Je li Evropa zaista ujedinjena u podršci Ukrajini i izolaciji Rusije?

Evropa je kolektivno pokazala solidarnost sa ukrajinskim snagama, ali ispod površine postoje podjele, ukazuju analitičari.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski sa njemačkim kancelarom Olafom Scholzom i francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom (Reuters)

Prije četiri godine, francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je za Economist da se Evropa više ne može oslanjati na NATO kada je u pitanju odbrana nego da sama treba postati geostrateška sila.

„Trenutno svjedočimo moždanoj smrti NATO-a“, kazao je Macron, u sada već, neslavnom citatu.

Niz kriza od tada – pandemija, rat u Ukrajini i posljedična energetska kriza – ojačao je evropsku stratešku energetsku autonomiju.

Evropska unija je zabranila ruski ugalj i naftu te prelazi na obnovljive izvore energije dosad neviđenom brzinom.

Ali, temeljne razlike i dalje dijele Evropljane po pitanju sigurnosti, što za sobom povlači pitanje hoće li rat u Ukrajini na kraju učiniti evropski projekt jačim.

„Ono što bih nazvao evropskim jezgrom je oslabljeno. Francusko-njemačka osovina, Italija pod [bivšim premijerom Mariom] Draghijem – imali ste trio koji se slagao kada je u pitanju vanjska politika, imali su slične razloge za zabrinutost i oduvijek su bili pokretači evropske integracije“, kazao je George Pagoulatos, direktor ekspertske organizacije Helenska fondacija za evropsku i vanjsku politiku.

Draghi je podnio ostavku prošlog jula nakon što je izgubio glasanje o povjerenju i nakon što ga je zamijenila Georgia Meloni, ultradesničarka i euroskeptik.

Nakon izbora u aprilu prošle godine, Macron je poveo manjinsku vladu u parlamentu, dok je Njemačka pretrpjela ogromnu štetu za svoju reputaciju jer je izgledalo da oklijeva poslati Ukrajini tenkove, iako joj je poslala mnoga odbrambena oružja.

‘Rusija mora biti poražena, po svaku cijenu’

„Moralno superiornija pozicija se pomjerila od centralne Evrope na sjeveroistočni dio Evrope. Oni su osvojili javni narativ u Evropi i zapadnom kampu, koji glasi da Ukrajina mora pobijediti u ovom ratu i da Rusija mora biti poražena, gotovo po svaku cijenu. Oni to govore jasnije od bilo koga drugog“, kazao je Pagoulatos.

Nasuprot tome, Macron i njegov njemački kolega Olaf Scholz, istakli su se zbog svojih čestih i dugih telefonskih poziva ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu u ranim danima rata i zato što su loše procijenili njegovu zlobnost.

„Baltičke, nordijske i centralnoevropske države bile su mnogo više transatlantski orijentisane na spoljnu i odbrambenu politiku. SAD i Velika Britanija su bili njihovi najvažniji sigurnosni partneri, a Njemačka i Francuska nikada nisu bile toliko relevantne u ovoj regiji u tom pogledu“, rekla je Minna Alander, istraživačica na Finskom institutu za međunarodne poslove.

To je postalo jasno 2003, kada je istočna Evropa postupila suprotno evropskoj većini i podržala drugi Zaljevski rat Georgea W. Busha.

Čak i nakon što se Bushova politika pokazala katastrofalnom, Macronov poziv na veću stratešku autonomiju nikada nije uvjerio sjeveroistok, Al Jazeeri je kazala Alander.

„Nije bilo mnogo naklonosti prema ovom konceptu svakako, ali sada je postalo jasno da je to postala iluzija i nešto neizvodivo u skorijoj budućnosti, ovisimo o SAD-u i to je nešto što moramo priznati.“

Kada je američki predsjednik Joe Biden posjetio Varšavu, poljski predsjednik Andrzej Duda mu je rekao da je „SAD u stanju održavati globalni poredak“.

