E-gorivo bi moglo doći brže nego je planirano

Šta su e-goriva i kako će Zapadni Balkan, izuzev Hrvatske koja će se u svakom slučaju morati prilagoditi, tehnološki, infrastrukturno, politički i zakonski, držati korak sa EU?

UAE i Južna Koreja su bitne zemlje ulagači u sofisticiranu i skupu vodoničku tehnologiju (EPA)

Evropska unija dugo insistira na uvođenju ekoloških normativa na više životnih polja. Paralelno radi na donošenju zakonskih okvira u energetskom sektoru, kroz minimiziranje učešća termoelektrana i ostalih potrošača fosilnih goriva. U oblasti transporta su najave o zabrani prodaje novih vozila koja imaju motore sa unutrašnjim sagorijevanjem (ICE/SUS) došle do kulminacije. Rat u Ukrajini i sankcije Rusiji su ubrzali ranije planove, pa se od 2050. godine kao nekada spominjanog roka, došlo do 2035. godine. Ali uz izuzetke.

Njemačka kao zemlja sa najrazvijenijom automobilskom industrijom je izvršila pritisak na Evropsku komisiju, da se dozvoli prodaja automobila koje u sebi imaju dosadašnje SUS motore, ali koji bi koristili takozvano e-gorivo. Ubrzo su se Nijemcima pridružili Italijani, te Poljaci i Česi, a i Bugari su izrazili zabrinutost. Šta su e-goriva i kako će region Zapadnog Balkana, izuzev Hrvatske koja će se u svakom slučaju morati prilagoditi, tehnološki, infrastrukturno, politički i zakonski, držati korak sa EU?

Balkan kasni za Zapadom

Mali broj ekoloških stručnjaka, na čiju inicijativu se valjda i sprovode pomenuti planovi,  u našoj regiji uopšte zna o detaljima tehnoloških procesa, cijenama, te mogućnostima prilagođavanja tržišta novim zahtjevima. I kontaktirani stručnjaci iz oblasti energetike nisu načisto kada i kako će se pomenuti planovi realizirati na Balkanu.

U pitanju je e-gorivo, e-kerozin, e-metan i e-metanol i pozicioniraju se kao potpuno sintetička goriva. Poveznica je vodonik (H) ili vodik. Posebnim industrijskim procesima, miješanjem ugljen (ugljičnog) dioksida ili ugljen monoksida iz okoliša sa vodonikom, se dobiva gorivo. Vozila koja u sebi imaju takve pogonske motore će i dalje ispuštati ugljen diksid (CO2) u atmosferu, ali će on barem ispuštati jednake količine koje je ranije izuzeo iz atmosfere da bi napravio gorivo, pa će u konačnici biti CO2 neutralan.

Pandan ovom načinu pogonskog goriva je u svijetu već široko prihvaćeni električni automobil. Međutim, i baterije su zagađivači, kroz proizvodnju i pogotovo pri skladištenju potrošenih akumulatora. A u regiji Zapadnog Balkana su i takvi vidovi transporta zastupljeni sa malim postotcima. Bojazan od ozbiljnog zaostatka za EU se time povećava. A ostalo je još 11 i po godina.

„Region se gotovo sigurno neće snaći u tom roku. Punionica za električne automobile u državama regiona je sve više, ali ih sigurno neće biti dovoljno kako bi se ispunili ciljevi jednog ovako ambicionznih zadataka. Planovi za Zapadni Balkan će sigurno biti nešto elastičniji, a rokovi duži“, mišljenja je Dragan Kabić, koordinator Transport programa u Centru za životnu sredinu iz Banje Luke.

Smatra da se društveni sistemi u regionu još bore sa pitanjima koja su prioritenija, a na Zapadu su već preživljeni, poput organizovanog javnog prevoza putnika. Nametanjem novih tema se preskaču koraci neophodni za pravilno odrastanje sistema.

„Mislim na priču o elektrifikaciji transportnog sektora, koja kroz planove podsticaja za kupovinu privatnih električnih automobila apsolutno promašuju poentu! Mi živimo u zemljama u kojima jako mali broj gradova i opština ima organizovan javni prevoz putnika. Oni koji imaju, suočavaju se sa velikim problemima, kao što su cjenovna i fizička nepristupačnost, nerazvijenost mreže, niska frekvencija polazaka, zastarjelost flote“, napominje Kabić.

Željeznički saobraćaj je, po našem sagovorniku, nerazvijen i nepovezan. Izdvaja potrebu za razvijanje i unapređenje željezničkih sistema, sistema javnog prevoza i njihovoj elektrifikaciji, kao i na olakšavanju kretanja u urbanim sredinama alternativnim vidovima transporta, kao što su bicikli, ali i električni trotineti i slična laka lična električna vozila.

