Hoćemo li uskoro ‘živjeti’ na Mjesecu?

Zemljin prvi susjed, Mjesec, proteklih godina sve češće se nalazi pod pažnjom javnosti, zbog ubrzanih napora ljudi za povratak na taj prirodni satelit. Nakon što je Američka svemirska agencija NASA s ponosom najavljivala da krajem naredne godine planira da spusti svoju posadu na Mjesec, prvi put nakon više od 50 godina, i Kina se pohvalila svojim naporima da “nađe svoje mjesto pod Suncem”, iako na drugom nebeskom tijelu.

Kineski mediji su objavili da njihovi naučnici u narednih pet godina planiraju početi izgradnju baza na Mjesecu koristeći posebne robote, takozvane “kineske super zidare”, koji bi kao materijal koristili upravo Mjesečevo tlo. Nedugo nakon toga je pojašnjeno da bi se koristili 3D printeri koji bi koristili Mjesečevo tlo za “štampanje” cigli nužnih za gradnju dugoročnih ljudskih nastambi na ovom satelitu.

Zahuktavanjem nove svemirske trke i hrabrim najavama i sa Zapada i sa Istoka, bez obzira da li se radilo o sjevernoameričkim, evropskim, japanskim ili kineskim agencijama, djeluje da smo na pragu stvarnog koloniziranja Mjeseca, gdje ljudi više neće dolazi samo u kratke posjete, već će se i dugoročno zadržavati.

Koliko se takve tvrdnje posljedica političkog PR-a, a koliko su izgledne realizacije tih planova, ostaje da se vidi. Ono što niko ne spori jeste da pred naučnicima predstoji niz izazova koje treba prevazići kako Zemljani ne bi bili samo “turisti” na Mjesecu.

Veliki izazovi

Astrofizičar dr. sc. Stefan Cikota, vanjski saradnik Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, navodi da je u kompeticiji američkom programu Artemis, Kineska nacionalna svemirska agencija (CNSA) već 2004. godine pokrenula program istraživanja Mjeseca, dok su 2021. Kina i Rusija najavile zajedničku izgradnju baze “International Lunar Research Station (ILRS)” na Mjesecu, te formalno pozvale ostale države i međunarodne institucije na saradnju.

Ono što je jasno jeste da je izgradnja trajnih baza na Mjesecu u kojima bi ljudi mogli boraviti vrlo izazovna i skupa zadaća koja zahtijeva značajna ulaganja u istraživanje, tehnologiju i infrastrukturu.

Neki od najvećih izazova uključuju razvoj tehnologije koja bi omogućila sigurno i efikasno korištenje lokalnih resursa s Mjeseca za opskrbu energijom i životnim potrepštinama, te izgradnju dugotrajne i otporne infrastrukture za zaštitu ljudi od ekstremnih uvjeta koji vladaju na Mjesecu, pojašnjava Cikota.

Prema njegovom mišljenju, planovi i najave Kineza da se u svrhu gradnje infrastrukture na Mjesecu koriste “roboti zidari” koji će lokalno Mjesečevo tlo pretvarati u građevinski materijal su realistični. Ipak, trenutno se tek razvijaju tehnologije koje će omogućiti ovakav pothvat i potrebno je provjeriti njihovu izvedivost prije donošenja konačnih zaključaka.

Ante Radonić, komentator svemirskih istraživanja i stalni saradnik emisije Andromeda na Hrvatskom radiju, podsjeća da Kina planira 2028. godine lansirati robotsku letjelicu koja će između ostalog pokušati iz Mjesečevog materijala napraviti pokusni komad građevinskog materijala, što bi trebala biti demonstracija izvodivosti takvih napora. To će, posljedično, pomoći u daljnjim planiranjima.

No prema njegovom mišljenju, tek u narednom desetljeću možemo očekivati da roboti izrade neku vrstu nastambe.

Radonić navodi da će možda sa Zemlje prvo biti dopremljeni lagani dijelovi metalnog kućišta koji će omogućiti sigurnu izolaciju od okoliša koji je praktično vakuum, dok bi mjesečev građevinski materijal mogao biti gornji dodatni oklop kao zaštita od radijacije i meteoroida.

Radonić kaže da Kina nije jedina koja razmatra korištenje Mjesečevog tla kao građevinskog materijala, odnosno da slična razmišljanja dijele i u NASA-u, Evropskoj svemirskoj agenciji ESA te u Japanskoj svemirskoj agenciji.

Stvaranje nastambi

Prema njegovim riječima, prvi kineski astronauti mogli bi stići na Mjesec oko 2030. godine, ali bi se baza za trajni boravak mogla stvarati godinama kasnije. Prema njegovom mišljenju, prve nastambe na Mjesecu mogle bi biti dostavljene kao posebni moduli pomoću robotskih landera, a u tim modulima astronauti bi mogli povremeno boraviti na Mjesecu.

