Između strahova i nade: Sjećanja na rat u objektivu francuskog fotografa

Zločini se ne mogu izjednačavati i porediti, važno je da ljudi u Bosni i Hercegovini prihvate tugu i bol onih drugih, kaže dokumentarni fotograf Fabrice Dekoninck.

U projektu 'Između strahova i nade' Fabrice Dekoninck se bavi dokumentiranjem sjećanja na rat u BiH i njegovim utjecajem na bh. društvo (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kada je 1992. godine počeo rat u Bosni i Hercegovini, Fabrice Dekoninck – francuski dokumentarni fotograf s adresom u Belgiji – imao je 24 godine i zainteresirano je pratio dešavanja na Balkanu. Priznaje da u tom trenutku nije najbolje shvatao šta se zaista dešava.

To se promijenilo nakon što je jedan njegov prijatelj, kao član “plavih šljemova”, otišao u Sarajevo, a fotografije drugih ratnih fotoreportera u međuvremenu obišle svijet.

Godinama kasnije, nakon što je završio rad na projektu u čijem su fokusu bila sjećanja iz Prvog svjetskog rata, došao je na ideju vizuelnog dokumentiranja sjećanja ljudi na stradanja tokom rata u Bosni i Hercegovini i krenuo u intenzivno istraživanje.

U fokusu Srebrenica, Prijedor i Sarajevo

U projektu nazvanom Između strahova i nade (Between Fears and Hope), Dekoninck se bavi dokumentiranjem sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini i njegovim utjecajem na bosanskohercegovačko društvo danas. To je, priča, podrazumijevalo dugoročne susrete s ljudima koji su preživjeli rat i dokumentiranje njihovih sjećanja, kao i dokumentiranje mjesta na kojima su se zločini dogodili te tragova koji su poslije njih ostali.

(Fabrice Dekoninck / Ustupljeno Al Jazeeri)

“Mjesta na kojima su se dogodili neki od najgorih zločina su Srebrenica, gdje je počinjen genocid, Prijedor, u kojem je provedeno etničko čišćenje, i Sarajevo, koje je bilo pod opsadom”, kaže Dekoninck, pojašnjavajući zbog čega su ova tri grada u fokusu njegovog projekta.

U Sarajevo je prvi put došao u februaru 2020. godine, prisjeća se. No, prije nego što je krenuo u Bosnu i Hercegovinu, tražio je poseban pristup materijalima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY).

“Želio sam prikupiti što više informacija i imati pravne dokaze, naročito kada je riječ o genocidu počinjenom u Srebrenici”, kaže Dekoninck za Al Jazeeru.

Imao je sreću, nastavlja, što je po dolasku u Sarajevo prvo upoznao Jovana Divjaka, koji mu je, kako kaže, pomogao da bolje shvati i razumije aktuelne izazove s kojima se danas suočava bosanskohercegovačko društvo. Nakon Sarajeva se zaputio u Srebrenicu.

‘Mnogo toga još nije ispričano’

“Iako sam već znao mnogo o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine, bio sam duboko dirnut kada sam prvi put posjetio mjesto zločina. Pretpostavljam da su mnogi čuli za mjesta zločina u i oko Zvornika i Bratunca, ali mnogi ne znaju kroz šta su sve zarobljenici prošli prije nego su tragično skončali. Neki su mučeni i ubijani uz podršku lokalnog stanovništva, koje je u nekim trenucima čak bilo egzekutor”, kaže Dekoninck.

“Vjerovatno postoji još mnogo toga što nije ispričano, neke događaje, nažalost, više nema ko ispričati, a neki preživjeli jednostavno ne žele govoriti, najviše jer se zbog ratne traume teško nose s tim”, dodaje.

(Fabrice Dekoninck / Ustupljeno Al Jazeeri)

Želio je, nastavlja, dokumentirati svako mjesto zločina u i oko Srebrenice, iako u tim mjestima nije ostajao tako dugo kao, naprimjer, u Srebrenici, Prijedoru, Kozarcu i Omarskoj. Svaku školu pretvorenu u logor, stratišta, masovne grobnice… ili, jednostavno rečeno, svako mjesto na području opština Srebrenica i Prijedor na kojem je devedesetih počinjen masovni zločin.

Sram i ljutnja bosanskih Srba

Prikupljajući izjave svjedoka, najteže mu je bilo doći do iskaza bosanskih Srba koji žive na područjima gdje su počinjeni zločini, jer gotovo niko od njih nije bio voljan s njim razgovarati o ratnim zbivanjima.

“Neki su jednostavno izbjegavali razgovor, a neke bi moja pitanja uznemirila. Pomiješene emocije koje sam osjetio u tim trenucima mogle su biti uzrokovane sramom ili ljutnjom”, kaže Dekoninck.

“U Osnovnoj školi ‘Grbavica’ u Pilici direktor je pozvao policiju prije nego sam uspio postaviti pitanje. U Bratuncu je jedini sastanak koji sam uspio organizirati s jednom profesoricom koja radi u OŠ ‘Vuk Karadžić’ otkazan. Profesorica je samo željela znati imena djece koju sam sreo dan ranije i koja su mi dala njen broj telefona. Riječ je o djeci koja nisu znala ništa o zločinima koji su počinjeni u školi koju pohađaju. Bili su šokirani saznanjem o zločinima koji su se tamo dogodili”, dodaje.

Govori kako se trudio čuti priče iz svih perspektiva, uključujući i stranu bosanskih Srba.

