Iz bilježnice reportera iz Ukrajine: Emotivna paraliza, nade i horor
Mansur Mirovalev, koji za Al Jazeeru niz godina ‘pokriva’ događaje u Ukrajini, piše o svojoj najtežoj godini, kao novinar, otac i sin.

Koliko često imate priliku svjedočiti rađanju novog svjetskog poretka? Zabilježiti ne samo rat, nego darvinističku borbu za opstanak između lukavog malog sisara i hladnokrvnog sporog tiranosaurusa?
Vidjeti kako se cijela nacija ujedinjuje kako bi se dekolonizirala, promijenila svoj identitet i način razmišljanja, suprotstavila se Golijatu kojeg su nekada pogrešno smatrali “bratom“?
Postoji cijena koju treba platiti za ulaznicu u emocionalni tobogan koji će jednog dana obogatiti vašeg psihijatra.
Prve dane rata provodite u skloništima, pokušavajući spavati pored uspaničenih žena, uplakane djece i nervoznih muškaraca koji puše.
Sjećate se umorne, tihe žene u 70-im godinama koja se zgrčila na klupi prije nego što ju je neko pozvao da sjedne na njegov madrac, popije njegov čaj i pojede njegov keks.
Nikada nećete zaboraviti ljubaznost u očima i riječima potpunih stranaca koje ste sreli u prvim sedmicama rata.
Također, nikada nećete zaboraviti pohlepnog taksistu koji naplaćuje 600 dolara da tebe i tvoju majku odveze iz Kijeva u centralni dio Ukrajine, na vožnju dugu 260 kilometara, koja je trajala gotovo 12 sati, zbog saobraćajnih gužvi i blokada.
‘Zvuk eksplozije ili vjetra?’
Tvoja majka je toliko nervozna da je izgubila vid na desnom oku. Nakon hitne operacije katarakte, život se u narednih mjesec vrti oko stavljanja pet vrsta kapi za oči na vrijeme, jer mama ima demenciju i ne sjeća se ni da ima 81 godinu.
Ni ona se ovih dana ne sjeća rata i dane provodi čitajući ili gledajući filmove snimljene u njenoj mladosti, kada su Rusija i Ukrajina bile okovane u komunističku distopiju.
Prekidaš veze s doživotnim prijateljima i vlastitom polusestrom, jer oni slijepo vjeruju ruskoj televizijskoj propagandi i nikada te ne pitaju šta se događa u Ukrajini.

Kad čuješ prasak krstarećeg projektila koji eksplodira, samo spustiš zavjese, jer više ljudi umre od razbijenog stakla nego od eksplozija.
Vraćaš se u Kijev sedmicama kasnije i vidiš grad od četiri miliona ljudi gotovo prazan. Zrak je čist, ceste i ulice pune barikada i “ježeva”.
Banksy će kasnije nacrtati slike jednu pored druge. Pišeš o tome kako Ukrajinci ismijavaju Rusiju u vicevima i i shvatate da je njihova sposobnost da zbijaju šale čak i u najcrnjem trenutku, ponekad na vlastiti račun, jedna od ključnih razlika između ukrajinskog i ruskog mentaliteta.
Kad uspiješ zaspati u stanu, probudi te zvuk eksplozije.
Ili je to samo vjetar zatresao prozorska stakla? Možda starija komšinica u stanu iznad vašeg?
Kada se dogodi pravi zračni napad, po ko zna koji put preračunavaš šanse da krstareće rakete ili iranske bespilotne letjelice pogode tvoj komšiluk i tvoju stambenu zgradu skrivenu između strmog brda i druge zgrade.
Krateri na putu do škole
Šanse su male. Statistički gledano, još uvijek postoji mnogo veća vjerovatnoća da ćete poginuti u saobraćajnoj nesreći, ali vaše tijelo i dalje proizvodi adrenalin.
Naučiš da su jedini zdravi način za obradu adrenalina trbušnjaci i sklekovi, na desetke njih. Da, vrijeme je da u ponoć izgubite kilograme stečene nakon ponoćnog obroka pod stresom.

A kada zračni napad završi i u ušima odzvanja tišina, izađeš istražiti kratere eksplozije. I shvatiš da su tri na putu kojim si vodio kćerku u osnovnu školu.
Tvoja kćerka nije s tobom, to je i sjajno i depresivno u isto vrijeme, jer je na sigurnom i jer si spreman odgristi sebi desnu ruku samo za priliku da budeš s njom.
Ona ti pošalje loše rimovanu pjesmu o ratu ili crtež ukrajinske djevojke koja drži pištolj pored plavo-žute zastave, a ti se osjećaš kao najponosniji otac na svijetu.
Ponos i empatija postaju tvoji dominantni osjećaji.
Ponosan si što si maleni dio ove manihejske borbe između apsolutnog zla i gotovo apsolutnog dobra, što imaš priliku opisati kako se ljudi oko tebe pretvaraju u stvarne heroje, mitske polubogove.
Intervjuiraš aktivistu za ljudska prava koji je postao vojnik i mjesec kasnije on biva zarobljen na istočnom frontu i suočava se s godinama zatvora kao “ukrajinski propagandist”.
Spremaš se intervjuirati još jednog vojnika koji je napisao stihove za prekrasnu antiratnu pjesmu, ali njegov kamion biva raznesen na komade od mine.
‘Mama, boli li umrijeti?’
Još jedan vojnik s kojim ste razgovarali nekoliko puta ponovo je u rovu, gdje još nalazi vremena i pristup webu da pokrene kampanju za kupovinu drona vrijednog 50.000 dolara.
Onda saznaš da su Ukrajinci skupili dovoljno novca da kupe satelit za svoje oružane snage i shvatiš da njima nebo nije granica.
Razgovaraš s čovjekom koji je preživio sedmice bombardiranja u Mariupolju i on ti iz bolnice u zapadnoj Ukrajini govori da možda neće preživjeti operaciju.
Preživio je.

