Mlade sirijske izbjeglice u Turskoj brinu za budućnost nakon potresa

Piše: Lucas Bozzo

„Messi ili Ronaldo?“ najčešće je pitanje koje mlade nogometne nade u skloništu za izbjeglice pitaju jedni druge i došljake. Djecu Gaziantepa ne mogu spriječiti da se igraju u ruševinama sravnjenih zgrada, blizu improvizovanih skloništa ili u novoizgrađenim šatorskim gradovima.

Nogometni tereni i zatvoreni prostori Gazikenta, preuređeni nakon zemljotresa da udome 5000 raseljenih osoba, vrve od aktivnosti – čuju se zvuci igre i prijateljskih rasprava na arapskom i turskom.

Drugi mladi, manje naklonjeni sportu, igrali su igre, ćaskali ili lutali okolo kako bi se nosili s dosadom i neugodnostima koje sa sobom nosi improvizovano sklonište. Besciljne zanimacije da se ublaži bol gubitka doma, bliskih ljudi i moguće onoga što je već bila upitna budućnost.

Nekada popunjeno, sklonište u Gazikentu uglavnom je raspušteno sada nakon što je čudna normalnost nastavljena u Gaziantepu nakon zemljotresa. „Ostalo je blizu 100 ljudi, većinom Sirijaca isuviše uplašenih da se vrate kući“, pričao je lokalni volonter Al Jazeeri. Nogometni tereni koji su nekada udomljavali stotine porodica u šatorima sada ponovno dočekuju djecu s nogometnim loptama.

Osamnaestogodišnji Yousef iz Halepa kaže da ga Gazikent spašava od očaja. Ranije je naporno radio po 14 sati dnevno u lokalnoj tekstilnoj fabrici kako bi preživio, dok zemljotres nije nepovratno razorio njegovo radno mjesto i dom.

Dok stoji u predvorju općinskog centra pred početak nogometnog turnira koji su organizovali međunarodni volonteri, on govori: „Nemam posao niti znam šta činiti. Ako ne radim, neću imati šta jesti. Gazikent se zatvara i ne znam gdje ću ići.“

„Protekle dvije noći sam spavao tri sata“, nastavlja Yousef, a onda odlazi. Otvoren je, a ipak ga je istovremeno teško pročitati.

Rezigniranost i bespomoćnost prožimaju njegovo inače toplo i smirujuće prisustvo. Njegovi prijatelji i on počinju plesati malo kasnije, u inat možda, ali nadzornik skloništa isključuje kurdsku muziku, jer je smatra isuviše razdraganom za trenutnu atmosferu.

Osamnaestogodišnji Saleh, također izvorno iz Halepa, koji je samostalno izdržavao roditelje i petero braće i sestara, nema prihoda otkako je tvornica papuča u kojoj je radio proteklih pet godina nefunkcionalna.

Njegova porodica nema novca za hranu. Uplašen da bi nezaposlenost mogla potrajati, Saleh je osjetio iznenadno olakšanje kada su javili da bi tvornica uskoro mogla nastaviti s radom: „Moj šef pokušava popraviti štetu i tvornicu će provjeriti prije ponovnog otvorenja“, kaže on. Zabrinuto iščekivanje zamijenilo je nesigurnost kada smo ga prvi put sreli pored nogometnih terena u Gazikentu.

Zahvalan što je živ

„Sirijci nemaju dovoljno ušteđevine da podnesu takvu situaciju“, priča Mahmoud, mladi sirijski radnik u tvornici, također iz Halepa. On i njegova porodica nikada se nisu morali oslanjati na skloništa. Nema novca i shrvan je.

„Plaćaju nas manje nego Turke. Moja mjesečna plaća iznosi 7200 lira [383 dolara], a minimalna plaća je 8500 [452 dolara]. Niko ne može dovoljno uštedjeti kada zarađuje tako malo.“

Mahmoud se ponaša dostojanstveno, čak i u teškim okolnostima. Na pitanje kako je, gotovo uvijek odgovara da je zahvalan što je živ. Kada se povede razgovor o politici, pak, osjete se tragovi nezadovoljstva, dok se bori da potisne ogorčenost.

Neadekvatno plaćen i tajno zaposlen, Mahmoud je bio prisiljen vratiti se 12-satnim smjenama iako tvornica obuće na obodu Gaziantepa u kojoj radi, nije sigurna. „Šefa nije mnogo briga za sigurnost radnika“, kaže on mirno.

