Nikolaidis: Od 1918. nije bilo tako snažne kontrole Beograda nad Crnom Gorom

Kako će se moguća normalizacija odnosa, šta god ta sintagma značila, između Srbije i Kosova odraziti na političku klimu Zapadnog Balkana, jedno je od mnogih pitanja koje se sve frekventnije postavlja. Da cijeli proces neće teći glatko, kako neki naivno zamišljaju, pokazuju i demonstracije koje su u Beogradu organizovale desničarske grupe. Za njih, svaki sporazum sa Kosovom je „izdaja Srbije“, a na skupu je traženo da se odbaci njemačko-francuski plan o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije.

Samo dan kasnije kosovski premijer Albin Kurti, kako prenose novinske agencije, govorio je kako njemačko-francuski prijedlog nije zamišljen kao prijedlog konačnog sporazuma dodajući, kako prenosi Klan Kosova, da plan predstavlja de facto priznanje Kosova.

“To nije zamišljeno kao prijedlog konačnog sporazuma. Ali, to je normalizacija, koja još nije potpuna, jer predviđa, možemo reći, de facto priznanje”, poručio je premijer Kosova.

Stidljivo se, prije nekog vremena, počelo postavljati pitanje kakvu će politiku, u slučaju normalizacije odnosa između Srbije i Kosova, nastaviti voditi službeni Beograd, a oni malo smjeliji, u svojim razmišljanjima, zapitali su se koja će sljedeća država biti subjekt pojačane prisutnosti srbijanske politike. U tim raspravama iskristaliziralo se jedno ime – Crna Gora.

Poligon srbijanskih velikodržavnih ideja

Crna Gora je već teren na kojem velikosrpska politika izvodi opasne hegemonističke manevre, kažu sagovornici Al Jazeere Balkans svjesni dvije stvari: prvo, da su razmišljanja o mogućem pojačanom djelovanju takve politike sasvim utemeljena; drugo, da će Crna Gora biti prostor djelovanja politike „srpskog sveta“ čak i ako ne dođe do normalizacije odnosa između Srbije i Kosova.

Politički analitičar Ljubomir Filipović i pisac Andrej Nikolaidis vjeruju da do normalizacije odnosa između Srbije i Kosova najvjerovatnije neće doći, a da će Crna Gora, istovremeno, ostati poligon za realizaciju „opasnih srbijanskih velikodržavnih ideja“.

„Ako bismo na proces normalizacije odnosa između Srbije i Kosova gledali kao na fenomen izolovan od konteksta u kojem se dešava to bi bio odličan prvi korak napravljen prema suštinskom približavanju stavova dvije zemlje“, kaže Ljubomir Filipović. „To bi značilo da će Srbija prestati da blokira kosovske institucije i da bi se stvorio prostor za normalizaciju života građana Kosova bez obzira na etničku pripadnost“.

Međutim, ističe Filipović, ako vidimo ko je na vlasti u Srbiji „više imamo situaciju u kojoj je na djelu igra nerava“. „Bojim se da imamo situaciju u kojoj su svi kao za sporazum, a čeka se da neko popusti prvi i odbije. Otuda i one predstave u srpskom parlamentu, gdje desničari napadaju Vučića, otuda sve ove igrarije kojima je sklon srpski predsjednik i njegova vlast, sve te bizarne igrarije, koje nisu shvatljive nama njihovim susjedima u regionu“.

Crna Gora je laka meta politici Beograda

Hipotetički, u slučaju normalizacije odnosa između Srbije i Kosova „negativna pažnja srpske politike“ mogla bi se preusmjeriti na Crnu Goru, kaže Filipović iskreno sumnjajući da će do normalizacije, o kakvoj se govori u javnosti, uopšte doći. Crna Gora, pojašnjava, već je zemlja sa „dubokim otiskom velikosrpske politike na svom državnom tijelu“, a nadolazeći predsjednički izbori biće „drajver za operaciju utjecaja iz Srbije i Rusije“.

