Godina rata: ‘Cilj Rusije nije se promijenio – uništiti Ukrajinu’

Za godinu su u ruskom ratu u Ukrajini ubijene hiljade ukrajinskih civila i vojnika s obje strane, a napetosti između Moskve i Zapada porasle su na najviši nivo ikada.

U utorak je ruski predsjednik Vladimir Putin branio invaziju koju je naredio 24. februara 2022.  godine, dok je njegov američki kolega Joe Biden bio u Poljskoj, izražavajući podršku Ukrajini.

U međuvremenu, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski govorio je o ruskom napadu na Herson, izvedenog u vrijeme dok je Putin održao vatreni govor naciji u parlamentu.

Ubijeno je najmanje šest osoba, a fotografije sa lica mjesta bile su stravične.

U petak se obilježava prva godišnjica rata kojeg se svijet bojao, a mir se čini dalekom perspektivom.

U kojem smjeru bi sada rat mogao ići?

Zamolili smo nekoliko stručnjaka da iznesu svoje mišljenje.

‘Ukrajina i Rusija nemaju dovoljno oružja’

Nikolaj Mitrohin, historičar sa njemačkog Univerziteta Bremen:

“Osnovni scenarij je da ni Rusija, ni Ukrajina ne mogu postići svoje ciljeve u ovom ratu. Teško da će Rusija moći okupirati cijeli [jugoistočni dio] Donbas, a kamoli uništiti Ukrajinu kao naciju. Ukrajina se neće moći vratiti na granice iz januara 2014. godine [prije aneksije Krima i ruske podrške separatistima u Donbasu].“

“Rat bi mogao biti gotov krajem 2023. ili 2024. godine, jer će obje strane iscrpiti svoje resurse. Glavni razlog je taj što Ukrajina i Rusija nemaju dovoljno oružja, municije i vojnika da postignu ono što žele.”

Mitrohin kaže da vidi tri konkretna scenarija.

“Onaj pesimističniji je da Rusija razbija ukrajinsku odbranu na sjeveru linije fronta, polumjeseca koji se proteže oko 1.000 kilometara i zauzima Liman. Lomi je na jugu i formira opsadu [grada] Zaporožja. Probija u sredini [linije] i dolazi do [gradova] Kramatorsk i Slovjansk te juriša na te gradove. Možda se Ukrajini, nakon što ih zauzmu, ponudi stabilno primirje.“

“Najvjerojatniji scenarij je da, uprkos velikoj borbi na jugu, taj front ostaje stabilan. Ruske snage stižu do Slavjanska i Kramatorska, ali ih ne mogu zauzeti. Na sjeveru Rusi zauzimaju Liman.“

“Optimistični scenarij je da ukrajinske snage unište Ruse na južnom dijelu fronta, provedu uspješnu operaciju akciju preko rijeke Dnjepar te djelimično ili potpuno oslobode jug Ukrajine. Na sjeveru uspijevaju zauzeti [grad] Svatove i doći do pozadine područja Lisičansk – Sjeverodonjeck. Nakon toga Rusija povlači svoje snage približno do linije od 24. februara 2022. godine, možda bez oslobođenih područja na jugu. To je tačka u kojoj se Zapadu nudi dogovor – mir u zamjenu za odštetu i držanje Krima pod [ruskom] kontrolom.“

“I tu je moguć apokaliptičan nastavak – Ukrajina se s tim ne slaže i uništava Krimski most [preko Kerčkog moreuza, koji povezuje poluotok s Rusijom] projektilima dugog dometa. U nedostatku civilnih zračnih letova i složenosti pomorskog transporta pod napadima ukrajinskih bespilotnih letjelica, (ruska) kontrola nad Krimom postaje vrlo skupa i komplicirana. Kao odgovor na to, Putin može narediti korištenje taktičkog nuklearnog oružja protiv Ukrajine ili uvjerljivo pokazati Zapadu volju da to učini. A tada će primirje biti sklopljeno pod prethodnim uslovima, ili strožijim od Rusije.”

‘Pobjeda bi trebala biti slabljenje Rusije kao agresivne imperijalističke države’

General Igor Romanenko, bivši zamjenik načelnika Generalštaba oružanih snaga Ukrajine:

“Ruske snage počele su napredovati krajem januara. To je vrlo dug front – od Kipjanska u Harkovskoj regiji u pet smjerova – Kupjansk, Liman, Bahmut, Advivka i Šahtar, sve do Uhledara. To je više od 1.000 kilometara.“

“Neprijatelj je preuzeo inicijativu na taktičkom nivou i koristi vojne rezerve koje je nakupio od kraja prošle godine. Rusi pripremaju svoje vojnike za operacije u kojima će sudjelovati 300.000 ljudi koje su mobilizirali [od septembra]. Također su regrutirali zatvorenike od Wagnera, ali oni su uglavnom ubijeni, a Wagner je iscrpljen.“

“[Moskva] obučava 150.000 do 200.000 [mobiliziranih muškaraca] na ruskim i bjeloruskim vojnim pogonima za stratešku upotrebu i priprema vojnu opremu za njih.“

