Šta kaže historija kako će završiti rat u Ukrajini: Rusija nije ni Iran, ni Srbija

Uprkos dobicima koje je Ukrajina ostvarila, stručnjaci vjeruju da je najveća vjerovatnoća zamrznutog sukoba ili lošeg primirja. Evo i zašto.

Rat bi mogao završiti s demilitariziranom zonom između teritorija koje kontroliraju Rusi i Ukrajinci (Al Jazeera)

Rat u Ukrajini izaziva snažan osjećaj historijskog deja vua. Iako snimljene na moderniji način, mobilnim telefonima i iz dronova, snimljene slike s artiljerijskim dvobojima i rovovskim ratom visoke rezolucije bude dojmove prošlog stoljeća.

Poput Staljinove invazije na Finsku u Zimskom ratu 1939. godine, ruska vojska je zaglavljena i okrvavljena od mnogo manjeg neprijatelja.

Obje strane sada se ukopavaju, dok se moskovska “specijalna vojna operacija”, koja je trebala trajati nekoliko dana, pretvara u još jednu godinu iscrpljujućeg rata. Rusija baca veliki broj regruta i plaćenika u bliske bitke oko gradova kao što su Bahmut i Vuhledar.

U međuvremenu, zapadne sile su obećale borbene tenkove Ukrajini, a mnogo se govori i o novoj ruskoj proljetnoj ofanzivi.

‘Vjerovatnoća brzog završetka je mala’

“Ukrajina nikada neće biti pobjeda za Rusiju. Nikada”, rekao je američki predsjednik Joe Biden prošle sedmice u Poljskoj, dan nakon prethodno nenajavljene posjete Kijevu.

To je vrsta sukoba za koju je Margaret Macmillan, historičarka rata i profesorica na Univerzitetu u Oxfordu, rekla da “nismo mislili da ćemo je ponovno vidjeti”. Sada, kada bombardiranje Ukrajine ulazi u još jednu godinu, šta nam prošli sukobi, posebno oni iz modernog doba, govore o tome kako bi rat mogao završiti?

Kratak odgovor: Dok je svaki sukob jedinstven i ima tendenciju da prkosi historiji, jasan poraz bilo koje strane u ovom ratu nije vjerovatan, kažu stručnjaci. Vjerovatniji scenario je dugotrajna borba koja iscrpljuje obje strane, ali ne žele priznati poraz, što rezultira zamrznutim sukobom ili eventualnim neugodnim primirjem. Vjerovatnoća brzog završetka neprijateljstava je mala.

Rat u Ukrajini poprimio je međunarodne dimenzije onog trenutka kada su ruske oklopne kolone prešle granicu u februaru 2022. godine. Sukob, u kojem je velika nuklearna sila i veliki izvoznik energije prekršio suverenitet zemlje koja je temelj globalne sigurnosti hrane, nije mogao ostati stvar isključivo te dvije strane.

Američka podrška i interesi na Bliskom istoku

SAD i njegovi saveznici brzo su pružili pomoć koja je bila ključna za sposobnost Ukrajine da se odbrani.

Prethodni ratovi, poput osmogodišnjeg Iransko-iračkog rata iz 1980-ih, također su ovisili o takvoj vanjskoj pomoći. U različitim trenucima u ovom sukobu, Rusija je bila bliže poziciji Irana, a Ukrajina je podražavala poziciju Iraka – iako samo nepotpuno – rekao je Jeremy Morris, profesor globalnih studija na Univerzitetu Aarhus u Danskoj.

Taj se sukob, također između susjeda, u osnovi vodio zbog teritorija i resursa. Zapadno oružje pomoglo je Iraku da postigne rane uspjehe na ratištu protiv mnogo većeg Irana, koji je morao pribjeći skupljim taktikama poput napada u pješadijskim valovima, u kojima su artiljerijske kolone jurišale prema iračkim formacijama, riskirajući teške gubitke u nadi da će nadvladati neprijatelja.

