Kočan: Kraj politike sjedenja na dvije stolice za balkanske države

Ako je prije godinu i po i izgledalo da Evropska unija prepušta Zapadni Balkan Rusiji ili Kini – rat u Ukrajini je promijenio čitavu vanjskopolitičku logiku Unije, kaže za Al Jazeeru Faris Kočan sa Fakulteta društvenih nauka u Ljubljani.

Ujedinjena, s jasnim ciljevima, EU odlučnim koracima pristupa regiji Zapadnog Balkana, smatra sagovornik. Dok je u “doba mira” dopuštala takozvanu stabilokratiju, sada, u “doba rata”, to više ne dopušta; pogotovo ne dopušta politiku sjedenja na dvije ili tri stolice.

• Kako god se završio rat u Ukrajini, čini se da slijedi veliko geopolitičko preslagivanje. Koliko su velikim silama važne male zemlje, poput zemalja Zapadnog Balkana, u nekom novom svjetskom poretku? 

– Male države su u svakom svjetskom poretku – da li je on bio unipolaran, bipolaran ili multipolaran – veoma bitne u široj slici, jer “moraju” podržavati legitimitet toj unipolarnosti, bipolarnosti ili multipolarnosti. Zemlje Zapadnog Balkana nisu samo bitne u smislu “davanja” legitimiteta svjetskom poretku, nego su bitne i u regionalnom kontekstu, a to jeste takozvani evropski poredak kroz Evropsku uniju, NATO, Vijeće Evrope i OSCE. U tom smislu, zemlje Zapadnog Balkana postaju sve značajnije, jer mogu – ako nisu adekvatno uključene u taj širi evropski poredak – biti podložne utjecaju trećih sila.

Na taj način se mogu zamišljati različite regionalne konstalacije širom svijeta; što je više različitih utjecaja, to više dolazi do tenzija između velikih sila radi šire geopolitičke igre i zauzvrat do bitnosti malih država. Ipak, takav kontekst ili računica je trčanje na kratke staze, jer su male države ovisne o takozvanoj predvidivosti svjetskog poretka.

• Može li EU sebi priuštiti luksuz pa da jugoistok Evrope prepusti utjecaju Rusije ili Kine? 

– Ako je tako izgledalo još godinu i po dana unazad – da EU prepušta Zapadni Balkan Rusiji ili Kini – rat u Ukrajini je promijenio čitavu spoljnopolitičku logiku Unije. A ta logika se nije promijenila u smislu akcionog plana ili nacrta prema regiji, nego u tome da po prvi put u nekoliko godina dolazi do jedinstva između zemlja Unije i kroz taj okvir se sada pokušava zamišljati i Zapadni Balkan. Ako je EU prije, u “doba mira”, dopuštala takozvanu stabilokratiju (razgovaranje i stavljanje legitimiteta poluautokratskim sistemima koji su postojali/postoje u regiji), sada, u “doba rata”, to više ne dopušta; pogotovo ne politiku sjedenja na dvije ili tri stolice. I to je nešto što može u sljedećem periodu dati značajnije rezultate kada je riječ o međudržavnim odnosima u regiji. Na takav način se mogu tumačiti i posljednji intervjui i izlaganja u medijima pojedinih političara, kojim se kroz tu jedinstvenost EU-a smanjuje manevarski prostor da zamišljaju o različitim “alternativama”.

• Zapadni Balkan je trenutno ekonomski naslonjen na EU. Izvoz koji ostvaruju Srbija ili Bosna i Hercegovina sa zemljama Unije prelazi 60, odnosno 70 posto od ukupnog izvoza tih zemalja. Iz ugla Zapadnog Balkana, može li ta regija uopće imati budućnost bez EU-a? 

– Toga su, na kraju, svjesne i političke elite u regiji, ali je nejedinstvo zemalja EU-a u vanjskopolitičkom smislu dopuštalo razmišljanje o alternativama, kroz iracionalni okvir – ako smo malo cinični, možemo reći da EU, jer nije država, u svojoj vanjskoj politici nema efikasnih sredstava propagande koje mogu imati pojedinačne velike sile (zahvaljivanje pojedincima preko plakata i naglašavanja “bratstva”). Toliko koliko je Zapadnom Balkanu potrebna Unija, toliko je i EU potreban Zapadni Balkan.