„Srbija ima svoje kandidate, Crna Gora je njima laka meta zato što imaju prijateljski nastrojenu vlast. Bosna i Hercegovina takođe, jer oni kontrolišu pola teritorije. Što se tiče Crne Gore ključno pitanje koje se postavlja je to šta oni žele da naprave od Crne Gore. Što znači da su svi oni velikosrpski apetiti implementacijom ‘otvorenog Balkana’ i jednostavno prirodom vlasti u Crnoj Gori sada otvoreni, da su probuđeni. Sve ono što prije tri, četiri godine ne bi bilo realno – sada jeste.

I srbijanski apetiti samo rastu i, na žalost, mislim da će naši zapadni prijatelji i saveznici debelo platiti svoju iluziju da sa ovakvom trenutnom društvenom klimom mogu računati sa mirnom integracijom Srbije u zapadni sistem vrijednosti. Srbija može postati članom EU-a i NATO-a, ali sistem vrijednosti i društvena klima u Srbiji je daleko od onoga što su transatlanske vrijednosti“, jasan je Filipović.

Postizanje sporazuma između Srbije i Kosova, za koje ima manje šanse od „malo je vjerovatno“, ne bi značajnije utjecalo na politička zbivanja u Crnoj Gori, kaže pisac Andrej Nikolaidis. I odmah objašnjava da to misli, jer je „Crna Gora uveliko u ‘srpskom svetu’ i prosto zato što je količina intervencionizma Beograda, kada su u pitanju crnogorski izbori i politički procesi u zemlji, ionako na maksimumu“.

Nikad snažnija prisutnost srpske politike u Crnoj Gori

Nikolaidis kaže da vjerovatno nije zabilježen period u savremenoj crnogorskoj historiji u kojem se snažnije osjećala prisutnost srpske politike u Crnoj Gori.

„Mislim da od 1989. naovamo takva količina ne uticaja nego kontrole iz Beograda na zbivanja u Crnoj Gori nije zabilježena. Čak bi rekao da od 1918, kada je Crna Gora okupirana od strane Srbije, nije bilo takve vrste i tako potpune kontrole Beograda nad Crnom Gorom. Dakle, političke procese u Crnoj Gori dominantno kontroliše Aleksandar Vučić, preko svog vazala Dritana Abazovića, koji vodi Vladu Crne Gore zbog čega sam ja više puta istakao da je to u pitanju druga vlada Srbije, odnosno da je tu vladu postavio Beograd i ona namjesnički upravlja Crnom Gorom, pa do partija srpskog bloka koje se neke lažno predstavljaju građanskima, a neke su otvoreno nacionalističke, pa čak i gotovo pa fašističke, kao Demokratski front“, kaže Nikolaidis.

Bilo kakav dogovor između Aleksandra Vučića i Albina Kurtija neće imati nikakve posljedice po Crnu Goru, jer je Crna Gora već „pala pod uticaj Beograda“, kaže Nikolaidis. Postizanje sporazuma, ili propast pregovora, imaće malo efekta na prilike u Crnoj Gori jer je svima jasno, objašnjava Nikolaidis, „da je Crna Gora data od strane, prije svega SAD-a, Beogradu da bude neka vrsta kompenzacije za ono što se očekuje da će Aleksandar Vučić isporučiti kada je Kosovo u pitanju“.

Paradoksalno, Vučić neće ništa „isporučiti“ SAD-u i Evropskoj uniji, smatra Nikolaidis, jer je njegov „strah od Rusije znatno veći od straha koji osjeća prema SAD-u i EU“.

„Tako da će čitava arhitektura koju prave SAD sa Srbijom završiti neslavno, ali će biti prekasno za Crnu Goru jer već sada jeste prekasno za Crnu Goru“, nimalo optimistički zaključuje Nikolaidis.