“I tu je bio proxy rat”, rekao je Morris za Al Jazeeru, govoreći o američkoj podršci Iraku u ostvarivanju vlastitih interesa na Bliskom istoku.

Naravno, postoji ključna razlika. Irak je, za razliku od Ukrajine, počeo taj rat.

Ipak, zapadno oružje – iako se isporučuje postepeno i oprezno – u Ukrajini je na sličan način bilo ključno za zaustavljanje ruskog napredovanja. U teoriji, to Zapadu daje utjecaj na smjer rata. Zapad bi mogao – kao što je Ukrajina tražila – isporučiti još sofisticiranije oružje, brže, u nadi da će uvjeriti Rusiju da ne može pobijediti.

Rusija je, za razliku od Irana i Srbije, nuklearna sila

Macmillan je istakla da je vanjski pritisak ponekad najvažniji faktor za okončanje otvorenog sukoba i navođenje zaraćenih strana na razgovor.

“Rat Srbije protiv Kosova okončan je jer su se umiješale vanjske sile”, kazala je za Al Jazeeru, govoreći o NATO bombardiranju Srbije 1999. godine.

“Građanski rat u Sjevernoj Irskoj završio je dijelom zato što su vanjske sile [naročito SAD] uložile mnogo pritiska i pomogle u izgradnji okvira [za mir].”

Ali, računica u Ukrajini nije podložna vanjskim direktnim rješenjima.

Rusija je, za razliku od Irana i Srbije, nuklearna sila. Ima domaću ratnu mašineriju i ogromne rezerve ljudstva i resursa, a Morris vjeruje kako postoje dobre šanse da Rusija može održati sukob godinama.

Rat i zapadne sankcije oštetili su rusko društvo i ekonomiju, ali Moskva je otupila najgore posljedice i malo je vjerovatno da će ostati toliko slaba da ne bude u stanju nastaviti rat. Ruska ekonomija smanjila se za samo nešto više od dva posto prošle godine – daleko manje od očekivanog.

“Rusija je već bila izolirana zbog intervencije u Donbasu u istočnoj Ukrajini 2014, tako da je spremna na izolaciju”, rekao je Morris.

‘Nema šanse da se NATO uključi u akciju protiv Rusije’

“Ruski životni standard mogao bi strmoglavo pasti, ali oni nikada neće biti u poziciji kao Sjeverna Koreja – čak su i Sjevernokorejci podnosili uslove u kojima žive više od 50 godina.”

Za razliku od slučaja Srbije, stručnjaci ne predviđaju scenario u kojem bi zapadni savez predvođen SAD-om aktivno napao Rusiju.

“Srbija je bila slaba u poređenju s NATO-om”, kazao je Dan Reiter, profesor političkih nauka na Univerzitetu Emory i autor knjige Kako završavaju ratovi.

“Nema šanse da se NATO uključi u neizazvanu akciju protiv Rusije.”

Jednako tako, ovisnost Ukrajine o njihovom oružju daje zapadnim silama pravo glasa o tome kako Kijev planira svoju strategiju. U teoriji, mogli bi zaprijetiti smanjenjem podrške ako se umore od rata ili ako Ukrajina, ohrabrena vojnim napredovanjem, pređe prag koji bi mogao izazvati eskalaciju neprihvatljivu Zapadu.

Ali, ideja kako se Ukrajina može pritisnuti da postigne neku vrstu mira je “netačna” i “poništava Ukrajini sve ono što radi”, rekao je Branislav Slantchev, profesor politike na Univerzitetu California u San Diegu i stručnjak za ratne pregovore i načine da se zaustavi rat.

‘Ukrajinci će odlučiti kada će prestati’

Rekao je da Zapad može učiniti malo da zaustavi Ukrajince u pokušaju povratka kompletne svoje teritorije – uključujući dijelove koje je Moskva formalno, iako nezakonito, anektirala.

