Festival koji Nijemcima prikazuje bogatstvo tradicije i kulture Balkana

Sadija Klepo, Bosanka s adresom u Minhenu, već dugi niz godina bavi se humanitarnim radom. Osnivačica je Udruženja „Od čovjeka čovjeku“ („Hilfe von Mensch zu Mensch e.V“) koje još od 1992. godine čvrsto vjeruje da otvorena komunikacija između ljudi različitih kultura, religija i nacija ruši nepovjerenje i granice i otvara perspektive i nove prilike. U jesen 2007. godine kada je Udruženje obilježavalo 15 godina postojanja nastala je ideja o organiziranju festivala „Dani Balkana“ u Minhenu (Balkantage) koji je već postao tradicionalan i koji će se ove godine održati u periodu od 24. maja do 15. jula.

„Prvih ratnih godina imali smo samo jedan zadatak – pomoći nedužnim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini, a kasnije i u ostalim dijelovima Balkana. U Njemačkoj je bio ogroman broj izbjeglica s našeg područja i prije svega žene i familije su bile najangažiranije u tim prvim godinama našeg rada. Kasnije su došle izbjeglice iz drugih dijelova svijeta – iz Afganistana, Sirije, Iraka, zatim iz afričkih zemalja, tako smo nakon 15 godina djelovanja odlučili da se zahvalimo tim ljudima na podršci, tako što ćemo za njih organizirati jedan poseban festival. S tom prvobitnom namjerom su nastali Dani Balkana“, govori Sadija Klepo.

Ističe da „Dani Balkana“ promoviraju dijalog između kultura i načina života svih zemalja balkanskog poluotoka.

„Jedan od značajnijih ciljeva je stupiti u dijalog s građanima Minhena, kako s Nijemcima, tako isto i s ljudima drugih nacija. Naša želja je da prikažemo bogatstvo tradicija, kultura i stvaralaštva Balkana u Minhenu, Bavarskoj i cijeloj Njemačkoj na naš i nama svojstven način – autentično i našim čuvenim pomalo grubim šarmom. Svaka od kultura doprinosi tome da je Balkan bio i ostao raznolik i živahan. Razlike čine i fascinaciju Balkana, ali postoje zajednička obilježja kultura, čije međusobno djelovanje i rezultira tom fascinantnom kulturnom zajednicom“, kaže sagovornica.

Dodaje da svake godine „Dani Balkana“ imaju neku drugu aktuelnu temu, a ove godine žele istražiti postoji li i u kom obliku političko sudjelovanje ljudi s Balkana u njemačkom društvu i kako se to odražava na društvene prilike u zemljama bivše Jugoslavije.

„O toj temi će se raspravljati političari i znanstvenici, ali i obični ljudi, jer naš tim nastoji da se prilikom rasprava na simpozijima i javnim tribinama uključi što više sudionika, a pri tome da imamo goste iz svih dijelova Balkana i naravno njemačke učesnike. Naš festival nije samo za ljude s Balkana, nego za sve one, koji vole našu kulturu, muziku, umjetnost i koji su željni razmjene i upoznavanja novog“.

I ovogodišnji program festivala obogaćen je raznovrsnim kulturno-umjetničkim sadržajem koji je za sve generacije.

„Veliki koncert Balkana održat će Kaliopi sa svojim bendom u čuvenoj Isarskoj filharmoniji 17. juna, a zatim slijede književni susreti s Oljom Knežević, Dinom Pešutom i bugarskom književnicom Antonijom Bončevom. Naši gosti iz Tuzle, ‘Pozorište mladih’ izvest će predstavu Hoću kući, koju su mladi ovog pozorišta pripremili specijalno za ovu priliku. Dani Balkanskog filma bit će otvoreni 12. juna bosanskohercegovačkim filmom Praznik rada Pjera Žalice, a onda slijede filmovi tokom cijele sedmice. Naravno tu su ostali koncerti manjih grupa iz Minhena, te smotra folklora na omiljenom Bazaru, koji će se održati 15. jula“, navodi Sadija Klepo.

