Babić: Rat u Ukrajini će trajati sve dok Washington i Moskva ne odluče drugačije

„Rat u Ukrajini treba posmatrati kao rusko-zapadni rat gdje je Ukrajina samo direktna tačka dodira, ali ne i razlog tekućih velikih tektonskih gibanja na globalnoj sceni“, kaže Marko Babić, doktor političkih nauka i predavač pri Fakultetu političkih nauka i međunarodnih studija Univerziteta u Warszawi.

„Ovo doista nije rat u ime zaštite demokratije, slobode i prava na izbor koje služe kao ideološko pokriće pravih ciljeva. A to su ozbiljni geopolitički interesi i borba za promjenu (Rusija, Kina i ostatak nezapadnog svijeta) ili održanje (Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i saveznici) dosadašnje geopolitičke globalne dominacije odnosno svjetskog poretka“.

Građani traže političare koji mogu biti i ratne vođe

Prema njegovim riječima, zabrinjava da i nakon godinu dana ratnih djelovanja postoji potreba za daljom eskalacijom, kao i nezainteresovanost strana u sukobu za pregovorima što govori da ciljevi na terenu još nisu postignuti.

„Nemojmo imati iluzija: i pored ogromne pomoći Zapada i dalje postoji ogromna disproporcija između ukrajinskog i ruskog vojnog i ekonomskog potencijala u korist Rusije. Ipak, ulog je prevelik da bi bilo koja strana priznala poraz. Rat će se nastaviti do momenta kada Washington i Moskva odluče da je u ovoj fazi dalja eskalacija izlišna. Dakle, Ukrajina ne može pobijediti, ali i Rusija ne može izgubiti. Vjerovatan je neki kompromis gdje će Rusija zadržati teritorije koje kontroliše, a ostatak Ukrajine priključit će se Zapadu uz uzajamne bezbjednosne garancije. Nažalost, smatram da to neće biti kraj rata već samo ‘primirje’ potrebno da se obje strane pripreme za konačan obračun“, navodi sagovornik.

Podsjeća i na indopacifičku arenu konflikta u nastajanju (ili već trajanju) koja je dio gore navedenog globalnog konflikta: Kina, Indija i saveznici kontra Sjedinjene Američke Države, Australija, Japan, Južna Koreja i saveznici.

„Mislim da je srednjoročno moguća cijela serija većih ili manjih konflikata do momenta dok se ne uspostavi nova globalna ravnoteža snaga. Glavni protagonisti, odnosno oni koji odlučuju o budućoj ravnoteži su Washington, Moskva i Peking.“

Smatra da nas ne treba čuditi uspon desnice u Evropi jer, prema njegovom mišljenju, neoliberalna ekonomska i društvena paradigma kao osnova funkcionisanja zapadnog svijeta prolazi kroz krizu punu unutrašnjih kontradiktornosti: sukob ideje slobode sa idejom jednakosti, degeneracije ideje vladavine prava, rapidno rastuće socijalne nejednakosti, kriza srednje klase, kriza korporativnog kapitalizma, kriza elita kao takvih…

„S početkom rata u Ukrajini situacija je dodatno eskalirala energetskom krizom koja će potrajati. Mislim da je čak i sama Evropska unija u ovoj formi ugrožena jer ju je njena nesposobna lijevo-liberalna elita, svjesno ili nesvjesno, ponovno gurnula kao protagonistu u novi rat na istoku Evrope kao i prethodnih decenija u promašene i neuspješne ratove na Bliskom istoku pod američkim i britanskim vođstvom. Zato u Evropi, odnosno Evropskoj uniji jačaju snage desnice i suverenista jer građani traže političare koji mogu biti i ratne vođe (za ne daj Bože). Traže vođe koji će se brinuti za interese vlastitih naroda i nacionalnih država, a ne za interese drugih zainteresovanih strana ili Evropske unije koja kao cjelina je krajnje upitna kao relevantan geopolitički igrač (ako je ikada takva i bila)“, ukazuje Babić.