“Ukrajinske snage provode odbrambene operacije na istoku, uglavnom u regijama Donjeck i Lugansk, i pripremaju vlastite strateške rezerve uz pomoć [zapadnih] saveznika, kako u pogledu opreme, tako i u ljudstvu.“

“Za nas je glavno pitanje bila zračna komponenta, što je novi korak u vojnoj pomoći. Do sada to nije politički riješeno, ali bi se moglo riješiti. Mislim da će se Ukrajini dati više pomoći nakon što Joe Biden posjeti Poljsku.“

“U 2022. godini ukrajinska vojska nije bila vojska iz 2014. i 2015. godine [kada je pretrpjela teške gubitke u Donbasu]. Prošli smo dug put transformacije i razvoja prema NATO standardima te imamo iskustva koje smo stekli u ratovanju od 2014. do 2015. godine. Ako je na početku rata potencijal neprijateljske vojske bio tri puta veći od našeg, sada je razlika znatno manja. Ali, ona je i dalje prisutna.“

“Ishod i pobjeda u rata trebali bi se fokusirati na slabljenje Rusije kao agresivne imperijalističke države, koja neko vrijeme neće moći voditi ovakve ratove.”

‘Očekujem da će rat dugo trajati’

Gulnaz Sharafutdinova, profesorica ruske politike na londonskom King’s Collegeu:

“Putinova pozicija je još uvijek stabilna, uprkos vojnim neuspjesima u postizanju ciljeva početkom invazije. Čini se da su se različite elitne grupe konsolidirale iza Putina, s povećanjem utjecaja i aktivnosti vojnih i drugih državnih sigurnosnih agencija.“

“Iako su mnoge elite vjerovatno kritične prema ratu, percipirani imperativ pobjede Rusije, zajedno sa strahom od odmazde za nelojalnost, vodi njihove postupke i strategiju držanja uz Putina.“

“Nedostatak pristupa tehnologiji zbog sankcija nesumnjivo sakati [ruske] vojne proizvodne kapacitete. Iako se neke komponente traže u nezapadnim zemljama, one se ne mogu u potpunosti zamijeniti.“

‘Ratni ciljevi Rusije se nisu promijenili: Uništavanje Ukrajine’

Pavel Luzin, obrambeni analitičar iz Fondacije Jamestown, think-tanka iz Washingtona:

“Glavni scenario je isti – eskalacija. Rusija je ujesen napravila prvi značajniji pokušaj, a sada je u toku drugi. Cilj je prisiliti [Kijev] da [Moskvi] da predah pod prihvatljivim uslovima kako bi [Rusija] mogla vidati rane i čekati bolji trenutak, u političkom smislu, za novi napad. Ratni ciljevi Rusije nisu se promijenili – uništenje Ukrajine.”

‘Ne treba zanemariti sposobnost Rusije da krene iznova’

Marat Gabidulin, bivši borac Wagnera, koji je napisao knjigu u kojoj opisuje svoja iskustva u Siriji:

“Objema stranama nedostaju resursi i sposobnost da počnu odlučnu ofanzivu i prelome situaciju u svoju korist. [Ruska] vojska nije spremna za rat. Izvukli su zaključke, popravili stanje i neke greške, ali ne značajnije.“

“I prije [rata] pretpostavljao sam da je ukrajinska vojska sposobna suprotstaviti se oružanoj agresiji. Ukrajinska vojska nije onakva kakva je bila 2014. godine. Ojačali su, stekli iskustvo, modernizirali se. Pokazuju otpor, odlučnost da nastave braniti Ukrajinu i voditi rat. Ne uspijevaju u svemu i imaju nedostatke.“

“Postoji opasnost da se rat pretvori u poziciono ratovanje, ali mnogo zavisi od toga u kojoj će mjeri Zapad opskrbljivati ukrajinsku vojsku opremom i oružjem i kako će ukrajinska vojska naučiti koristiti to oružje i integrirati ga u svoje snage.“

“Potrebno je mnogo vremena da se ovlada modernim oružjem. Ako se [oružje] uklopi u cijeli sistem organiziranja ratovanja i njegovog vođenja, onda je vrlo vjerovatno da može krenuti u odlučnu kontraofanzivu i potisnuti ruske snage van granice.“

“Prednosti zapadnog naoružanja su očite – u njih niko ne sumnja. Ukrajina još uvijek ima ljudske resurse, oni su sposobni provesti dodatnu mobilizaciju, nadoknaditi gubitke, formirati potreban broj jedinica i pravilno ih obučiti. Ali, teško je predvidjeti stvari, jer Rusija, također, ima određene rezerve i resurse, njen vojno-industrijski kompleks radi, kompletan potencijal ide u njegovu podršku i nikakve druge [privredne grane] se ne razvijaju.“

“Oni [Rusija] nastavljaju proizvoditi prilično moderno oružje, možda ne najsavršenije, ali dovoljno moderno – opremu, tenkove, oklopna vozila, municiju. Ne treba zanemariti sposobnost Rusije da krene iznova.”