Mnogo predrasuda u zemljama Balkana

Smatra da je veza između dijaspore i matičnih zemalja na Balkanu neophodna i da od nje profitiraju obje strane.

„Mnogo je predrasuda u zemljama Balkana kada je dijaspora u pitanju. Za mene je to sudbonosno pitanje za opstanak Bosne i Hercegovine. Pola stanovništva je napustilo našu zemlju, a ostala je velika staračka populacija, koja izumire. Mi moramo zajednički pokušati da zaustavimo ovaj samoubilački proces, da ponudimo mladim ljudima iz dijaspore primamljive projekte s mladim ljudima u Bosni i Hercegovini, da se naprave zajednički projekti i da se država pozabavi dijasporom, koja u stvari finansira tu državu slanjem novca u zemlju“, izjavljuje sagovornica.

Napominje da je iseljeništvo iz Bosne i Hercegovine i s područja cijelog Balkana dolazilo u Njemačku u tri velika vala, a da su prvi bili takozvani gastarbajteri, koji su došli ‘70-ih godina prošlog stoljeća s namjerom da se vrate u svoje zemlje.

„To se, naravno, nije dogodilo i sad imamo tu drugu i treću generaciju. U drugom talasu ‘90-ih godina došle su ratne izbjeglice, najveći broj iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali i politički protivnici i oni koji nisu htjeli ratovati iz drugih zemalja Zapadnog Balkana. I treća grupa su stručni kadrovi i ostala radna snaga, koja je najvećim dijelom došla preko olakšica za radnike iz Zapadnog Balkana, sa zanimanjima koja su tražena u Njemačkoj. Svi oni imaju različite izazove po pitanju identiteta, prijetnje totalne asimilacije, očuvanja religije i familijarnih odnosa, te kompleksne amfibijske veze s domovinom. Ipak je najteže onima, koji su došli posljednjih godina. Pandemija, preskupo stanovanje, jezičke barijere, inflacija i opća poskupljenja su izazovi s kojima se trenutno suočava velika skupina naših ljudi u Njemačkoj“.

Odgovarajući na pitanje koliko zapravo balkanske države vode računa o svom iseljeništvu, stava je tu postoje razlike između zemalja.

„Mislim da najbolju vezu s dijasporom ima Hrvatska. Srbija pokušava da preko novog ministarstva za dijasporu poboljša odnose s ljudima, koji žive van zemlje. Najgore stoje stvari s Bosnom i Hercegovinom, iako bi i Vijeće ministara i entitetske vlade zbog brojnosti i značaja dijaspore trebali da imaju dobro organiziranu i promišljenu vezu s udruženjima u dijaspori. Samo u Minhenu živi više od 200.000 ljudi s područja bivše Jugoslavije. Mnogi od njih imaju dobar utjecaj u gradu i Bavarskoj i mogli bi ne samo lobiranjem, nego i investicijama da podrže zemlje iz kojih dolaze“, obrazlaže Sadija Klepo.

Mora postojati politička volja

Prema njenim riječima, u normalnom životu ne postoje tenzije i ljudi iz svih krajeva Balkana rade zajedno u Njemačkoj i nije primijetila neke probleme.

„Na primjer, u jednoj velikoj firmi s mnogo staračkih domova u Minhenu radi više od 50 posto ljudi iz naših krajeva. Neki od saradnika su mi se požalili na ljude iz svoje zemlje, ali nisam čula da imaju probleme s drugim nacijama. Što se tiče njemačkog društva, mi nemamo još uvijek neki veliki utjecaj na politička zbivanja u Njemačkoj, tako da se tu ne možemo mnogo miješati. Naravno, postoji jedan ili drugi poslanik njemačkog Bundestaga, koji više lobira za jednu ili drugu balkansku zemlju, ali njihov utjecaj je još uvijek prilično ograničen“, priča sagovornica.

Ukazuje da je bosanskohercegovačka dijaspora u Njemačkoj brojna i da bi sigurno mogla mnogo više pomoći kada bi postojale odgovarajuće institucije u matičnoj zemlji, koje bi usmjeravale, koordinirale i potpomagale inicijative i prijedloge od organizacija, firmi i pojedinaca iz inostranstva. Trenutno se ta saradnja odvija preko privatnih i porodičnih veza, što nije loše, ali ni optimalno za dugoročnu saradnju i samoodržive zajedničke projekte.