‘Evropa nije dovoljno snažna u ovom trenutku’

Od ruske invazije na Ukrajinu, NATO je četverostruko povećao svoje snage za brzo reagovanje stacionirane u istočnoevropskim državama na 40.000 ljudi, premjestio je tamo više opreme i obećao da će povećati svoje snage visoke spremnosti na 300.000 pripadnika.

Evropa se, nasuprot tome, obavezala da će formirati snage od 5.000 vojnika koje će biti operativne 2027.

Čak i prije rata u Ukrajini, Evropa nije pokazivala jedinstvo ili efikasnost u odbrani.

Samo dvije članice EU-a dale su trupe za francusku operaciju Barkhane kako bi porazile oružane grupe u Sahelu, a prošle godine su ih povukle bez postizanja svojih ciljeva.

Finska predsjednica Sanna Marin govorila je ekspertskoj organizaciji u Sydneyu o jazu između riječi i djela prošlog decembra.

„Moram biti brutalno iskrena s vama: Evropa nije dovoljno snažna u ovom trenutku. Bili bismo u nevolji bez SAD-a“, kazala je ona institutu Lowy. „SAD je dao mnogo oružja, mnogo finansijske pomoći, mnogo humanitarne pomoći Ukrajini, a Evropa još nije dovoljno snažna“.

EU je službeno priznala primat NATO-a u zajedničkoj izjavi u januaru, nazvavši ga „temeljem kolektivne odbrane za svoje saveznike i od suštinskog značaja za euroatlantsku sigurnost“, dok je evropsku odbranu nazvala „komplementarnom“ NATO-u.

Velike prepreke koje treba prevazići

Lideri Evropske unije ukazuju na ono što je postignuto za kratko vrijeme.

„Rat u Ukrajini  nas je natjerao da se probudimo u neki vid odraslog doba“, kazao je visoki predstavnik Evropske unije Josep Borrell na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji. „Ponovo smo otkrili brutalnost međudržavnog rata na našim granicama i postajemo kredibilan akter, u stanju upotrijebiti prisilu prema onima koji nam prijete. Postajemo ‘tvrda’ sila“.

EU jeste uspjela usvojiti devet paketa sankcija protiv Rusije jednoglasno. [U međuvremenu je usvojila i deseti paket sankcija].

Poslala je smrtonosno oružje preko svojih granica po prvi put, isporučivši u Ukrajinu artiljeriju, oklopna vozila i protivzračnu odbranu u vrijednosti od više od 12 milijardi dolara prošle godine. I pozvala je Ukrajinu i Moldaviju da započnu pregovore o članstvu u roku od nekoliko sedmica od prijema njihovih prijava. U normalnim okolnostima, za to bi bile potrebne godine.

Ali da bi bila „suverenija i geopolitička Evropa“, po riječima Scholza, EU mora prevazići prepreke.

Jedan je jednoglasnost u donošenju odluka o vanjskoj politici jer vanjska politika dijeli Evropljane po geografiji i historiji.

Decembarska anketa Eurobarometra pokazala je da, dok je 74 posto građana EU u prosjeku odobravalo podršku bloka Ukrajini, ta podrška je pala nešto ispod 50 posto u Bugarskoj, Grčkoj i Slovačkoj, te nešto više od 50 posto na Kipru, u Mađarskoj, Rumuniji i Austriji. Neke od tih zemalja imaju većinsko pravoslavno stanovništvo.

Januarska anketa koju je provela Euroskopia pokazala je da je većina ljudi u Austriji (64 posto), Njemačkoj (60 posto) i Grčkoj (54 posto), te 50 posto u Italiji i Španiji za rani kompromis odricanja od dijela zemlje u zamjenu za mir s Rusijom.