“Naravno, nisu svi bosanski Srbi bili saglasni s ubijanjem svojih komšija. Upoznao sam Svetu iz Prijedora, koji je hrabro spasio jednu bošnjačku porodicu, spriječivši srpske vojnike da ih pogube u njihovoj kući. Stao je između ‘kalašnjikova’ i bošnjačke porodice, svojih komšija, svjestan da bi on i njegova porodica također mogli biti pogubljeni. Kasnije je te komšije Bošnjake skrivao u podrumu nekoliko sedmica, dok nisu uspjeli pobjeći iz Prijedora. Ono što je doživjela tada petogodišnja djevojčica je nadrealno, mislim da ni [Steven] Spielberg ne bi mogao napisati tako nešto”, kaže.

(Fabrice Dekoninck / Ustupljeno Al Jazeeri)

Osim mjesta zločina, Dekoninck nam objašnjava da važno mjesto njegovog projekta zauzimaju tragovi, koji predstavljaju sve one male stvari koje nakon toliko godina svjedoče strahotama koje su se dogodile na određenim područjima.

“Napravio sam upečatljivu fotografiju zapaljene vješalice u ruševnoj kući u centru Srebrenice. Gledajući tu fotografiju, jasno vam je da su tu živjeli ljudi i da se tu nešto loše dogodilo, iako nikada nećete saznati priču koja stoji iza toga. Dakle, za kompletnu sliku vam trebaju ljudi, sjećanja na događaje i tragovi”, pojašnjava.

‘Ubijeni samo zato što su bili muslimani’

Kroz razgovor priznaje da je projekt Između strahova i nade, na kojem radi gotovo tri godine, jako utjecao na njega.

“Jednostavno, kada ste okruženi tolikom količinom bola i tuge, to pređe na vas. U jednom trenutku sam osjetio da sam i sam postao nekako tužan”, kaže.

“Naravno da sam svoje istraživanje profesionalno uradio, sve je potkrijepljeno dokumentima i dokaznim materijalom, ali jednostavno je nemoguće da vas sve to ne pogodi na nekom ličnom, ljudskom nivou”, dodaje.

Dokumentarni dio projekta je završen, a do potpune realizacije nedostaje mu novac za objavu i distribuiranje knjige Između strahova i nade, zbog čega je pokrenuo crowdfunding kampanju.

“Potrebno nam je oko 15.000 eura da bismo objavili knjigu na francuskom i engleskom jeziku, a taj dio finansiranja će nam, u partnerstvu s jednom bh. izdavačkom kućom, omogućiti i izdanje na bosanskom jeziku. Važno nam je da knjigu objavimo na više jezika, kako bi istinu približili široj publici, pored statistike koja je, nažalost, glavna informacija na koju se poziva kada se govori o genocidu ili etničkom čišćenju. Važno je reći da su ti ljudi ubijeni samo zato što su bili muslimani”, ističe.

Do sada je prikupio gotovo 60 posto potrebnih sredstava za izdavanje knjige. Nije lako, kaže, ali je siguran da će, uz podršku bosanskohercegovačke dijaspore, u konačnici uspjeti. U međuvremenu će njegovi radovi biti predstavljeni na izložbi Između strahova i nade, koja će biti otvorena 19. aprila u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.

‘Suočavanje s prošlošću – prvi korak ka pomirenju’

Neće odustati od svog cilja, jer je, ističe, suočavanje s prošlošću prvi korak ka pomirenju.

“Ako se ne suočimo s prošlošću i ako svako zadrži svoju verziju historije, nikada neće doći do napretka prema pomirenju. Sjećanje je odlična polazna tačka za neki iskorak, ali također može biti kamen spoticanja. Političari u Bosni i Hercegovini često koriste sjećanja na žrtve kako bi dobili političke poene i zadržali vlast”, kaže Dekoninck.

(Fabrice Dekoninck / Ustupljeno Al Jazeeri)

Ističe kako se zločini ne mogu izjednačavati, niti porediti, dodajući da je važno da ljudi u Bosni i Hercegovini prihvate tugu i bol onih drugih.

“Prije ili kasnije se moramo suočiti s istinom – da je svaka zajednica stradala, ali da su najviše zločina počinili Srbi nad Bošnjacima”, naglašava.

Dekoninck priznaje da mu je bilo teško povjerovati da su se svi užasi i okrutnosti kojima je svjedočio tokom boravka u Bosni i Hercegovini stvarno dogodili.

“U jednom trenutku sam tražio svjedočanstvo bosanskih Srba koje će mi vratiti nadu u čovječanstvu. To je uradio Sveto iz Prijedora, kojeg sam ranije spomenuo. On je svijetla tačka koja bi mogla motivirati i neke druge svjedoke da podijele svoje priče”, kaže.

Nada za budućnost je u mladim ljudima

Na kraju njegovog rada u Bosni i Hercegovini obuzeo ga je osjećaj umora, priznaje. Nadu je pronašao u mladim ljudima koje je sreo u Sarajevu, onima koji su odlučili ostati i djelovati kako bi nadišli etničke podjele i izgradili bolju budućnost za svoju zemlju.

“Govorim o mladim ljudima poput umjetnika Denisa Haračića, aktivistkinje Ajne Jusić, mladih umjetnika iz galerije ‘Manifesto’ ili učenika koje je stipendirao Jovan Divjak, prenoseći im svoju humanističku viziju. Tokom putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu često sam dolazio direktno u Sarajevo, a pozitivna energija koju sam crpio iz susreta s ovim mladim ljudima pomagala mi je da nastavim svoj rad s preživjelim Srebreničanima ili Prijedorčanima”, kaže.

“Glavni cilj mog rada je istaći temeljnu ulogu koju sjećanje ima u poslijeratnom bosanskohercegovačkom društvu i neophodnost prikupljanja i pravilnog korištenja pojedinačnih svjedočanstava kako bismo se što više približili istini. Također podsjeća da subjektivno sjećanje bez temelja u istini može biti prepreka miru i pomirenju”, zaključuje Dekoninck.

Izvor: Al Jazeera