Prijetnja da neće nikako raditi plaši radnike pa pristaju na nelegalno ponovno otvaranje. „Radnici koji se ne pojave bivaju kažnjeni i ne mogu se vratiti na posao sedmicu dana“, kaže Mahmoud.

S obzirom na to da želi nastaviti s proizvodnjom nakon zemljotresa, šef je progledao kroz prste nekolicini radnika koji se nisu pojavljivali neko vrijeme. Ova tvornica ovisi o jeftinom radu Sirijaca, a sirijski radnici ovise o iscrpljujućem tvorničkom radu za život.

Gaziantep, koji je pošteđen uništenja, industrijski centar s populacijom od dva miliona na granici Turske i Sirije, izgleda preporođen i većinom neoštećen. Ponovno je posvuda neregulisani saobraćaj, a ljudi se okupljaju u centru. Većina porodičnih restorana i trgovina ponovno je otvorena, čak i ako posao teče sporije nego što su se nadali. Izuzev uništenog zamka i srušene historijske džamije, dokazi onoga što se desilo ovdje više su interni nego opipljivi.

Građevinske inspekcije su brzo obavile posao i odredile da se većina stanovnika može vratiti kući. Ali najnoviji, neočekivani zemljotres magnitude 6,5 dovoljno je preplašio hiljade da su kampovali ispred u šatorima koje je obezbijedila država ili u improvizovanim skloništima među već raseljenima.

„Sretan sam što sam kući, ali sam uplašen“, kaže Saleh. Njegova kuća više nije sigurna nakon posljednjeg snažnog podrhtavanja, „manja šteta postala je ozbiljnija“.

Mahmoud mi pokazuje videosnimak svoje sobe. Na zidovima su vidljivi spletovi pukotina poput korijenja drveća. Njegova porodica boravi u ujakovoj kući iako je i ona upitna. „Ja se ne brinem mnogo, ali moja majka je prestrašena“.

„Skloništa nisu rješenje“, tvrdi Khadija, studentica informatike i Mahmoudova starija sestra, s kojom smo razgovarali telefonom. Njihova starija sestra proučava Kur'an, a ostatak porodice čine muslimani koji praktikuju svoju vjeru, pa susret uživo nije bio moguć. „Život u šatorskim naseljima nije islamski“, kaže ona. „Muškarci i žene se previše miješaju.“

Yousef smatra uvjete u Gazikentu lošima, čak i za manji broj unesrećenih. „Nema odgovarajućeg mjesta za spavanje, kao ni dovoljno deka“, kaže on.

Kada su Saleh i njegova porodica bili tamo, kaže da nisu mogli naći hranu za bebu, pelene, deke, vreće za spavanje ili čak hranu. „Spavali smo tamo sedmicu dana, a jeli samo dva ili tri dana“, kaže on. Sada im je teško pronaći novu kuću.

„Stan u nesigurnom kraju ranije je koštao 2000 lira [106 dolara] mjesečno, sada se cijene kreću između 5000 ili 6000 lira [266 ili 319 dolara]“, kaže mi Mahmoud. „Stanodavci iskorištavaju situaciju.“

Gladni smo i Mahmoud predlaže da pojedemo simit, pecivo u obliku krofne posuto susamom. Ja predlažem da ga počastim falafelom, ali na kraju obroka Mahmoud insistira da plati za mene.

„Prijateljstvo je važnije od novca“, kaže on.

‘Zarobljeni smo’

Mlade sirijske izbjeglice u Gaziantepu imaju ograničene opcije. Sirijci pod privremenom zaštitom u Turskoj mogu napustiti općinu u kojoj su registrovani samo uz specijalnu dozvolu. Ova politika je ublažena nakon zemljotresa i dozvoljava 60 dana slobodnog kretanja, ali to nije olakšalo njihove osjećaje zarobljenosti i nestabilnosti.

„Zarobljeni smo“, ponavlja Mahmoud. „Ako potražimo utočište na drugom mjestu, ali se ne vratimo nakon 60 dana, deportovat će nas u Halep.“

Turska, koju za tu svrhu finansijski pomaže Evropska unija, udomljava više od 4,5 miliona Sirijaca i na prvom je mjestu po potrošnji BDP-a na humanitarnu pomoć.

