Porodica Simpson na peronu s kojeg su u smrt odvođeni Jevreji

Na glavnoj željezničkoj stanici u Milanu postoji memorijalni centar, poznatiji kao ‘Peron 21’, sa kojeg je polazio voz koji je deportovao italijanske Jevreje u Auschwitz.

Street umjetnik AleXsandro Palombo na jednom od zidova glavne željezničke stanice u Milanu pretvorio je porodicu Simpson u jevrejsku porodicu tokom Drugog svjetskog rata (Tatjana Đorđević)

Nekoliko dana pre obeležavanja sećanja na žrtve Holokausta, milanski street umetnik AleXsandro Palombo na jednom od zidova glavne železničke stanice u Milanu, nacrtao je dva murala pretvorivši porodicu Simpson u jevrejsku porodicu tokom Drugog svetskog rata. Na jednom crtežu, vide se Homer, Marge i njihova deca dok čekaju svoj red u ulazak u voz koji vozi u logor Auschwitz. Na njihovim kaputima zakačene su žute zvezde, koje ih čini različitim od ostatka privilegovanog građanstva, dok njihova lica pokazuju izrazitu zabrinutost. Na drugog crtežu, odmah pored, petočlana porodica je prikazana posle deportacije, u logoraškim uniformama, vidno izmučena, tužnih i uplašenih lica.

„Moramo učiti nove generacije i pričati im ono što se dogodilo, kroz sećanje na zastrašujuće činjenice i slike koje odražavaju užase holokausta koji su doveli do istrebljenja miliona ljudskih bića“, napisao je umetnik na svom Instagram profilu.

(Tatjana Đorđević)

Dodajući da same reči nisu dovoljne za saznavanje istine o onome što se dogodilo u ovom nacističkom logoru, Polombo je apelovao da je potrebno da mladi budu do detalja upoznati sa užasima ovog, ali i drugih genocida, jer je to jedini način da se zlodela takvih razmera više nikada ne ponove.

Indiferentnost je isto što i saučešće

Kada sam prvi put videla milansku železničku stanicu, bila sam fascinirana tom građevinom i njenom veličinom. Znala sam da je sagrađena u vreme fašističke vladavine Benita Mussolinija, ali nisam očekivala takvu grandioznost. Nikada ranije nisam videla toliko perona na jednom mestu, njih ukupno 24. Toliko vozova i putnika, više od 300.000 ljudi dnevno ukrca se ili iskrca u neki od 500 vozova koji ovuda saobraća svakog dana.

Sećam se da sam jednom ušla u pogrešan voz, drugi put ostala više sati u vozu koji se pokvario na putu za Bolonju, dok sam jednog dana bila srećna kao malo dete, kada sam se prvi put vozila brzim vozom koji je išao za Pariz. Ima toj vožnji skoro čitava decenija, baš u to neko vreme kada se 2013. godine na pomenutoj stanici otvorio memorijalni centar, poznatiji kao Peron 21 (Binario 21), sa kojeg je polazio voz koji je deportovao italijanske Jevreje u najpoznatiji logor na svetu.

(Tatjana Đorđević)

Događalo mi se da tokom nekih od mojih putovanja i prilikom čekanja na stanici, pomislim na taj peron sa kojeg su svi ti ljudi kretali na putovanje bez povratka. Nisam dugo znala da se zapravo pomenuti peron ne nalazi među ostalim peronima, već ispod stanice. Njegova prvobitna namena je bila za transport robe koja se tovarila u posebne vagone koji su potom odatle premeštani na redovne perone, odakle bi transportni voz kretao.

Tokom 1943. i 1944. godine, za taj voz koji je umesto robe prevozio Jevreje priča se da niko nije znao. Kada sam prvi put posetila ovaj memorijalni centar, poznat još kao Shoah, prvo što sam primetila jeste natpis na ulaznim vratima – Indiferentnost.

Od perona za transport robe do kapija logora

Liliana Segre je imala 13 godina kada se sa svojim ocem tog 30. januara 1944. godine ukrcala u jedan od vagona koji je vodio u logor Auschwitz-Birkenau. Seća se da je putovanje trajalo danima i da joj je bilo hladno. Seća se i da ih je bilo puno u tom vagonu u kojem nije bilo ni mesta za stajanje, a kamoli prostora da može da se legne. Spavala je u naručju svog oca, povremeno i malo.

Danas 92-godišnjakinja, Liliana Segre je jedna od dvadeset dvoje ljudi koje je preživelo užase u Auschwitzu. Njen otac nije se vratio iz logora. A bilo je tog jutra 605 Jevreja koji su se ukrcali u čuveni voz.

Kako objašnjava Talia Bidussa, direktorka edukativnih programa memorijalnog centra Shoah, Jevreje su u te dve godine dovodili noću na stanicu, tokom trajanja policijskog časa.

„Pre rata, iz glavne pošte koja se nalazi preko puta stanice stizao bi na ovaj peron, svake večeri kombi sa robom, koja bi se potom utovarivala u voz. Isto tako, taj kombi je prevozio Jevreje do perona 21“, kaže Bidussa.

(Tatjana Đorđević)

Liliana Segre, koja je danas jedna od retkih živih svedokinja, ceo svoj život posvetila je svedočenju o onome što se dogodilo njoj i njenoj porodici, kao i širenju znanja o nesreći i zlodelima koji su zadesili milione nedužnih ljudi. Ideja da se na ulaznim vratima ovog memorijalnog centra nađe natpis „Indiferentnost“ je njena, jer kako kaže da nije bilo svih tih ravnodušnih ljudi koji su se tokom te dve godine vozili u prvoj klasi, dok Jevreji kao roba, možda se takav strašan genocid ne bi ni dogodio.

Stanicama zla do genocida

Agnes Heller, mađarska intelektualka je govorila o različitim fazama zla. Kada je reč o genocidu, uvek se osvrćemo na njegovu poslednju fazu zapravo na istrebljenje, dok se retko obaziremo na činjenicu da svaki zločin ima svoj razvojni put.

„Potrebno je uvek uzeti u obzir prvu fazu, koja počinje verbalnim nasiljem“, govorila je Heller, dok predsednik fondacije Gariwo iz Milana, Gabriele Nissim, kao jedan od osnivača parkova pravednika širom sveta, kaže da kao pojedinci možemo uvek zaustaviti zlo – kao  kontrolori koji usmeravaju putnike u vozu koji ide u pogrešnom pravcu.

Ova fondacija kroz svoje edukativne programe širi znanja o zločinima koji su se dogodili u prošlosti. Isto tako, uči mlade o nepravdi koja se dešava širom sveta.

„Potrebno je da ne zaboravimo ono što se dogodilo tokom Holokausta, ali je važno i da govorimo i o onome što se dešava danas ili se dogodilo u skorijoj prošlosti, jer samo tako možemo postati uključeniji i osećati se odgovornima za dešavanja u društvu u kojem živimo“, rekao je Nissim tokom svečane ceremonije, održane u pomen i čast svima onima nad kojima su izvršeni najstrašniji zločini, koji nikada više ne bi smeli da se ponove.

Izvor: Al Jazeera