Enis ef. Burdžović: Religioznog čovjeka ne motiviše potreba da ističe religioznost
Novi ramazan prilika je da se očistimo svakodnevnih trivijalnosti i jasnije pogledamo u svijet stvarnosti, kaže Enis Burdžović, pomoćnik reisa islamske zajednice u Crnoj Gori i glavni imam u Bijelom Polju.
Islamska zajednica u Crnoj Gori je najmanje brojna na prostoru bivše Jugoslavije, jer u toj državi živi 120.000 muslimana). Muslimani Crne Gore ovaj ramazan dočekuju u više od stotinu aktivnih džemata u zemlji i velikom broju džemata po Evropi i Americi, gdje trenutno živi gotovo onoliko muslimana koliko ih ima u Crnoj Gori.
Kako se dočekuje ramazan u Crnoj Gori, kakvo je stanje generalno islamske zajednice i kakve su perspektive za budućnost, kao i odnosi sa državom i drugim vjerskim zajednicama govori efendija Enis Burdžović, pomoćnik reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori i glavni imam u Bijelom Polju.
- Možete li se sjetiti Vašeg prvog ramazana, šta on predstavlja u Vašem životu i koliko se razlikuju ramazani nekad i sada?
– Ramazan u djetinjstvu je događaj sa najdužim trajanjem. Ne dešava se nešto na dan ili dva – traje mjesec dana iz dana u dan. Djeca, naravno, ne poimaju punu suštinu značenja ramazana, ali pamte atmosferu, okupljanja, teravije, mektebe, posebno iftare, porodicu, rodbinu, džemat.
Uvijek se govori da “miriše ramazan”, da se osjeća. Osim simita i halve, biranih tradicionalnih jela koja su morala da se nađu na iftarskoj sofri, svi iz djetinjstva pamtimo “poseban miris ramazana”. Vjerujem da se radi o fenomenu ushićenosti, kad se tako vrijedan mjesec dočekuje, pa su nam i duša i čula supersenzitivna i svako iskustvo pretvaraju u jedinstvenu unikatnu uspomenu.
Ne bih da odmah osudim vrijeme i nametnuti i voljno prihvaćeni brzi ritam života današnjice. Jer, vrijeme smo mi. Dala bi se uporediti srdačnost, veća otvorenost ljudi, čini se da su ljudi u ramazanu nekad imali manje, ali nudili više. Možda bi valjalo mladim ljudima predstaviti da je ramazan nekad bio najzdravija društvena mreža, u džematu – vjerničkoj združenosti nastajala su zdrava, direktna poznanstva i prijateljstva.
U današnje vrijeme, ipak, ramazani imaju svoje sjajne doprinose koje smo možda sanjali. Sve više ljudi posti, ramazan je sve prisutniji u većini porodica, mnogo je mladih, preduzimljivih, obrazovanih ljudi koji se posvećuju vjeri i posebno ramazan uvijek “dovede” sve više i više dobrih ljudi u naše džemate. Mnogo je i novih dobrih navika: pored teravija, ogromnog rasta humanizma i darežljivosti (naš humanitarni fond Hilal je posebno aktivan u ramazanu), zajedničkih noćnih namaza sa impozantnim brojem klanjača. Sve su to dostignuća novih generacija i ramazana.
Allah upućuje, a mi se nadamo, tako da uvijek bude i neko iznenađenje, na iftaru, u džematu, u saffu se pojavi neko za koga nikada ne bi pomislili da će se vratiti vjeri. O prošlim ramazanima govorimo sa nostalgijom, ali sjajna stvar je da o sadašnjici govorimo s ushićenjem. Novi ramazan, nova je prilika da ispunimo izreku Pročisti srce, progledaćeš. Prilika je da se očistimo svakodnevnih trivijalnosti i jasnije pogledamo u svijet stvarnosti.
- Da li danas prisustvujemo komercijalizaciji, estradizaciji i zloupotrebi vjere?
– Na sreću ili na žalost, zavisi kako se uzme, vrijeme je prezasićenosti informacijama. Društvo žudi da sazna što više informacije koje mu ama baš ništa ne koriste.