‘Primirje je nemoguće’

Farida Rustamova, ruska novinarka:

“Putinova pozicija stabilnija je nego ikada. Njegov sigurnosni aparat, kojim održava moć u Rusiji, nije se nimalo promijenio. Dobro ga održava, povećava im plate i daje im razne druge povlastice. To se vidi i po rekordnom budžetu za odbranu za sljedećih nekoliko godina. U Rusiji se u ovom trenutku ne vidi ozbiljna opozicija koja bi mogla slomiti vlast.“

“Rat je imao veliki utjecaj na rusko društvo. Kao što pokazuju sociološka istraživanja, uočavaju se neki trendovi. Društvo je očito uzdrmano, prvo kada je počeo rat, a drugi put kada je objavljena mobilizacija. Bila su to dva najveća potresa u prošloj godini. To je ipak dovelo samo do frustracije, koja se nije manifestirala masovnim protestima jer je represivni aparat prejak i oni koji se protive onome što se događa nemaju načina kako da se pokažu.“

“Mislim da ćemo, sudeći po tome kako stvari stoje, sigurno živjeti još godinu rata. Neki dan je [proputinovski čečenski čelnik] Ramzan Kadirov rekao da će ‘specijalna operacija’ završiti tek nakon godinu. Zanimljiva izjava, nisam siguran na čemu se temelji, ali je zanimljiva.“

“Ali, za sada, očito je, na temelju onoga što naši izvori kažu, da je primirje nemoguće. Rusija i dalje pokušava napredovati, a Ukrajina se ne želi predati. Ne čini se da će se stvari smiriti ili stati.”

 

‘Nema puta do potpune pobjede ni za jednu stranu’

Almut Rochowanski, aktivistkinja koja je radila u konfliktnim i postkonfliktnim regijama u bivšem SSSR-u:

“Očekujem da će se represivne mjere i centralizirana propaganda nastaviti i vjerovatno sve više širiti na sva područja javnog života, kao, naprimjer, u školski sistem. Predviđam da će kompletan stvarni i percipirani ‘strani utjecaj’, posebno na civilno društvo, visoko obrazovanje, umjetnost i kulturu, biti dodatno ograničen. Ekonomija će se, više nego do sada, postupno stavljati na ratne temelje. Možda ćemo vidjeti nove, strožije politike o mobilizaciji i mogućem sprečavanju mladih muškaraca da putuju u inostranstvo.“

“Prostor koji je postojao za nova lica i ideje u kreiranju politike i upravljanju će se smanjiti. Ovo je pravi gubitak, jer, suprotan široko rasprostranjenim stereotipima, Rusija je imala prilično živahne javne rasprave o određenim političkim pitanjima, kreativno eksperimentiranje s javnim uslugama na lokalnom i regionalnom nivou i nije nedostajalo talentiranih kreatora politike.“

“Ne vidim nikakav rastući entuzijazam među Rusima za ovaj rat, samo više tihe potištenosti, frustracije i očaja. Niko im ne obećava svjetliju i sretniju budućnost.“

“Stotine hiljada ruskih građana koji su pobjegli iz zemlje, zato što su bili zgroženi invazijom na Ukrajinu ili zato što su se bojali da će biti mobilizirani za borbu, ili oboje, samo su – donekle privilegirani – vrh ledenog brijega. Mnogo je više onih koji se osjećaju jednako otuđeno i uplašeno, ali ne mogu otići.“

“Za mnogo veći dio Rusa, međutim, relativno malo se promijenilo u svakodnevnom životu. Ekonomska situacija je sumorna, ali ne više nego što je bila tokom prve godine pandemije [korona virusa]. Raspoloženje u zemlji je mračno.“

“Shvatam da neki krugovi gaje fantaziju da će Putin biti svrgnut putem masovnih javnih protesta, ali znamo da takve pobune uspijevaju samo tamo gdje postoje značajni alternativni centri moći ili dobro organizirani pokreti, a ni jedno ni drugo ne postoji u Rusiji. A to je pod pretpostavkom da bi kritična masa stanovništva bila spremna za javne proteste, što sada nije, ili da dobro podmazana represivna mašinerija to ne zaustavi brzo. A to sigurno može.“

“Ne vidim da će ovaj sukob uskoro završiti. Ne postoji put do direktne pobjede ni za jednu stranu. Niti jedna strana ne priznaje da želi politički proces.“

“Možda je najvažnije zapamtiti da Ukrajina i Rusija razgovaraju jedna s drugom doslovno svaki dan. Ruski i ukrajinski vojni oficiri i diplomate svakodnevno koordiniraju izvoz žita preko Crnog mora. U toku su razmjene zatvorenika na prilično visokom nivou i one su uspješne.“

“Gotovo svi mirovni procesi počinju neformalnim razgovorima zaraćenih strana, često o humanitarnim ili drugim zajedničkim interesima. Tako svijet funkcionira, a uvijek se, iz nekog razloga, ključni globalni donosioci odluka, kao i utjrcajni stručnjaci, prave da to nije tako.”