‘Ruska fašistička omladina’: Generacija Z bit će opasnost i po samu Rusiju

Po cijeloj Rusiji grupe „mladih vojnika“ odjevenih u prepoznatljive crvene beretke i uniforme vježbaju vojne manevre i pucanje iz oružja, pohađaju sate patriotske historije i prikupljaju pomoć za “etničke Ruse” koje država „spašava“ u Ukrajini.

„Želim braniti svoju zemlju i svoje voljene“, ponosno tvrdi jedan od mladih „vojnika“, starosti koja više odgovara učeniku osnovne škole nego ozbiljnom regrutu.

Radi se o pripadniku ruske Junarmije (u prijevodu Omladinske vojske), jednom djetetu od preko milion njih koji čine članstvo te grupe, ruskih patriotskih snaga koje će u budućnosti biti spremne dati život za svoju domovinu i njene svetinje.

Ovom se temom, kako je i sam opisao u autorskom tekstu za britanski list The Guardian, bavio historičar i analitičar ruske kulture i ratne propagande dr. Ian Garner, čija će knjiga Generacija Z:  U srcu ruske fašističke omladine u maju ugledati svjetlo dana.

Ovu je knjigu Financial Times izabrao za jednu od knjiga koje se moraju pročitati u 2023. godini, kao priču o stvaranju čvrstih temelja još mračnije budućnosti Rusije čija će okosnica biti pažljivo oblikovana nova generacija (Generacija Z), koja se još od najmlađih dana usmjerava na „pravi put“, zapravo Putinov put, i koja je spremna da i sopstvenim životom brani zemlju od „neprijatelja kojima je okružena“, kao i onih unutrašnjih kojima je zemlja „zaražena“.

U razgovoru za Al Jazeeru, brtanski historičar, čije je istraživanje, kako se navodi u objašnjenju Financial Timesa, otkrilo “široko raširenu podršku nasilju i fašističkoj ideologiji među ruskom omladinom”, tvrdi da ta nova generacija neće predstavljati prijetnju samo po susjede, već i po samu Rusiju.

„Moskva je novim pristupom edukaciji mladih pokušala smanjiti mogućnosti koje se ukazuju mladima. Govori im se da moraju biti Rusi i da je to svetinja. Da moraju biti spremni za ličnu i žrtvu svojih interesa i ambicija za korist Rusije. Biti Rus nema veze s tim šta im piše u pasošima, to je način razmišljanja. Biti homoseksualan, liberalan, demokrata, biti spreman na proteste protiv vlade i izražavanje podrške Ukrajini – sve su to neruske aktivnosti“, priča Garner za Al Jazeeru.

„U posljednjih desetak godina zabilježili smo dosta propagandnih aktivnosti, a tu se naročito ističe ‘Omladinska vojska’, kao najprominentniji primjer kako Rusija radi sa djecom. Promocija ruskih duhovnih vrijednosti i pravoslavlja, patriotske verzije historije koja se uvijek fokusira na žrtvovanje i ideju da je Rusija uvijek pod napadom, u centru je njihove pažnje. A u isto vrijeme, djeca se pripremaju za vojne aktivnosti.

Ovdje ne govorim o regrutaciji kao na Zapadu, već o odvođenju djece na ljetne kampove u šumu, u kasarne, gdje ih se obučava za korištenje puški i bombi i gdje im se organizuju taktički treninzi i vježbe. To je samo početak, a konačna ideja je da se dječaci potaknu da idu u vojsku, a djevojčice da postanu uzorne građanke i budu medicinske sestre, volonterke, ljekari, učiteljice… i da lijepo služe državi. To znači biti dobar Rus, koji će učiniti sve za državu“, dodao je.

• Ta generacija, dakle, stasava strogo usmjerena na jedan jedini put. Šta bi to dugoročno moglo značiti?

– U odgovoru na ovo pitanje imam dobru i lošu vijest. Dobra je što smo vidjeli da je ruska država duboko korumpirana i da se muči da ostvari ciljeve i u Ukrajini i unutar svojih granica. Mogućnost ideološke transformacije te generacije o kojoj govorim, zato će biti limitirana. No, loša vijest je što zemlja ulaže ogromne resurse u reedukaciju. Ta ‘Omladinska vojska’ je samo prošle godine povećala članstvo za 25 posto, na gotovo 1,3 miliona mladih. To su velike brojke. Ta djeca praktično odrastaju u okruženju koje se niti ne sjeća kako je zemlja izgledala prije.

Rusi koji su otišli iz Rusije jer se ne žele boriti, sjećaju se kako je ranije bilo, kada je njihova zemlja imala šansu da postane dio liberalne Evrope. Možda Putin tada nije bio savršen, ali nije bio niti najgori. Sada imamo razvoj nove generacije, koja se još od treće godine života i vrtića uči kako i šta treba. Uče se da je Rusija okružena neprijateljima, a da je i sama puna domaćih neprijatelja s kojima se treba obračunati. Država govori djeci da je zemlja zaražena i da ju je potrebno liječiti. Ukrajina je, tako, neprijatelj broj jedan, zajedno sa Zapadom. Sutra, neprijatelj im, primjera radi, može postati muslimanska zajednica u Rusiji. To je ta priroda fašizma – uvijek mora postojati neka meta, neko na koga se može baciti krivica. To je jezik fašizma.