“Mi, zapravo, ne možemo vršiti pritisak na Ukrajince”, rekao je.

Iako bi Zapad mogao upozoriti Kijev da će zaustaviti isporuku oružja ili finansijsku podršku ako Ukrajina bude insistirala na prkošenju SAD-u ili Evropi, “ovakva prijetnja nije vjerodostojna”, kazao je Slantchev za Al Jazeeru. To je “zato što Ukrajinci znaju” da je u interesu Zapada “ne dopustiti im da propadnu”.

Slanchev je rekao da Zapad zna da bi bilo kakve pukotine u njegovom jedinstvu protiv ruske agresije samo ohrabrile Kremlj.

“U biti, kada je Zapad donio odluku da je Ukrajina važna… treba ih podržati do kraja, a to znači da su Ukrajinci ti koji će odlučiti kada će prestati”, kazao je.

U ovom trenutku postoji malo dokaza da je bilo koja strana voljna pregovarati.

“Da bi borbe prestale, obje strane moraju željeti pregovarati”, rekao je Slantchev.

“Obje strane moraju očekivati da će više dobiti od mira nego od nastavka borbe.”

‘Nisu sigurni i ako odustanu od Donbasa’

Kako stvari stoje, čini se da je ruski predsjednik Vladimir Putin, uprkos velikim neuspjesima na ratištu, spreman za dugu borbu i vjeruje da će Rusija pobijediti. Ruski saveznici poput Kine – koja je bila mlak prijatelj Putina u njegovom ratu protiv Ukrajine – također ga nisu mogli ili nisu željeli prisiliti za pregovarački sto.

Reiter sa Univerziteta Emory naveo je dva glavna razloga za nedostatak apetita u Ukrajini za bilo kakve pregovore koji bi značili prihvatanje gubitka teritorije.

“Rat je bio toliko brutalan da su se plašili šta će se dogoditi na teritorijima predanim Rusiji”, kazao je.

Ukrajinci jednostavno ne vjeruju Moskvi, dodao je Reiter.

“Čak i da su spremni odustati od regije Donbas, naprimjer, ne mogu biti sigurni da bi to bio kraj i da se Rusija neće vratiti i zahtijevati više”, rekao je, pozivajući se na Memorandum iz Budimpešte 1994. godine, u kojem je Rusija pristala poštivati ukrajinske granice.

‘Što je više gubitaka, Putinu se teže povući’

Na mnoge načine, čovjek koji je počeo sukob mogao bi ga okončati, ako to odluči. Problem je, prema mišljenju stručnjaka, što on nema poticaja za to.

Ovo je “Putinov rat”, rekla je Macmillan, profesorica s Oxforda. Ruski predsjednik “uložio je svoj prestiž u to, a što je više gubitaka, to mu se teže povući”.

Putinovo predsjedništvo počelo je s Drugim čečenskim ratom 1999. godine, kada su separatistički pobunjenici tražili nezavisnost od Rusije. Rat, koji je završio tako što je čečenski glavni grad sravnjen sa zemljom i čečenski otpor u velikoj mjeri iskorijenjen, ostavio je trajan trag na Putinov pristup regijama koje su se nastojale otrgnuti od ruskog utjecaja, prema analitičarima.

Stručnjaci vide Putinovu grandioznu viziju – iznesenu u njegovim dugim historijskim raspravama i brutalno nametnutu na mjestima poput Čečenije – kao ono što ga je dovelo u Ukrajinu. Ali, oni tvrde da korijeni Putinovog pogleda na svijet leže u ranijim događajima: kraju Hladnog rata.