Od posljednjeg hoda čovjeka po Mjesecu je prošlo više od pola stoljeća, što je period koji je obilježio ogroman napredak u tehnologiji, računarskim kapacitetima te sve većem uplivu privatnog novca u svemirska istraživanja, tako da mnogim nije jasno zašto već dana ljudi ne žive na svom nebeskom susjedu, pa čak i dalje, na Marsu.

Sagovornici Al Jazeere ističu velike prepreke koje treba savladati, s obzirom na izuzetno teške uvjete koje vladaju na Zemljinom prirodnom satelitu te na Crvenoj planeti.

Osim tehnoloških izazova, koji će zahtijevati inovativna rješenja i značajna ulaganja, postoje mnogi drugi izazovi za gradnju i pogon baza na Mjesecu, ili u daljnjoj budućnosti na Marsu, ističe Cikota.

Prvi i vjerovatno najskuplji izazov jest transport. Za razliku od kratkotrajnih misija s ljudskom posadom na Mjesec (ili Mars) koje su već danas realistične (krajem 2025. godine vjerovatno ćemo svjedočiti ponovnom slijetanju ljudske posade na Mjesec), zahtjevi za misiju izgradnje baze daleko su veći.

Osim toga, treba imati na umu da su životni uvjeti na Mjesecu ili Marsu izuzetno suhi, hladni i izloženi visokoj radijaciji. Kako bi se osigurali sigurni i održivi uvjeti za rad i život, te omogućili dugotrajni boravci u takvim uvjetima, potrebno osigurati odgovarajuću zaštitu za ljude i opremu, kaže astrofizičar Cikota.

Baze na Mjesecu ili Marsu također će morati osigurati i vlastite izvore energije, hrane i vode. Potrebno je usavršiti tehnologije za dobivanje energije iz Sunčeve svjetlosti i drugih izvora energije koji će pouzdano funkcionirati na Mjesecu ili Marsu.

Dugoročni ostanak

Osim toga, potrebno je i razviti tehnologije za uzgoj hrane i pročišćavanje vode koje će osigurati dovoljno zaliha za duže vrijeme, a pri tome treba istaknuti da Mjesečev ili Marsov regolit nisu plodni poput tla na Zemlji, jer ne sadrže organske materije.

Sagovornici Al Jazeere ističu da te baze na Mjesecu neće biti samoodržive, barem ne za još dugi niz godina.

Kako kaže Radonić, u početku će sve dopremati sa Zemlje, osim električne energije koju će dobijati pomoću fotonaponskih ćelija, koje će se montirati na mjestima gdje dolazi Sunčeva svjetlost.

Na lokacijama, koja su stalno u sjeni, moći će se dopremiti mali nuklearni reaktori za proizvodnju električne energije ili će do tamo voditi kablovi koji vode od uzvišenja sa postavljenim sunčevim ćelijama, dodaje. Najvažnije će na Mjesecu biti korištenje vodenog leda iz tla radi dobivanja vode, kisika i vodika kao goriva.

Najveći dio umjetne atmosfere činit će dušik, navodi Radonić, a njega će trebati dopremati sa Zemlje.

Za kraj, bitnu ulogu imat će zdravlje i psihološki aspekti astronauta koji bi bili spremni sudjelovati u takvim misijama, ističe Cikota, koji podsjeća da izolacija i rad na udaljenim mjestima mogu biti izazov za mentalno zdravlje ljudi, koje će biti bitno za uspjeh dugotrajnih misija poput ovih.

“Gravitacija na Mjesecu jednaka je 1/6, a na Marsu 1/3 Zemljine gravitacije, što će se odraziti na zdravlje kostiju i mišića. Nadalje, niti Mjesec niti Mars nemaju magnetsko polje koje bi moglo štititi od visokoenergetskih zračenja iz svemira koje ima štetan utjecaj na zdravlje. Stoga je potrebno riješiti niz izazova i razviti odgovarajuće zaštitne mjere kako bi se omogućio dugotrajni boravak ljudi u bazama na Mjesecu ili Marsu.”

Iako više zemalja objavljuje planove za kolonizaciju Mjeseca, zasad njegova površina nije “isparcelisana”, odnosno nema dogovora o lokacijama baza na ovom prirodnom satelitu.

NASA je za prvu svoju buduću misiju spuštanja ljudi na Mjesec izabrala više lokacija u širem području oko južnog pola Mjeseca, navodi Radonić, ali dodaje i da tek trebaju odlučiti na koju će se lokaciju spustiti.

“Bit će potrebno još dosta istraživanja za odabir lokacija za bazu na Mjesecu. Ovisit će o resursima i o pogodnostima za slijetanje i održavanje.”