• Bilo bi logično pretpostaviti da u Rusiji ima dosta mladih koji su prije rata prigrlili običaje i interese sa Zapada. Gdje su oni u svoj ovoj priči?

– Kada gledamo Rusiju, logično je da se zapitamo – kako to da ljudi ne protestuju, naročito mladi? Šta će biti za pet ili više godina, kada ruska ekonomija posustane? No, država ima ogromnu moć kontrole medija, pa čak i društvenih mreža. Mediji konstantno hrane ljude propagandom. Kada uzmete telefon, podijelite pogrešan post, pridružite se pogrešnoj grupi ili kanalu na društvenim mrežama, možda je tu neko ko to prati.

Razgovarao sam sa mnogim mladim Rusima. Neki od njih žele protestovati, no često se radi o tome da su jedini u svom razredu koji bi to učinili, jedini koji su protiv države. Oni se osjećaju kao da vode borbi protiv samih sebe. Osjećaju se krivim jer su iznevjerili prijatelje i zajednicu zato što, na primjer, žele demokratiju u Rusiji. Teško je od njih očekivati da izađu na ulicu i pronađu istomišljenike kako bi stali iza opozicionih lidera i protestovali. Rusija sada nema tehnološki kapacitet za efikasan digitalni nadzor kakav ima Kina, no kako radi na poboljšanjima, pretpostavljam da će se ovakav osjećaj ljudi vremenom samo pojačavati.

• Dok ste provodili istraživanje do kakve ste procjenu mogli doći o tome koliko Rusa se protiv ratu? Ako ih ima, kakav je izbor pred njima, ako ga uopšte imaju?

– Mislim da je između 20 i 25 posto Rusa, općenito, protiv rata. No, ti ljudi znaju da će, ako izađu na ulice, biti sami ili u manjim grupama i biti uhapšeni, sa prijetnjom ozbiljnih kazni ili zatvora. Shvatljivo je što ne žele protestovati. Rusija je zemlja koja prati sve, o čemu svjedoči nedavni slučaj kada je jedna modna blogerka privedena zbog jednog bezazlenog teksta o Ukrajini. Neće ići u zatvor, ali će biti kažnjena visokom sumom novca. No, uprkos tome, izbor uvijek mora postojati, naročito kod Rusa koji su pobjegli iz zemlje. Oni bi trebali preuzeti odgovornost na formiranju novih aktivističkih grupa i pokreta koji će ustati protiv ovakve vlasti.

• Rusija je mnogo propatila zbog nacizma. Je li logično da ta zemlja koristi izgovor borbe protiv nacizma da bi opravdala sopstveni, kako mnogi na Zapadu vole reći, fašizam?

– To je stara ruska propaganda. Ruska Federacija, a prije nje SSSR, koristila je termin fašizam na dosta fleksibilan način. Sredinom ‘40-ih godina prošlog stoljeća, pri kraju Drugog svjetskog rata, SSSR se predstavljao velikim pobjednikom, uništivačem njemačkih nacista i svako ko bi se usprotivio tom narativu ili Rusiji, predstavljao je prijetnju postojanju zemlje, taj je bio etiketiran kao fašista. To ruskom vrhu sa moralne strane daje opravdanje za sve što radi. Prema ruskog verziji historije, sve se može opravdati ako je za konačan cilj predstavljeno očuvanje te historije, kao i postojanje zemlje i sprječavanje ponavljanja Drugog svjetskog rata.

• Očigledno je da ruski predsjednik Vladimir Putin ima dovoljno podrške za svoj rat u Ukrajini, makar zasad. Hoće li se to promijeniti ukoliko ruska vojska ne ispuni svoje ciljeve i da li bi u tom slučaju bile moguće neke značajnije promjene u Kremlju?

– To je dobro pitanje, ali odgovor ne možemo znati. Prije svega, kako znati da Rusija nije ispunila cilj? Rat predstavljaju kao vojnu operaciju čiji cilj nije jasno definisan. Svakog dana Putin može izaći pred kamere i reći: ‘osvojili smo Kijev, to je bio naš cilj’, ili: ‘osvojili smo Donjeck i Lugansk, ispunili smo cilj’, ili: ‘spasili smo od Ukrajine 10.000 ruske djece i ispunili cilj'… Sve se to hipotetički može proglasiti ispunjenjem cilja.

Kako rade mediji u Rusiji, moguće je da se bilo šta proglasi uspjehom. No, možemo prihvatiti i suprotnu tezu da bi Rusija mogla pretrpjeti katastrofu, ako bi, recimo, izgubila Krim ili zabilježila stotine hiljada mrtvih.

