Život u donjeckom zatvoru: Stražar mi je rekao ‘Upucat ćemo te’

Nataliju Zelenjinu, ukrajinsku socijalnu radnicu, pet godina su u zatvoru držali separatisti koje podržava Rusija.

Natalija Zelenjina provela je pet godina u zatvoru koji drže separatisti koje podržava Rusija, gdje su je, kako kaže, zlostavljali [Ustupila Natalija Zelenjina]

Piše: Delaney Nolan

Natalija Zelenjina, iz Donjecka u Ukrajini, je imala 35 godina kada je prestala koristiti teške droge i počela sa zamjenskom terapijom opioidima (OST).

Potom je postala socijalna radnica i provodila je dane pomažući drugima koji su željeli prestati koristiti ulične droge.

Godine 2017, dok je putovala poslovno po istočnoj Ukrajini, zaustavili su je na granici Donjecka separatisti koje podržava Rusija i koji su zauzeli tu regiju tri godine ranije.

Tzv. Donjecka narodna republika (DPR) je globalno priznata kao ukrajinska teritorija, ali njome upravljaju prokremljovski pobunjenici od 2014. kada je Rusija okupirala Krim i pružila podršku separatistima u Donjeckoj i susjednoj Luganskoj oblasti.

Zvaničnici pobunjenici optužili su Zelenjinu za trgovinu drogom, i nakon suđenja za koje kaže da je bilo smijurija, osuđena je na 11 godina zatvora.

Kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 24. februara, Zelenjina se uplašila da su joj šanse za pomilovanje sada nikakve.

Ali, 17. oktobra, Zelenjina, koja je rođena u Donjecku, bila je među 108 žena koje su oslobođene iz ruskog zarobljeništva u sklopu razmjene zatvorenika.

Sada, kada rat ulazi u 12. mjesec, Zelenjina se vratila socijalnom radu u Kramatorsku, gradu na sjeveru Donjecka koji kontrolišu Ukrajinci.

U razmjeni zatvorenika sa Rusijom 17. oktobra pušteno je 108 Ukrajinki, među kojima je bila i Natalija Zelenjina (AFP)

Ovo je njena priča, kako ju je ispričala Al Jazeeri:

Petnaest godina sam koristila droge, teške droge, opioide. Kada sam počela koristiti zamjensku terapiju opioidima, OST, 2006, život mi se potpuno promijenio. Više nisam uzimala ulične droge.

Postala sam socijalna radnica u Donjecku. Sa svojim iskustvom, mogla sam pomoći drugima. Mogla sam pokazati da je moguće prestati koristiti ulične droge i da HIV nije smrtna presuda.

Kada je počeo rat [2014], uplašila sam se da će nas hapsiti i oduzimati nam lijekove jer Rusija nema programe zamjenske terapije opioidima (OST).

Puno je tog bilo na kocki. Vidjeli smo napredak ljudi na OST-u, pa nismo mogli reći samo da nas je strah i prestati s radom.

U 2015, Donjecka narodna republika počela je pratiti organizacije koje su radile na polju smanjenja štete. Morali smo zatvoriti taj ured i preseliti se.

Onda sam, 4. novembra 2017, prolazila kroz punkt u Olenivki, na putu za Donjeck. Nosila sam propisani buprenorfin za sebe i još jednog pacijenta. Rekli su mi da nosim ilegalne supstance.

Oduzimanje lijekova

Tri dana su me ispitivali u donjeckoj policijskoj stanici i oni [samoproglašene DPR vlasti] oduzeli mi sve lijekove. Uskoro sam se osjetila veoma, veoma loše zbog prestanka korištenja lijekova. Bilo je uistinu bolno.

Nisam mogla kontrolisati misli. U jednom trenutku sam pala i izgubila svijest. Nisu me hranili i najviše što su učinili za mene je to što su mi dali malo vode.

Prvobitno su željeli da potpišem papir na kojem piše da sam lijekove kupila ilegalno i da sam ih pokušavala prodati u Donjecku, ali to sam odbila.

Zato su mi zabranili da viđam majku i nećaka. Rekli su da moram priznati ili ću ići u zatvor na 25 godina.

Ali ne mogu priznati nešto što nisam učinila. Djelovala sam unutar okvira ukrajinskog zakona, pa je sve bilo legalno.

Doveli su mladića koji je bio ovisan o drogama i pretukli ga preda mnom. Rekli su da će se i meni desiti isto ako ne potpišem dokumente.

Tri dana kasnije, smjestili su me u privremeni pritvorni centar. Tada sam već shvatila da je ozbiljno, da me neće tek tako pustiti. Nisam imala dovoljno zraka. Kada su me doveli u pritvorni centar, nisam mogla disati.

Trećeg dana boravka u centru, optužili su me za trgovinu drogom. Nisam očekivala fer suđenje.

Život u zatvoru

Kada ste u zatvoru, drugačije doživljavate stvari, pa sam pala u tešku depresiju. Nisam mogla spavati. Moglo je biti mnogo gore.

U zatvoru sam vidjela ljude koji su padali u nesvijest ili su se osjećali veoma loše jer nisu dobijali pravi tretman. Ja nisam dobijala OST niti antiretroviralnu terapiju [ART].