Avio i brodski saobraćaj na e-gorivo

E-gorivo bi se stoga, prvo masovnije ili u potpunosti trebalo koristiti u avio-saobraćaju i brodskom prometu, jer njihove velike motore i preteške trupove ne mogu pokretati baterije. Pa u autobusima i kamionima. Osim toga, korištenje e-goriva u automobilu zahtijeva oko pet puta više obnovljive električne energije od pokretanja električnog vozila na baterije. Ali, bez obzira na sve, vodonik se smatra energentom budućnosti po više osnova.

Jasno je da region mora ovladati znanjem i tehnologijama. Potvrđuje to i januarska posjeta Ujedinjenim Arapskim Emiratima ministrice energetike Srbije Dubravke Đedović, na kojoj je dogovorena izrada memoranduma o saradnji u oblasti razvoja vodonika kao energenta.

“Naredni korak je razmena iskustava, stručnog i tehničkog znanja u ovoj oblasti”, rekla je Đedović.

U pitanju je drugačija vrsta vodonika, koji bi se kao zeleni vodonik koristio u energetskom sektoru i dobiva se procesom elektrolize vode. Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu je predsjednik Aleksandar Vučić izrazio spremnost Srbije da razvija tehnologije čistog vodonika rekavši: „Vodonik će biti jedna od najvažnijih stvari za primenu zelene agende u eri klimatskih promena. To sam pomenuo i na sastanku sa Korejcima”.

Upravo su UAE i Južna Koreja bitne zemlje ulagači u sofisticiranu i skupu vodoničku tehnologiju. A koliko je to skupo? I za automobilsku industriju i za energetski sektor?

„Trenutno je vodonik skuplji u odnosu na naftne derivate, po pređenom kilometru. Tu procenti dosta variraju, od države do države, s obzirom na subvencije/takse i prozvodnju. Sa povećanjem proizvodnje i razvojem tehnologija, može biti konkurentan u nekom periodu. Električna energija je uhvatila nešto više maha, ali je tu isto mnogo varijabli s obzirom na Sistem trgovanja emisijama (ETS)  i Mehanizma za podešavanje granice ugljika (CBAM). Živi bili pa vidjeli“, kaže Dragan Kabić.

S obzirom da Balkan još nema subvencija na proizvodnju, jer nema ni proizvodnje u značajnom obimu, ovdje je vjerovatno još i skuplja nego u zemljama gdje je već, koliko – toliko, zaživjela prodaja atomobila koje pokreće e-gorivo.

S druge strane, cijena zelenog vodonika najviše zavisi od troškova proizvodnje obnovljive energije i skupih aparata – elektrolizera. Britanski provajder informacija o energiji i robi S&P Global Commodity Insights, donosi redovne analize i projekcije cijena vodonika u svijetu. Procjene uključuju cijene na deset američkih regionalnih skupova cijena, jedan kanadski set cijena, te cijene u Nizozemskoj, Japanu i Velikoj Britaniji.

Prije ruske invazije na Ukrajinu je cijena vodonika iznosila 5-8 američkih dolara po kilogramu. U julu prošle godine je bila 16,80 dolara, dok se cijena za cijelu 2023.godinu procjenjuje na 10-15 dolara po kilogramu. Međunarodna agencija za energiju (IEA) prognozira da bi, uz jeftiniju infrastukturu i globalnu proizvodnju, 2030. godine kilogram zelenog vodonika trebalo da košta između 1,3 i 4,5 dolara.

Geo-politički uticaji će takođe igrati bitnu ulogu. Naftna undustrija Srbije je u ruskom vlasništu, a energetskim sektorom u cijelom regionu još uvijek dominira proizvodnja iz fosilnih goriva (uključujući i gas), pežorativno nazvana prljavom tehnologijom. Ugrožavaju se i sadašnje važnosti gasnih tokova. Dakle, mora se računati i na lokalna politička gibanja i vjerovatnu promjenu dosadašnjih narativa.

U svijetu se velike korporacije već utrkuju sa ulaganjima u ovaj sektor. Teško će regija ući u utakmicu sa e-gorivima. Međutim, koliko se u regiji bogatoj vodenim potencijalima, ova tema još uvijek vodi tek kao poslovna ideja, bez obzira na pogone za elektrolizu koji su postojali ili postoje, vidjet ćemo u narednom periodu. Bitka sa vremenom je krenula.

Vodonik u bojama

Pored vodonika koji se koristi u proizvodnji e-goriva i koji preuzima onoliko CO2 koliko će vratiti u atmosferu i zelenog vodonika, koji je najekološkiji i koristi vodu kao jedini resurs (što je zbog limitirajućih količina u znatnom dijelu svijeta specifično moralno pitanje za čovječanstvo), postoji još i plavi vodonik, sivi vodonik, kao i ružičasti vodonik. Plavi se dobiva iz prirodnog gasa i kao takav je najrasprostranjeniji. Međutim, emisije CO2 iz plavog vodonika se skladište, a tu je i deset kilograma emisija CO2 više po svakom kilogramu vodonika od zelenog. I sivi vodonik se proizvodi od metana, ali se ne skladišti. Ružičasti vodonik se dobiva u nuklearnim elektranama.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada