Latinka Perović, političarka koja je željela da Jugoslavija pripada svima

Dugi pljesak publike na tribini u Zagrebu potvrdio je kako uvjerenja Latinke Perović jesu možda pobijeđena, ali nisu mrtva.

Sa tribine u Zagrebu: Usprkos pritiscima, Latinka Perović nikada nije pristala preći u tabor srpskih nacionalista (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dugi pljesak kojim je brojna publika u dvorani Kulturno informativnog centra (KIC) u središtu Zagreba u petak navečer pozdravila sudionike tribine “Latinka između politike i povijesti” potvrdio je kako uvjerenja Latinke Perović jesu možda pobijeđena, ali nisu mrtva: uvjerenja da je moguća suradnja i partnerstvo, pa i prijateljstvo Srbije i Hrvatske, Srba i Hrvata, kao i svih ljudi i naroda na prostoru bivše Jugoslavije – ali uz uvjet odgovornog razumijevanja povijesti te moralnog preuzimanja odgovornosti i za prošlost, i za budućnost.

Tribinu je organizirao ravnatelj KIC-a, redatelj, scenarist i pisac Hrvoje Hribar, koji je skup otvorio dojmljivim sjećanjem na Latinku Perović, taj “glas koji je metež devedesetih nadglasao intonacijom mira i razbora”.

“Imena Latinke i Marka Nikezića, zajedno s imenima Savke i Tripala”, kazao je Hribar, “simbolizirala su mit bolje prošlosti i mit izgubljene budućnosti”.

Latinka Perović osobno, pak, sobom je nosila “zov na čistoću, na mir i red”, kazao je Hribar.

Napisala više od 300 radova

Političarka i povjesničarka Latinka Perović umrla je 12. prosinca prošle godine, u 90. godini života. Rođena je 1933. u Beloševcu kod Kragujevca. Iznimno obrazovana i cijeloga života društveno angažirana, s 35 godina, 1968., postala je sekretarka Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (CK SKS) i najbliža suradnica predsjednika CK SKS Marka Nikezića.

S Nikezićem je stvorila liberalizacijsku jezgru unutar srpske Partije koja će postati poznata kao “srpski liberali”, i koja će iskazati spremnost da, u suradnji s drugim republikama, reorganizira, modernizira, demokratizira i decentralizira Jugoslaviju. Četiri godine kasnije, nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. te nakon duge konzervativne kampanje protiv liberala u Srbiji, Nikezić i Perović su u listopadu 1972. podnijeli neopozive ostavke. Dvije godine kasnije, Perović je isključena iz SKJ, jer je odbila popustiti pritiscima i denuncirati vlastiti politički rad.

Nakon naprasnog prekida političke karijere, posvetila se historiografskoj znanosti.

“Smatrala je da istoričar ima odgovornost”, kazala je Dubravka Stojanović.

Devedesetih, Latinka Perović je govorila: “Mi imamo dužnost da objasnimo zašto se sve ovo dogodilo.”

U svojem je radnom vijeku objavila 22 monografije i priredila 21 knjigu historiografskih izvora o 19. i 20. stoljeću u Srbiji, za koje je napisala opsežne predgovore. Njezina ukupna bibliografija iznosi više od tristo naslova. Uza sve to, i uz njezin angažirani izdavački, urednički i pripređivački rad, Latinka Perović postala je prvim imenom Druge Srbije, Srbije koja se, prema sada  već klasičnoj, prodornoj definiciji Radomira Konstantinovića, “ne miri sa zločinom”. O osobnosti i nasljeđu Latinke Perović govorili su u petak u Zagrebu gosti iz Beograda, povjesničarka Dubravka Stojanović i povjesničar Milivoj Bešlin, koji su oboje s Perović plodno i često surađivali, te zagrebački povjesničar Tvrtko Jakovina i aktivistkinja za ljudska prava Vesna Teršelič.

Razgovori s Josipom Brozom Titom

Latinka Perović bila je odgovorna, moralna i hrabra žena goleme radne energije, nevjerojatne samodiscipline i rijetkog političkog instinkta, ali ne i lišena smisla za suptilan humor, sažetak je dojmova što su ih sugovornici iznijeli o Latinki Perović, koja je svojom otmjenom i dostojanstvenom osobnošću plijenila pozornost svakoga tko bi je upoznao.

Njezinu hrabrost ilustrirao je Milovoj Bešlin detaljem iz jednoga od njezinih razgovora s Titom, u kojem je mlada dužnosnica srpske Partije vođi oslobodilačkog rata i predsjedniku Jugoslavije rekla kako je JNA problem Jugoslavije, jer ne poštuje princip nacionalne ravnopravnosti.

“Pa nisi morala baš u vojsku da mu diraš”, prepričao je Bešlin primjedbu kojom je Marko Nikezić nakon tog razgovora Latinki Perović predbacio što se drznula maršalu reći baš to što je rekla.

Tribina se, međutim, nije iscrpila tek u anegdotama. Bešlin je srpske liberale, s Latinkom Perović u prvim redovima, predstavio kao političku garnituru, “najmlađu i najobrazovaniju od svih političkih elita u Srbiji”, koja je napravila “ključni diskontinuitet unutar svih srpskih elita od 1918. godine”. Oni su, naime, krenuli u “reforme cijelog političkog sistema i države” prema “jasnoj decentralizaciji” i “federalnoj državi”, s idejom da “Jugoslavija pripada jednako svima”. Ta je ideja, prema Bešlinu, bila izravno suprotna uvjerenju svih drugih srpskih političkih elita od 1918. do 1991. – pa i do danas – da je Jugoslavija “srpska država”.

Štoviše, dodao je Bešlin, srpski su liberali rekli kako treba otvoriti razgovore i o tome da Kosovo postane država, uvažavajući stav većine stanovništva u tadašnjoj pokrajini Srbije. Srpski su liberali razumjeli i zahtjeve Hrvatske: nakon sloma Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 1971., Perović je, svjesna poniženja već i činjenicom da je sastanak održan u mjestu takvog imena, izjavila kako je počinjena greška “za sto godina” u odnosima s Hrvatskom. Prema Bešlinovu tumačenju, liberali se “sječi” hrvatskih proljećara nisu protivili zato što su slutili da su oni sami sljedeći na redu, kako insinuiraju njihovi politički protivnici, nego zato što su znali da postoji opasnija mogućnost od njihove smjene: da se “Jugoslavija uguši u autokraciji i diktaturi”. A dogodilo se baš to, zajedno s činjenicom da je JNA, na čiju je nacionalnu neravnopravnost Perović upozorila Tita, “neslavno završila u Vukovaru”, kako je podsjetio Bešlin.

Anticipiranje historijskih procesa

Dubravku Stojanović, koja je s Latinkom Perović radila u Institutu za radnički pokret, dojmila je sposobnost starije kolegice da, na temelju analize i talenta za političko prosuđivanje, anticipira povijesne procese. “Nikad nisam vidjela takav politički talent i instinkt”, kazala je Stojanović: još 1988. Latinka Perović predvidjela je da će se srpski i hrvatski nacionalizam usuglasiti oko podjele Bosne i Hercegovine, a da će se potom obračunati jedan s drugim, ovisno o tome koji se pokaže snažnijim. Milivoj Bešlin tome je dodao kako je Perović još 1971. svojim analizama anticipirala “gotov opis 1991. i 1992. godine”.

Stojanović k tome ocjenjuje kako je Perović u srpsku historiografiju, koja je pojavu Slobodana Miloševića tumačila kao “iskliznuće iz srpske povijesti”, unijela “kopernikanski obrat”, objasnivši na temelju povijesnih analiza kako su “ideje narodne ili partijske države koja ne poštuje vladavinu prava” u Srbiji pobijedile još 80-tih godina 19. stoljeća. “Na te su temelje došli i komunisti, i Slobodan Milošević kao logičan nastavak. Današnja situacija za Latinku Perović bila je samo još jedna faza dekadencije”, ocijenila je Stojanović.

Vesna Teršelič govorila je o aktivizmu Latinke Perović, i dijelu njezinoga feminističkog angažmana kroz sudjelovanje u Ženskom sudu za bivšu Jugoslaviju, dok je zagrebački povjesničar Tvrko Jakovina istaknuo kako je paradoks sudbine Latinke Perović i srpskih liberala bio i u tome što “nikome nikada nije palo na pamet da kaže kako su i oni bili žrtve titoizma”, kao što nitko nikada nije pokrenuo ni proces njihove rehabilitacije. Latinka Perović i njezini suradnici tako su postali žrtve ovdašnje varijante “lustracije”, koju je Perović zvala “neprekidnim građanskim ratom” i sredstvom političke osvete.

Nacionalizam kao bijeg od modernizacije

Usprkos svim pritiscima, Perović nikada nije pristala prijeći u tabor srpskih nacionalista, premda su joj to itekako nudili: Dobrica Ćosić primjerice, čiji je rad savršeno poznavala i kojega je smatrala simbolom srpskog nacionalizma, znao ju je čekati poslije posla i pratiti do kuće. Milivoj Bešlin prisjetio se i mračne anegdote koju je Latinka Perović medijima više puta prepričala, kada joj je još 1987. tadašnji potpredsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) Antonije Isaković najavio da će biti rat.

“Došlo je vreme”, rekao je Isaković, da Srbija “konačno reši svoje pitanje, jer Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju”. “Poginuće 80.000 ljudi, ali mi ćemo dobiti svoju državu”, kazao je Isaković Latinki Perović, a ona je, prema Bešlinu, odgovorila: “Pazi samo da ne bude obrnuto”. Nacionalizam je Latinka Perović smatrala “begom od modernizacije”. “Nacionalizam je za nju bio način da se zadrži predmoderno, petrificirano društvo, i da se tako održava moć. A to vidimo i danas”, kazala je Dubravka Stojanović.

Zoran Đinđić, liberalni premijer Srbije ubijen u atentatu 2003. godine, jedan je od političara o kojima je Latinka Perović mnogo pisala, uključujući i knjigu “Zoran Đinđić: etika odgovornosti”, dostupnu na web stranici Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. “U Đinđićevoj sudbini videla je sudbinu ubijene Druge Srbije, sudbinu svih koji su pripadali ‘neželjenoj eliti’ u Srbiji”, kazala je Stojanović. Milivoj Bešlin prepričao je jedini susret Perović i Đinđića, kada je, kao premijer, primio predstavnike Odbora za oslobađanje Ivana Stambolića, u kojem je Perović sudjelovala. Nakon sastanka, Latinka Perović prišla je Đinđiću, pružila mu ruku i rekla: ‘Gospodine predsedniče, želim vam puno sreće. Takvi kao vi ovdje je nisu imali.’ Đinđić ju je zagrlio i odgovorio: ‘Gospođo Perović, ovaj put ćemo uspeti.'”

Zbog nepopustljive opozicije nacionalističkoj historiografiji i nacionalističkoj politici, Latinki Perović osvećivali su se i povjesničari i političari. Njezinu političku dobru volju i viziju zasad su uspjeli osujetiti, ali osobno dostojanstvo nikada joj nisu oskvrnuli. Ovaj tekst zato valja završiti anegdotom koju je prepričao Milivoj Bešlin: do Latinke Perović stigao je glas kako jedna sveučilišna profesorica – “nažalost profesorica”, kazao je Bešlin – studente obmanjuje izmišljotinom da je Latinka Perović za svoga političkog mandata “imala svoj helikopter i skidala glave po Srbiji”. Kad je to čula, Latinka Perović otpovrnula je ovako: “Poručite joj da nisam letela u helikopteru, nego – na metli.”

Izvor: Al Jazeera