• Šta bi tada bilo? 

– Problem Rusije je što je opozicija fragmentirana. Nemaju okupljanja, narativ i osjećaj za stvaranje novog ruskog identiteta. U ovom slučaju, mislim da bi moglo doći do međusobnih borbi različitih frakcija za vlast. Pod tim podrazumijevam vojsku, sigurnosne grupe, paravojne formacije i ekstremne organizacije. Došlo bi do ogromne nestabilnosti i to vidim kao veliki problem. Imali bismo nestabilnu nuklearnu silu sa generacijom obučenom za nasilje i agresivnost. To ne bi bilo opasno samo za ruske susjede, već i za samu Rusiju. A kakve su alternative sadašnjoj vlasti? Možda još gore.

• Ako se vratimo nekoliko decenija u prošlost, Rusija se otvorila ka Zapadu i činila značajne korake naprijed. Sada je obrnuto. Bez obzira na to hoće li Rusija dobiti ili izgubiti rat, kako bi njeno društvo moglo izgledati poslije s obzirom na sve socioekonomske posljedice rata i sankcija?

– Rusija bez ikakve sumnje ide unatrag. Postoje neki stidljivi znaci da kod dijela ruske populacije raste frustracija zbog rata, ali problem je u tome što oni nisu nezadovoljni činjenicom da Rusija vodi rat, već time kako se on vodi. U budućnosti, Rusiju vidim kao izrazito militarističko društvo, nasilno i agresivno. Možda će biti nekih saveza sa Indijom ili Kinom, no Rusija će biti izuzetno izolovana zemlja sa jako malo nade u transformaciju, ukoliko se ne desi neka akcija koja bi, prvo, zaustavila rat u korist Ukrajine što je prije moguće. Dalje, potrebno je doprijeti do mladih Rusa, dati podršku opoziciji koja će zaista biti demokratska, a ne lažna Putinova. Zapad po tom pitanju mora učiniti mnogo više.

• Da li Vam ima smisla ideja o kojoj se sve češće govori – da se Putina izvede pred neku vrstu međunarodnog tribunala, gdje bi mu se sudilo?

– Kada sam nedavno bio na jednom skupu u Poljskoj, pravnici su raspravljali o tome i imali su podijeljena mišljenja. Prvo, je li to moguće učiniti? Drugo, kako to učiniti? I treće, li to uopšte poželjno? No, ono što je sigurno da mora postojati neka vrsta ruske odgovornosti za napad na Ukrajinu. Međutim, ako se vratimo u ‘90-te godine prošlog stoljeća, događaje u Čečeniji i ostatku Rusije, možemo postaviti pitanje: ko je tada bio odgovoran za njih? Niko. Rusija nikada nije bila kriva, niti je ikada za ono što je radila doživjela ono što je doživjela Njemačka poslije Drugog svjetskog rata. A morala bi.

• Je li Zapad odradio dovoljno posla u suočavanju sa ruskom propagandom? Recimo, samo na Balkanu, postoje zemlje u kojima su aktivni njihovi najistaknutiji mediji Russia Today i Sputnjik.

– Nije uopšte. Ne moramo govoriti samo o Balkanu. Čak i u Zapadnoj Evropi mediji poput Russia Todaya ili Sputnjika nisu potpuno ukinuti. Dozvoljava im se da šire rusku propagandu i lažne vijesti po društvenim mrežama. Nevjerovatno je da Twitter ili YouTube i dalje dozvoljavaju ruskim ministrima da objavljuju šta žele. Ono što treba učiniti je prisiliti te mreže da zaustave tok dezinformacija, ali nema indicija da bi se to moglo dogoditi.

• Na kraju, pojedini stručnjaci spominju mogućnost raspada Ruske Federacije. Kao historičar koji je mnogo proučavao Rusiju, možete li Vi zamisliti takav scenario?

– Potencijalno, mogu zamisliti situaciju da se neke regije Rusije odvoje od matične zemlje. Tu najprije mislim na Tatarstan. No, zasad mi se to ne čini tako vjerovatnim. Ne vidim političkog načina da se to dogodi. Jake opozicije vlastima u Moskvi u tim regijama nema, niti ima naznaka da bi se ona mogla okupiti. No, ne mislim da bi moguće odvajanje nekih dijelova Rusije riješilo probleme ili da bi kratkoročno bilo dobro zbog velike nestabilnosti koja bi ga pratila. Prošlog stoljeća, kada se takav raspad činio mogućim, u svijetu je vladao veliki strah od balkanizacije Rusije, ratova ili teritorijalnim i etničkih konflikta. Ne zaboravite da Rusija ima ogromne zalihe oružja, kao i nuklearno oružje. Znamo kako su bili teški pregovori o nuklearnom oružju pri raspadu SSSR-a. Ne znam kako bi sada ti pregovori izgledali.