„Evropa plaća da granice ostanu zatvorene“, primjećuje Mahmoud ironično. „Turska ne želi da odemo.“

Ipak, mladi Sirijci koje ljuti iskustvo rasizma i predrasuda ne osjećaju se dobrodošlima da ostanu.

„Jednom su me dvojica Turaka maltretirala kad sam se vraćala s fakulteta“, prepričava Khadija. „Kada sam odgovorila na turskom, izvinili su se: „O Bože, žao nam je, mislili smo da si Sirijka“.

Pitao sam je ima li, nakon deset godina u Gaziantepu, prijatelja Turaka. „Ne, izbjegavam turske krugove“, odgovara Khadija, „jer je rizik suočavanja s rasizmom isuviše veliki“.

Čak su i u Gazikentu vidljive društvene podjele. Nogomet ne povezuje djecu koja govore turski s djecom koja govore arapski, jer igraju odvojeno.

Učenik srednje škole, porijeklom iz Turske, sjedi na klupi između nogometnih terena i priča da uči za prijemni ispit za fakultet i da želi postati pilot u turskoj vojsci. Sirijska djeca razigrano prekidaju razgovor s pozivnicom da igra nogomet.

„Arapi su tako nekulturni“, komentariše on.

„S obzirom na to da je dotok izbjeglica veliki, nastaju sukobi“, objašnjava on. Na pitanje šta bi moglo pomiriti razlike, kaže da je problem nerješiv.

„Neki Turci su optužili Sirijce da su izazvali zemljotres“, priča Saleh, „izbila je tuča između Turaka i Sirijaca.“

Nepismenost među mladim Sirijcima

Mahmoud se prisjeća te priče, kao i drugih. „Djeca napuštaju školu zbog rasizma i ja ih ne krivim“, kaže on.

U njegovoj školi su mlade Turke podučavali ujutro, a sirijske učenike poslijepodne. „Na hodnicima su se razmjenjivale rasističke uvrede“, prisjeća se Mahmoud bolno. „Turski učenici su bacali stolove i stolice na pod učionice prije nego što su Sirijci ulazili.“

Mahmoud, kojega su diskriminacija i slabi izgledi odbili, ne trudi se da nauči turski. U Gaziantepu je završio godinu srednje škole na arapskom i odlučio da se ne upisuje u integrisani razred koji je Turska vlada ponudila narednu godinu.

„Maturirao sam kroz program ‘otvorenog učenja’, učeći na daljinu“, govori on. Uči engleski, a nada se da će naučiti i francuski i španski.

Khadija, koja je prema istom programu završila srednju školu, osjeća diskriminaciju na fakultetu. “Profesori nekada ignorišu pitanja od sirijskih studenata, a Sirijci plaćaju veću školarinu.”

Predrasude i siromaštvo udružili su se i ograničili pristup obrazovanju do tačke da je nepismenost raširena među mladom generacijom Sirijaca. „Postoje porodice tako siromašne da djeca moraju raditi kako bi preživjela“, kaže Mahmoud. Saleh je jedno od te djece.

Saleh, koji ima kurdskog i sirijskog turkmenskog porijekla, stigao je u Gaziantep prije deset godina, ali samo je jednu sedmicu pohađao državnu školu u Turskoj. Teško čita, čak i na turskom.

Nijedno od njegovih petero braće i sestara ne ide u školu; njegova porodica ne može priuštiti nužni školski pribor koji košta do 400 turskih lira (21 dolar) mjesečno.

Zemljotresi su prekinuli školovanje i za one učenike koji su se uspjeli upisati.

„Ne mogu učiti jer stalno strahujem da ćemo izgubiti kuću“, kaže Khadija. „Fakulteti su zatvoreni i nema više ni online časova. To će utjecati na našu budućnost za koju mladi Sirijci strahuju.“

Mahmoud sanja o stipendiji za studij političkih nauka u inozemstvu. Saleh je skroman u zamišljanju narednih koraka. „Želim samo lijep život“, kaže on.

Turske zastave u Gaziantepu više nisu na pola koplja, ali se čini da je prerano reći kako je ovaj grad počeo prihvatati tugu, razaranje i zabrinutost. Bez obzira koliko se činilo da se grad oko njih budi nakon katastrofe, mlade izbjeglice će nastaviti lutati, brinuti se, raditi, čekati i pitati se.

„Ima li pomoći za Sirijce?“, pita Saleh nedužno.