„Rizik da pojedinačna zemlja koristi svoje pravo veta i spriječi sve druge da napreduju povećava se sa svakom dodatnom državom članicom“, rekao je Scholz u govoru na Karlovom univerzitetu u Pragu prošlog augusta. „Zato sam predložio postepeni prijelaz na većinsko glasanje u zajedničkoj vanjskoj politici.“

To vjerovatno neće biti lako.

Prvi pokušaj da se uvede glasanje kvalifikovanom većinom (QMV) na samitu u Nici 2000. propao je usred ogorčenih rasprava o tome kako treba formirati većinu. Naknadni pokušaji da se QMV ugradi u evropski ustav poraženi su na francuskim i holandskim referendumima 2005. A osjećaj neumoljivog federalizma naveo je Veliku Britaniju da napusti EU 2016. godine.

Evropa također troši premalo na odbranu da bi imala „tvrdu moć“ o kojoj je Borrell govorio, a to je potkopalo pokušaje Francuske i Njemačke da povrate svoje liderske uloge.

Scholz je slavno povećao njemačku potrošnju za odbranu za 100 milijardi eura (106 milijardi dolara) neposredno nakon ruske invazije, ali je njegov ministar odbrane ove godine podnio ostavku zbog otkrića da je novac jedva počeo da se troši i da su njemačke oružane snage i dalje u rasulu.

Macron, koji je prvi podigao standard strateške autonomije, suočio se sa višesedmičnim protestima na ulicama Francuske jer je uveo zakon kojim se dob penzionisanja povećava sa 62 na 65 godina – teško da je slika društva spremnog da preusmjeri potrošnju na odbranu.

‘Strateška autonomnost vjerovatno je umrla’

No, možda najveći izazov za evropsku stratešku autonomiju tiče se stava prema Rusiji. To nije problem u SAD-u, gdje za sada postoji dvostranačka podrška za Ukrajinu.

„Većine desnice i ljevice [u SAD-u] vidi ovo kao priliku u kojoj zapadnjačke NATO trupe ne umiru, ali mi možemo prikliještiti Rusiju i dovesti ih u poziciju u kojoj oni možda nikada više neće biti direktna prijetnja za nas“, kazao je pukovnik Dale Buckner, penzionisani komandant specijalnih snaga koji vodi Global Guardian, konsultantsku kuću za sigurnost.

„Kakvo god političko držanje da se nastavi, nema šanse da odustanemo od ovoga“, kazao je Al Jazeeri.

Samo bi se najžešći protivnici Rusije u Evropi složili s tim.

„[Nijemci] predvode ovu tendenciju u EU da se Rusija pokuša integrisati u neki vid sigurnosne arhitekture koji bi bio garancija da Rusija neće ponoviti svoje napade na druge države i koji bi pokušao ponovo aktivirati ekonomske odnose po završetku rata“, kazao je Pagoulatos.

Njemačka je dugo odbijala poslati tenkove u Ukrajinu ili dozvoliti drugim državama koje su ih posjedovale dijelom zbog ovog razloga. Berlin je od tada popustio.

Zatim postoji problem da li bi odvojena evropska komandna i kontrolna sposobnost oslabila NATO.

„Kada je u pitanju sigurnost, koju je Macron imao na umu kada je spomenuo stratešku autonomiju, njena je svrha da nas povede prema nezavisnosti od SAD-a i NATO-a. U tom smislu, strateška autonomija je vjerovatno mrtva“, Al Jazeeri je kazao Panayiotis Ioakimidis, profesor emeritus politologije na Univerzitetu u Atini. „Sada govorimo o snažnom EU sigurnosnom stubu unutar NATO-a.“

Neki ne vjeruju da će ta stvar ostati na ovome i pozdravljaju ono što vide kao zakašnjelo svođenje računa unutar EU-a.

„EU je u trajnoj krizi proteklih 15-ak godina. Potrebno joj je temeljno preispitivanje moći u Evropi i kako se ona može dijeliti na razne načine“, kazala je Alander.

Izvor: Al Jazeera