Moguće pozitivne promjene u politici Zapada prema Srbiji

Ocjenjuje da to nije dobra vijest za postjugoslovenske države koje su uglibljene u vlastitu geopolitičku nemoć, ekonomsku labilnost i političku neozbiljnost.

„Zemlje regiona ponovo mogu postati lak plijen tuđih interesa u svakom pogledu, pa i oružanih sukoba u skladu sa devizom ‘Divide et impera’ (lat. razdvoji pa vladaj). Da li smo išta naučili iz istorije ostaje da se vidi. Jačaju slične suverenističke tendencije i na Balkanu koje su u biti ekskluzivne, a ne inkluzivne što dodatno otežava bilo kakve vidove integracija. To je sistemski problem koji se neće moći riješiti pukom promjenom na vlasti određenih političara i/ili političkih partija“, ističe sagovornik.

Dodaje da je rat u Ukrajini poremetio globalni geopolitički balans snaga koji je trajao od početka 1990-ih te da ulazimo u novu turbulentnu fazu koja može trajati dugi niz godina i kojoj još uvijek ne znamo niti oblik niti lidera na globalnom nivou.

„Postjugoslovenski politički prostor je i dalje veoma osjetljiv, pa je zato za održavanje stabilnosti i mira potrebna natprosječna zrelost političkih elita zemalja regiona. Realnost je da je čitavo Balkansko poluostrvo u zapadnoj sferi uticaja, odnosno nalazi se unutar ili je na putu da postane dio euroatlantskih integracija. U regionu postoji širok pozitivan konsenzus o ovom pitanju. Izuzetak je Srbija.

Geopolitički interesi velikih sila predstavljaju veoma važnu komponentu geopolitičkog položaja Srbije u smislu traženja njene bezbjednosti i ekonomske stabilnosti. I do sada je bila manje-više negativna. Međutim, zbog velikih tektonskih poremećaja kojima svjedočimo, a želeći konačnu stabilizaciju čitavog regiona, moguće su pozitivne promjene u politici Zapada, prije svega Sjedinjenih Američkih Država prema Srbiji kao najvećoj zemlji u regionu. Kako će srpska politička elita na to reagovati ostaje da se vidi.“

Napominje da treba zadovoljiti i pitanje drugih manjih aktera u regionu i njihovih interesa što nas vraća na pitanje o zrelosti elita, koje bi prije svega trebale prepoznati ekonomski interes svojih zemalja.

„Zato je ekonomska integracija regiona ključna za dalju političku stabilizaciju. Tim prije što je u sadašnjim uslovima brza integracija u ovakvu Evropsku uniju čak i dugoročno malo realna. Nemojmo zaboraviti da je snaga ruskog ili uticaja drugih svjetskih aktera u regionu direktno proporcionalna višedecenijskoj slabosti, hipokriziji, neodlučnosti euroatlantskih politika kod nas.

U politici niko nije ‘osuđen’ na vječitu saradnju ili pak vječito neprijateljstvo. Vječiti je samo interes. Uzmimo primjer Njemačke i Francuske koje su nakon viševjekovnog neprijateljstva danas strateški bliži više nego ikada. Ili primjer Japana i Sjedinjenih Američkih Država koji su prije 80 godina vodili borbu na život i smrt, a danas su nesumnjivi bliski saveznici“, naglašava Babić.

Stvarnost političkog ‘hladnog rata’ u Bosni i Hercegovini

Osvrćući se na stanje u Bosni i Hercegovini konstatira da je dejtonska stvarnost, stvarnost 90-ih godina 20. vijeka i da je već odavno prevaziđena.

„Dejtonski sporazum je baziran na etničkom, a ne građanskom principu. To i jeste generator svih problema. Istovremeno, to je i stvarnost političkog ‘hladnog rata’ u Bosni i Hercegovini, ali do sada nije mijenjana zbog prevelikog rizika ‘otpakiranja’ mirovnog sporazuma i mogućnosti izbijanja novih sukoba. Bar je tako do sada to izgledalo iz perspektive Brisela, Berlina ili Washingtona. Mislim da je izuzetna mala vjerovatnoća izbijanja bilo kakvih oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, ali isto tako smatram da je davno propuštena prilika za istinsku (re)integraciju zemlje bez unutrašnjih podjela. Bojim se da je posljednji moment bio 2006. godine. Sada je prekasno za to, ali postoje drugi vidovi saradnje“, tvrdi sagovornik.