Ruski imperijalni prestiž i historijske greške

Ratovi su rijetko uredno knjiženi prvim i posljednjim pucnjem. Postojala je, recimo, nit kontinuiteta između Prvog i Drugog svjetskog rata. Istini za volju, mnogo se toga dogodilo u proteklim godinama što je moglo promijeniti smjer onoga što je uslijedilo. Ali, rekla je Macmillan, “Prvi svjetski rat postavio je temelje koji su omogućili Drugi [svjetski rat]”. Opasnost je ležala u ponižavajućem mirovnom ugovoru nametnutom poraženoj Njemačkoj.

Stručnjaci vide sličnu vezu između kraja Hladnog rata i rata u Ukrajini.

Putin i ruska elita gaje dubok osjećaj poniženja zbog raspada SSSR-a. Godine koje su uslijedile bile su “užasne za mnoge Ruse”, kazao je Macmillan.

“Zemlja je izgledala slabo, njena ekonomija bila je u haosu, bilo je ogorčenosti što Zapad nije učinio dovoljno i nije ponudio Marshallov plan.”

Maria Popova, vanredna profesorica komparativne politike na Univerzitetu McGill, tvrdi da je Putin motiviran željom da obnovi ruski imperijalni prestiž i ispravi uočene historijske greške.

Ruska vladajuća elita vidjela je raspad SSSR-a samo kao rekonfiguraciju u kojoj će bivše sovjetske zemlje “na neki način nastaviti biti zajedno”, rekla je Popova za Al Jazeeru, dok je Ukrajina to vidjela kao priliku da bude potpuno nezavisna.

‘Nema alternative sve dok je Putin zdrav i živ’

Za Ukrajinu je to bio “civilizirani razvod”, za Rusiju “ponovno pisanje zavjeta”, kazala je Popova.

Ta razlika u tome kako su dvije nacije vidjele kraj Hladnog rata sada se manifestira kroz krv i metke.

Za obje strane postoji nešto egzistencijalno na kocki u ovom sukobu, što ga čini još nerješivijim.

Neki posmatrači sugeriraju da bi daljnji porazi na ratištu mogli rezultirati Putinovim padom. Uostalom, ruski porazi u Krimskom ratu u 19. stoljeću i gubici u Japanu i Afganistanu u 20. stoljeću katalizirali su duboke domaće promjene. Dugotrajan i skup Prvi svjetski rat pomogao je u početku Boljševičke revolucije 1917. godine.

Ali, za analitičare poput Morrisa izgledi da Putin bude smijenjen krajnje su nevjerojatni, a šanse da će onaj ko ga zamijeni biti manje grabežljiv još su manje.

“Zapravo, ne postoji nikakav izvor alternativne moći dok je Putin zdrav i živ”, rekao je Morris.

A to ima direktne posljedice na budućnost rata u Ukrajini.

“Mislim da ovo ne može završiti dok je Putin na vlasti”, kazao je Slanchev.

“Čak i ako Ukrajinci gurnu Ruse do granica, ako je on još na vlasti, ne mislim da će pregovarati.“

‘Dvije strane suočene su s vječnim ratom’

Dugotrajni i sporogorući sukobi pomogli su Rusiji da uspostavi otcjepljenje, prokremljske enklave u Ukrajini (Donbas), Gruziji (Južna Osetija i Abhazija), Moldaviji (Pridnjestrovlje) i Azerbejdžanu (Artsak).

Trenutni rat je drugačiji, uz podršku Zapada, koji pomaže Ukrajini da vrati velike dijelove teritorije, koje je Rusija zgrabila u prvim sedmicama prošlogodišnje invazije.

Ako je Slanchev upravu, dvije strane suočene su s vječnim ratom.

Mogao bi završiti kao ono što se desilo na Korejskom poluotoku, s demilitariziranom zonom između teritorija koje kontroliraju Rusi i Ukrajinci ili povremenim konfliktima manjeg ili većeg intenziteta i labavim prekidima vatre.

U svakom slučaju, jedno je sigurno – još mnogo boli za Ukrajinu, Rusiju i ostatak svijeta.

Izvor: Al Jazeera