„Moje iskustvo u proteklih 30 godina je veoma negativno kada su u pitanju pokušaji bosanskohercegovačkih ministarstava i institucija da se uspostavi veza s ljudima u dijaspori. Nije se uzimalo u obzir kako se može pomoći razvitku naše zemlje, nego kako pojedinci u tim institucijama i u dijaspori mogu od tih aktivnosti lično profitirati. Naravno da su takvi pokušaji osuđeni na propast. Takvi pokušaji moraju biti usklađeni sa zakonima u Njemačkoj i s modernim trendovima u privredi, kulturi i društvu, a pravila u našoj zemlji i u Njemačkoj su dijametralno suprotna. Mora postojati politička volja u Bosni i Hercegovini da se dijaspora aktivno uključi u rješavanje aktuelnih problema u zemlji.“

Potom se osvrnula i na sve češće kritike njemačke javnosti prema Christianu Schmidtu, visokom predstavniku međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

„Zahvaljujući naporima političara u Bundestagu, koji potiču s Balkana, te uglednim ljudima, kao što su glumci, novinari, influenceri, privrednici i predstavnici brojnih naših udruženja, ugled gospodina Christiana Schmidta je prilično opao u Njemačkoj. U jednoj od najgledanijih emisija u ovoj zemlji, ZDF ‘Magazine Royal’ od 17. februara ove godine Jan Bohmermann je žestoko kritizirao i ismijao Christiana Schmidta. Bilo je nekoliko pokušaja da se Bohmermann zbog toga kazni, ali nije imao većih problema. A kritika Schmidta je bila baš neobično drska“, ocjenjuje Sadija Klepo.

Najveći starački dom na svijetu

Kao bosanskohercegovačka državljanka dobitnica je Njemačkog ordena za zasluge, što je, kako tvrdi, na neki način i priznanje svim našim ljudima, koji u novoj sredini imaju ugled kao dobri i pouzdani radnici i saradnici.

„To priznanje je značajno jer je promijenilo sliku strankinje, migrantice u ovoj prilično konzervativnoj zemlji. Njemačko društvo se drastično promijenilo u posljednjih 30 godina. Bilo je to zatvoreno gotovo klaustrofobično društvo, koje nije priznavalo imigraciju kao normalan proces modernog doba. Nije bilo zakona o migraciji i samo su postojali emigranti (bez državljanstva) i ratne izbjeglice, koje su bile privremeno trpljene (geduldet) i koje su se trebale vratili poslije rata u svoju zemlju. Danas, u velikim gradovima živi i do 40 posto stanovnika koji nisu Nijemci, a u školama se nalazi i preko 80 posto djece migranata. I ovo najveće priznanje dodijeljeno jednoj strankinji je odraz tih velikih promjena u političkom djelovanju i u cijelom društvu“, poručuje sagovornica.

Ne krije zabrinutost zbog masovnog odlaska stručnih kadrova i ostalih mladih ljudi i to ne samo iz Zapadnog Balkana, nego i iz Hrvatske.

„To je poguban proces za naše područje. Političke vrhuške bi morale već mnogo ranije poduzeti korake da se taj masovni egzodus zaustavi. Bojim se da smo postali najveći starački dom na svijetu. Trebalo bi ponuditi projekte da se ljudi vraćaju na Balkan, jer za mnoge život van zemlje nije bajka i nije ono što su očekivali. To treba pokušati čim prije, dok je prva iseljenička generacija još dovoljno mlada da pokuša novi život u domovini s novima saznanjima i nešto zarađenog novca. Mi imamo savršena prirodna bogatstva za razvoj turizma, te za proizvodnju zdrave hrane, imamo dovoljno električne energije i mislim da bismo mogli u najkraćem periodu pokrenuti pozitivne procese u društvu. Ali nikako s ovim političarima, oni moraju otići s političke scene. Propustili su previše šansi. A promjena je dobra makar i na gore“.