Uvjeren je da se vanjske granice Bosne i Hercegovine neće mijenjati, ali da će se unutrašnje uređenje vjerovatno morati promijeniti te da ostaje pitanje ko će biti istinski zadovoljan a ko istinski nezadovoljan.

„Optimalno bi bilo kompromisno rješenje. Svako drugo nametnuto rješenje dugoročno će dovesti do situacije da će država Bosna i Hercegovina ostati samo ljuštura bez istinskog sadržaja. Ali isto tako moramo znati, odnosno političari moraju znati, da će ovakva Bosna i Hercegovina bez realnih promjena u svakom slučaju s vremenom postati ljuštura bez sadržaja. Nažalost, nemam iluzija da politička elita u Bosni i Hercegovini želi kompromis i mislim da će situacija u državi ostati zaglavljena u sadašnjoj pat poziciji. Realna promjena može doći tek kao rezultat novih geopolitičkih promjena na globalnom nivou. A danas je nemoguće reći kada će se to desiti i kakav će biti konačan ishod tih promjena.“

Svaki ozbiljan sporazum mora biti i dugoročno održiv

Komentirajući odnose između Srbije i Kosova, akcentira da njemačko-francuski prijedlog sporazuma treba posmatrati u širem kontekstu.

„Htjeli mi to priznati ili ne, Srbija se posljednjih godina vratila na scenu kao relevantan akter međunarodnih odnosa prateći globalne tendencije. Svjesna je da se (mada se nalazi u zapadnoj sferi uticaja) moć sa zapada seli ka istoku i to je razlog razvijanja uravnoteženih odnosa i sa Kinom i Rusijom, ali i članicama Pokreta nesvrstanih s obzirom na njihovu ulogu u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Istovremeno, nedavno je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije potpisalo Memorandum sa američkim State Departmentom“, ukazuje Babić.

Stava je da Beograd, dakle, računa na te argumente u procesu rješavanja kosovskog pitanja.

„Ne čudi da francusko-njemački prijedlog dolazi baš u vrijeme globalnih previranja jer Evropska unija želi da trajno stabilizuje region. Pošto nemamo objavljen cjelovit dokument prijedloga, ne želim komentarisati detalje vezane za njega. Želim samo reći da će i taj prijedlog ostati mrtvo slovo na papiru ako u njega ne budu uključeni Rusija, Kina kao i države članice Evropske unije koje nisu priznale nezavisnost Kosova jer svaki ozbiljan sporazum mora biti i dugoročno održiv. Dosta će zavisiti i od Aleksandra Vučića i Albina Kurtija odnosno njihovih mogućnosti da ‘pacifikuju’ opoziciju kod kuće koja ima maksimalističke ciljeve i protiv je kompromisa“, obrazlaže sagovornik.

Zaključuje kako primjer prijema Bugarske i Rumunije u Evropsku uniju 2007. godine pokazuje da ponekad zarad geopolitičke koristi članstvo i ne mora biti zasluženo meritorno.

„Zašto tako nešto Evropska unija ne bi ponovila danas sa istovremenim prijemom Srbije i Kosova u članstvo u momentu potpisivanja sporazuma? Na taj način bi se eliminisali svi ostali nezapadni akteri. Rješenja su dakle tu. Za takav iskorak potrebna je ipak geopolitička i geostrateška vizija koju, gledajući na trenutno geopolitičko nesnalaženje Evropske unije vezano za rat u Ukrajini, teško da ima. Ali prije svega potrebna je unutrašnja kohezija koja je također upitna. Nažalost, kao i po pitanju Bosne i Hercegovine, pitanje odnosa Srbije i Kosova i dalje će po svemu sudeći biti predmet geopolitičkih igara mnogo širih nego što je prostor Balkana.“