mi, Palestinci, imamo korijenje u zemlji. Teško nam je kretati se. Da sam se preselio u Jaffu nakon 20 godina i da me upitate nekoliko godina kasnije odakle sam, uvijek bih rekao iz Ramle.“

Dok se Nakba često prikazuje kao diskretan historijski događaj – koji se odnosi na protjerivanje i ubijanje Palestinaca tokom nasilja koje je završilo uspostavljanjem Izraela 1948 – lokalni historičar iz Jaffe Abed Satel opisuje je kao kontinuirani i stalni proces u svojoj knjizi Jaffa: Letters in the Shadows of the Nakba.

„Nakba je marš ljudi koji je počeo prije okupacije Palestine i etničkog čišćenja Jaffe [1948]. On se nastavlja… do danas“, piše on.

Raheb je spreman nastaviti borbu da se odupre brisanju palestinske književne kulture i da još dugo prodaje arapske i palestinske knjige. Ima i nasljednika, rođaka Tonyja Coptija koji će nastaviti njegov rad.

Čak je optimističan i misli da će „za 20 godina biti više arapskih knjižara“.