[Mansur Mirovalev/Al Jazeera]
Razgovaraš s još jednom preživjelom osobom iz Mariupolja, ženom s dvoje male djece, i kada čuješ pitanje “Mama, boli li umrijeti?” počneš jecati, a ona te majčinski smiruje: “U redu je, u redu je…”
Fiksiran si na Mariupolj, jer su te tamo proruski pobunjenici zamalo ubili 2014. godine, a samo tvoje glasno psovanje – “Ljudi, jeste li vi j…. ludi?” – spriječilo ih je da ti smrskaju lobanju metalnim šipkama.
Smrt ili mogućnost smrti postaju dio gotovo svakog razgovora.
Taksista ti priča o svojoj ženi i kćerki koje su nestale u Mariupolju prije nekoliko sedmica.
Žena ti priča kako se odvezla iz svog okupiranog sela blizu Buče i vidjela kako ruski vojnici pucaju na žene i djecu u drugim automobilima.
Tada joj ne vjeruješ i osjećaš se krivim za to kada nekoliko sedmica kasnije čuješ za oslobađanje Buče i otkriće ubijenih civila od kojeg se ledi krv u žilama.
Intervjuiraš drugog čovjeka iz Buče, koji kaže da su ga Rusi polili gorivom kako bi ga “zapalili i poslali natrag njegovom narodu” te shvatiš da kombinacija njegovih riječi i njihovih djela brišu rusku kulturu na kojoj si odrastao.
Lik iz epske pjesme
I većina Ukrajinaca oko vas ne oklijeva poništiti vlastite pjesnike i pisce, preimenovati ulice i gradske trgove nazvane po njima i srušiti njihove kipove samo zato što su pisali na ruskom jeziku.
Razgovaram s vojnikom koji izgleda i govori poput malog huligana, a kad on ispriča kako su on i njegovi ljudi naoružani s automatskim puškamaa AK-47 i “Molotovljevim koktelima” napravili zasjedu za tri desetine ruskih oklopnih transportera punih Čečena s oružjem u ruci shvatim da gledam lik iz epske pjesme.

Naravno, glavni protagonist u ovoj pjesmi je predsjednik Volodimir Zelenski, najsmješniji čovjek Ukrajine, iz jevrejske porodice i iz ruskog govornog područja, koji je jednom želio potpisati primirje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Zelenski se nije pokolebao, ostao je u Kijevu, jako je visok i može ubiti desetak Rusa samo jednim ljutitim pogledom.
(Još uvijek sam ljut na press službu Zelenskog, jer mi je odbila intervju s njim nekoliko mjeseci prije izbora 2019. godine, kada nijedan zapadni urednik vijesti nije niti čuo njegovo ime, a kamoli vjerovao u njegove šanse za pobjedu.)
Tvoja se mržnja kristalizira, postaje oštra i uperena prema negativcu iz pjesme, ljutitom ćelavcu u Kremlju, samo što ga više ne nazivaš osobom, čovjekom.
Kažeš svojoj kćerki kako si vidio Putina mnogo puta, prije mnogo godina, u Kremlju: “Bio je tako pun mržnje, jednostavno je zračio.”
I ona ti kaže da želi imati supermoć da se teleportira u Kremlj i “udari ga tavom”.
Vodka pomiješana s radioaktivnim izotopima
Smrt ili mogućnost smrti postaju dio gotovo svakog razgovora.
Zaposlenik nuklearne elektrane u Černobilu priča vam kako je proveo sedmice uz ruske okupatore. Kako su tražili vodku, a on ju je pomiješao s radioaktivnim izotopima, tako da su u roku od nekoliko sati “prolili krv”. Ali, odbija dati intervju, kao još jedna sa mog spiska velikih priča koje nikada nije bila napisana.
Građevinac ti kaže da je jedan od njegovih uposlenika, samohrani otac, regrutiran, a njegov sinčić završio je u sirotištu.

[Ustupljeno Al Jazeeri / Mansur Mirovalev]
Naučiš ići stepenicama ili hodati po zaleđenom asfaltu u potpunom mraku, jer se struja više ne troši na uličnu rasvjetu.
Postaješ emocionalno paraliziran jer tvoj mozak ne može obraditi toliko nasilja, suza i tragedije.
Jedna fraza ili fotografija vas slomi, nekontrolirano jecate i zapomažete i ne možete se natjerati da završite transkripciju intervjua.
Shvataš da s izgorio.
Ali, poput Feniksa, mitske ptice koja se samospaljuje samo da bi se ponovo rodila iz vlastitog pepela, operete lice, napravite nekoliko sklekova i vratite se na posao.