Nažalost, regija je, radi prošlosti kakva jeste, u geopolitičkom smislu reducirana prvenstveno na sigurnosno pitanje (čuvena činjenica “bure baruta”, koja se još danas bez ikakve refleksije upotrebljava u različitim kontekstima), pa se u takvom smislu i pristupa prema njoj. Ali, zemlje [Zapadnog Balkana] mogu to iskoristiti u svoju korist (ubrzavanje integracije), pogotovo sad kada na evropskom kontinentu ponovo imamo rat.

• Čini li vam se da je Zapad uvidio grešku puštajući da 30 godina od ratova u nekadašnjoj Jugoslaviji njene bivše republike nisu članice Unije? Izgleda kao da je Brisel, posljednjih mjeseci, vrlo odlučan riješiti spor između Srbije i Kosova.

– Kroz to jedinstvo članica, EU sad može efikasno i veoma odlučnim koracima pristupati regiji [Zapadnog Balkana] u vanjskopolitičkom smislu, što je omogućeno isključivo radi rata u Ukrajini. Pored toga, jako je bitno i zajedničko djelovanje Francuske i Njemačke, koje su – kako sad izgleda – odlučile da će usmjeriti znatan dio svojih snaga i ideja u rješavanje spora između Srbije i Kosova. Prvi korak je pomicanje od stabilokratije, koja već desetljeće na različite načine uništava sve transformativne potencijale u regiji. (Jako dobri primjeri su protesti u Tuzli 2014. godine, kao i ’Ne davimo Beograd’ od 2014. godine.)

Drugi korak je rješavanje pitanja Kosova i Srbije, jer se Srbija u zapadnim diplomatskim krugovima podrazumijeva kao faktor stabilnosti; i to je pitanje sad najbitnije, iako imamo seriju i drugih kriza koje trebaju više pažnje EU-ae, pogotovo institucionalno-politička kriza u Crnoj Gori. Ako EU uspije adekvatno postupati prema ta dva koraka, onda dolaze na red i ostale strateške greške koje je Unija pravila posljednjih godina.

• Nakon Drugog svjetskog rata Francuska i Njemačka su postigle pomirenje kroz ekonomsku, a kasnije političku, društvenu i kulturnu integraciju. Je li taj model primjenjiv i danas u kontekstu Balkana? 

– Takva logika pomirenja bazirana je na takozvanom narativu o “staroj Evropi”, o evropskoj integraciji kao projektu mira. Francuska i Njemačka su nakon Drugog svjetskog rata imale vlastito “akterstvo” u tom procesu – niko im ga nije nametnuo i taj čitav proces su izgradile, ko-kreirale i dopunjavale. U tom smislu, zapadnobalkanskim zemljama su potrebni novi narativi u toj čitavoj priči (naprimer zelena Evropa, digitalna Evropa, socijalna Evropa) da bi se mogle u tome naći generacije koje danas najviše stvaraju u svom društvima. Ali, bitno je da se u tim novim narativima ne izgubi šira ideja o evropskoj integraciji kao projektu mira.

Kao što je bio Francuskoj i Njemačkoj potreban Marshallov plan, tako će biti i zapadnobalkanskom zemljama potreban neki nacrt obnove i razvoja. To da je jedna od tačaka u nacrtu za Kosovo i Srbiju, tačka vezana uz investicije, korak je u tom smjeru. Sada, ideju je potrebno odvojiti isključivo od tog [Srbija – Kosovo] ugovora i staviti je u širi regionalni kontekst te na dobar način imenovati taj nacrt. Najbolji način bi bio naći saglasnost u vezi s imenima osoba značajnih za regiju koji predstavljaju ideju [pomirenja], kao što su nakon Drugog svjetskog rata to predstavljali Konrad Adenauer, Robert Schuman i Alcide De Gasperi.