Tri mjeseca sam bila bez antiretroviralne terapije. U zatvoru su željeli da potpišem dokument u kojem piše da sam odbila uzeti terapiju, što nisam htjela potpisati. Nakon tri mjeseca mi je pomogla majka. Posjetila je mog doktora i pobrinula se da dobijem pristup lijekovima.

Najveći problem bila je depresija. Osjećala sam se uistinu depresivno, zaista slabo. Samo sam željela ležati po cijeli dan i ne raditi ništa. Nisam željela jesti. Nekada sam pila kafu. Čekala sam večer kada sam mogla nazvati majku i nećaka, da im čujem glas.

Pozivi zvanično nisu bili dozvoljeni, ali ako ste poznavali ljude i imali novca za podmititi nekoga, onda ste mogli kupiti telefon i sakriti ga.

U našoj ćeliji, imali smo jedan telefon na nas šest. Djevojke su ga sakrivale na mjestima na kojima ga čuvari neće naći, kao npr. u podu. Iskopale su rupu i sakrile ga.

Mene kao neseparatisticu, su tretirali drugačije.

Sigurnosne mjere

Za mene su važile posebne sigurnosne mjere, a čak sam i u ćeliji, kada sam govorila o svojim stavovima, morala biti oprezna.

Jednom sam, npr, rekla da punkt nije stvarna granica stvarne države.

Drugi su mi rekli, „Samo šuti, ili ćeš dobiti još ozbiljnije optužbe.“ Proširile su se glasine o mojim stavovima i policajci su rekli mom advokatu da mi kažu da šutim.

Hrana je bila loša: kaša, tjestenina i tanka supa bez mesa. Niste mogli jesti to što su nam davali. To jednostavno nije bilo moguće, pa je većina nas jela ono što su nam donosili članovi porodice. Izgubila sam 7 kg zbog stresa.

Imala sam utisak da je suđenje bilo formalnost.

Tokom cijelog suđenja, tužiteljica je sve vrijeme gledala u telefon. Izgledalo je da znaju kako će odlučiti od samog početka. Prvo saslušanje je bilo u martu, četiri mjeseca nakon hapšenja. Provela sam ukupno dvije godine i sedam mjeseci čekajući presudu.

Onog dana kada su donijeli presudu, znala sam da su odlučili da sam kriva. Noć uoči presude bila je prava noćna mora, iščekivanje konačne odluke. Objavili su da sam dobila 11 godina.

Nisam to mogla shvatiti. Čak su i ubice dobijale manje.

Nakon izricanja presude, odveli su me u popravnu koloniju.

Zvanično, to nije radnička kolonija, ali morali smo raditi po cijeli dan, bez obzira na vremenske prilike, čak i kada je padala kiša ili snijeg. Radili smo uglavnom na održavanju kolonije: čišćenje, farbanje, sređivanje, popravke, takve stvari.

Jednom sedmično smo se kupali.

Nije bilo tuša, ali postojao je dio s toplom i hladnom vodom i mogli smo se ili okupati koristeći te velike posude ili smo mogli oprati veš. Nije bilo veš-mašina. Morali smo prati odjeću ručno.

Grijali smo se na ugalj, što je bilo uredu kada je grijanje radilo, ali ponekad je bilo pokvareno. Tada je bilo hladno i morali smo oblačiti najtopliju odjeću i kapute za spavanje.

Ponižavanje ljudi

Neprestano su nas podsjećali da smo zatvorenici. Bilo je verbalnog zlostavljanja, loših riječi koje su korištene da se ponize ljudi.

Nadala sam se da ću biti razmijenjena prije invazije punog obima. Kada su pokrenuli invaziju, pomislila sam „Sada je rat i ljudi imaju veće probleme od naše razmjene“, i izgubila sam nadu.

Razmjena je došla neočekivano i obradovala me.

Šef popravne kolonije me pozvao i rekao mi da sam pomilovana, što mi učinilo čudnim jer nisam ništa potpisala. Oko 21:00, doveli su me u drugi zatvor. Stavili su mi vreću na glavu.

Upitala sam „Je li ovako izgleda pomilovanje u DPR-u?“

Stražar je rekao „Šuti ili ćemo te upucati.“

Odgovorila sam „Ako je to šala, nije smiješna.“

Onda su me poveli za ruku i odveli me u neku sobu u podzemlju. Shvatila sam da mora da se radi o razmjeni, budući da ne žele da išta vidim, pa sam bila sretna i spremna proći kroz bilo šta da se vratim u domovinu.

Naredni dan su nam stavili druge vreće na glavu da ništa ne vidimo i ljepljivom trakom su nam zavezali ruke. Tako smo ostali i tokom vožnje autobusom i avionom.

Sada ponovo radim u oblasti smanjenja štete. Iskreno se zahvaljujem kolegama i Vladi Ukrajine.

Činjenica da me nisu ostavili tamo pokazuje da vode računa o svim ljudima u Ukrajini, uključujući klijente programa zamjenske terapije opioidima (OST) i ljude koji žive s HIV-om.

Svi smo važni.

Izvor: Al Jazeera