U tom vrtlogu informacija, radi promicanja svakojakih ideja i postizanja interesa, nerijetko nalazimo i vjeru – ne kao cilj, već kao sredstvo. Suvišno je ponavljati koliko je licemjerno ispoljavati religioznost radi naklonosti ljudi, ako znamo da religioznost prvenstveno ima za cilj Božiju naklonost. Nemoguće je biti religiozan, a ne znati da kako je Kur’an davno istakao ogavnost komercijalizacije vjere riječima: “I ne kupujte za Allahove ajete nešto što malo vrijedi”. Ovdje je jasno istaknuta jeftinost svih interesa koji budu “kupljeni” isticanjem vjere kao kontra-vrijednosti.
U zoni javnosti, na društvenim mrežama i različitim platformama se govori o vjeri. Vjerske teme se bez ikakve potrebe banalizuju i spuštaju u tako bezvrijedno tržište društvenih vrijednosti da to prosto izaziva mučninu. Da se radi o sirovoj estradizaciji postoji presudni momenat otkrića: kada onaj koji govori o vjeri postane “javna ličnost” i po njegovim gestima od tog momenta, onaj koji govori postaje važniji od onoga što govori. Čista estrada.
Mnogi su zarad religiozne ekskluzivnosti spremni da citiraju knjige koje nisu pročitali, slijede ljude koje nisu upoznali, promovišu ideje koje nisu živjeli.
Da, postoje sve moguće zloupotrebe vjere jer je ona privatnost, najdublji intimni osjećaj svakog čovjeka. Zato je surovo manipulisati najdubljim osjećanjima ljudi, zarad slave, popularnosti, moći, uticaja…
Ne volim da govorim o problemu, a da ne ponudim rješenje. Islam je vjera postupnosti, ubjeđenja, riječi i djela. Mnogo puta slušamo da su prve generacije učile 10 rečenica objave, ne bi prelazili dalje dok se u tih 10 rečenica ne utemelje praktično, ne samo deklarativno. Ostavimo vjeru kao beskompromisnu slobodu svakog čovjeka. Religioznog čovjeka nikada ne motiviše potreba da ističe svoju religioznost. Tu se uvijek opazi razlika između stvarne religioznosti i trenda.
- Koliko ramazan povezuje muslimane sa drugima i doprinosi smanjenju i nestajanju određenih predrasuda koje, nažalost, i danas postoje?
– Kao mješovita sredina, Bijelo Polje vijekovima pamti prožimanje dvije vjere: islama i pravoslavlja. Po vjekovnom iskustvu, takve sredine su uvijek plodonosne, sa stepenom više razumijevanja za drugo i drugačije. Kroz različite religijske praznike, obrede, sugrađani ovdje upoznaju jedni druge. Nerijetko se zadesimo u prilici da na zajedničkim iftarima bude i pravoslavaca. To ispunjava radošću vjerujuće ljude, jer ako već dijelimo isto tlo pod nogama i nebo nad glavama, zašto da ne podijelimo i zalogaj?
Uvijek ističem da jedni o drugima učimo direktno, da se upoznajemo iz razgovora, ne iz medija. Vjerujem da nam ramazan otvara mnoge dodirne tačke međusobnog razumijevanja i uvažavanja.
- Kako gledate na položaj Islamske zajednice kao institucije i muslimana u Crnoj Gori, s obzirom na složene društvene, političke i ekonomske prilike?
– Islamska zajednica i muslimani vijekovima insistiraju na suživotu uz međusobno poštovanje i uvažavanje. To nije tako jednostavno kada se na javnoj sceni dominantno ističu nacionalizmi, prebrojavanja, revizije historijskih događaja, zajedno sa ekonomskom nesigurnošću koja je brojne pripadnike islama ispratila “u bijeli svijet”. Dodajmo tome politički šarlatanizam i svakodnevno obezvrijeđivanje svega što zdrav razum znači, nimalo šaren buket okolnosti.
Međutim, mi i dalje ističemo da je islam od prvog dana isticao opciju suživota. To podrazumijeva da živimo jedni pored drugih, ne jedni protiv drugih. Omalovažavanje tuđeg je znak slabosti vlastite vjere. Prošao je period u kom je isticano da kao ljudi različitih vjera možemo živjeti zajedno samo ako se odreknemo svako svoje vjere. Mislim da je baš ovo vrijeme korisnog izazova, da zajedno pokažemo da možemo sa različitim vjerama i dalje živjeti zajedno, kao vjekovima unazad.