Saša Burlica dao novi život ljudima i pričama iz stare čaršije

Nekadašnji novinar ‘Večernjih novina’ izdao je knjigu ‘Izgubljeni zavičaj’, neobičnu riznicu priča o ljudima i događajima iz svog ‘kofera uspomena’.

Junaci knjige Saše Burlice su pretežno iz piščeve rodne Vlasenice, ali i iz Tuzle, Srebrenice i cijelog zvorničkog kraja (Ustupljeno Al Jazeeri)

U nekadašnjoj staroj čaršiji i varoši, na brijegu u podnožju Javor planine, ponovo su se okupili mnogi njeni bivši junaci i stradalnici noseći sa sobom duh prohujalih, neki bi rekli, boljih i sretnijih vremena. Eno ih u upravo izašloj iz štampe prvoj knjizi novinara i urednika sarajevskih Večernjih novina Saše Burlice pod naslovom Izgubljeni zavičaj.

Kroz 55 priča, koje su dragocjeno i autentično svjedočanstvo o jednom sada već prilično udaljenom vremenu, svojim neobičnim sudbinama svjedoče o ljepoti i bogatstvu zajedničkog življenja i, vođeni univerzalnim vrijednostima, nadilaze značaj uboge provincije u blizini Drine.

Junaci su pretežno iz piščeve rodne Vlasenice, ali im u istom poslu pomažu i drugi iz Tuzle, Srebrenice i cijelog zvorničkog kraja.

Sa autentičnim imenima i istinitim događajima oživljavaju kao u dobrom dokumentarnom filmu. Tu je brico, koji baš kao i onaj u Smojinom Malom mistu sa mušterijama vodi vječite fudbalske i druge priče, tu je i pjevač i velemajstor gitare čija ispovijest nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, tu je i bivši inženjer Energoinvesta koji je stigao postati šefom u skandinavskoj atomskoj centrali, košarkašica koja se sa tuzlanskim Jedinstvom popela na krov Evrope…

Neki su živi i već u poznim godinama, većina je odavno preselila ili su pokojni, ali su se sada, kako kaže Saša Burlica, ponovo okupili u Izgubljenom zavičaju i svi skupa putuju u vječnost ne samo Bosnom, nego i regijom i, bez pretjerivanja, cijelom Evropom i Amerikom, svuda tamo gdje njihovi potomci danas žive.

  • Kako ste došli na ideju da nekadašnje sugrađane i komšije okupite pod zajednički književni krov?

– Neke stvari u životu događaju se, ipak, sa velikom dozom slučajnosti. Kad sam stigao u Češku, jula 1994. godine, zapisivao sam neke stvari i događaje koji mi nisu dali mira. Bilježio sam u nekim sveščicama, na pisaćem papiru, zanimljivosti koje su mi ostale u sjećanju iz vremena kad sam boravio u Vlasenici i kasnije u Tuzli. Čuvao sam to decenijama i nosio kutiju sa tim zabilješkama u svakom preseljenju iz stana u stan, a bilo ih je mnogo. Onda sam tu kutiju nekako zaboravio, manje sam pisao i zapisivao sve do pojave društvenih mreža. Za mnoge sugrađane nisam znao šta im se dogodilo u ratnim strahotama, pa sam preko društvenih mreža saznavao mnoge istine, poluistine i neistine. Sve što me je zaintrigiralo istraživao sam na razne načine, sklapao prijateljstva na Facebooku, dopisivao se preko Messengera, razgovarao putem Vibera… i tako je to krenulo.

Ono što je bilo 100 posto tačno, objavljivao sam na Facebooku, različite životne sudbine, zanimljivosti, bilo je u tim zapisima i suza i smijeha, radosti i veoma jakih emocija, a sve to zajedno naišlo je na veliku podršku bivših sugrađana, ali i ljudi koji su me manje ili više poznavali. Trajalo je to desetak godina. Mnogi su već tada predlagali da to stavim među korice knjige. Prednjačili su u tome moja profesorica iz vlaseničke gimnazije Berta Altarac, sada sa adresom u Sjedinjenim Američkim Državama, prijateljica Alma Brizić, sada u Linzu, te Hamo Brkić, veliki vlasenički muzičar, još veći čovjek, sada u Švedskoj, i mnogi drugi.

Prije četiri godine sam donio odluku da mnoge priče, sjećanja, crtice, reportaže, završe u knjizi koja je izašla iz štampe krajem januara, u tuzlanskom OFF-SETU pod naslovom Izgubljeni zavičaj.

  • Vas je, kao i mnoge Vaše junake, rat natjerao da radikalno napustite sve navike iz dotadašnjeg života i daleko od zavičaja krenete ispočetka. Kako i kada ste donijeli tu sudbinsku odluku?

– Bila je to teška odluka. Radio sam kao novinar-urednik u tuzlanskom izdanju Večernjih novina. Sukob u srednjoj Bosni između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane odsjekao je Tuzlu potpuno od svijeta. Prestao je dotok namirnica. Ljudi su bukvalno skapavali od gladi. Sjećam se jednog detalja koji nikad neću zaboraviti. Profesor biologije i njegova supruga, takođe biologinja, okrenuli su se prirodi i pokušali se prehraniti gljivama. Ubrali su ih u okolini Tuzle i, iako biolozi, napravili su kardinalnu grešku. Među ubranim gljivama bilo je i otrovnih. Preminuli su u strašnim mukama u tuzlanskoj bolnici.

Da bih prehranio porodicu i tek rođenog sina (rodio se početkom novembra 1992. godine), često sam preprodavao brašno na tuzlanskoj pijaci, nabavljeno iz Srebrenika po nižoj cijeni, dok su nerijetko iznad glava ljudi na pijaci koja je tada bila najmasovnije mjesto okupljanja, zviždale brojne granate. I odluku sam konačno donio kada je granata ispaljena sa nekog brda u okolini Tuzle pala na susjedovu kuću u tuzlanskom naselju Solina i odvalila pola objekta, a nalazila se samo desetak metara od kuće u kojoj sam stanovao. Geler od granate pronašao je put nekoliko centimetara iznad glave jednogodišnjeg sina koji se u tom trenutku igrao u krevetiću. Psihički više nisam izdržao.

  • Koliko je teško bilo donijeti odluku o napuštanju profesionalnog novinarstva u kojem ste kao relativno mlad zauzimali visoke pozicije?

– Napustio sam novinarstvo kad sam mu trebao najviše pružiti, u punoj radnoj snazi, u 35. godini života. U tom momentu bilo mi je bitno da se sklonim iz ratnih strahota. Stizalo je proljeće 1994.godine. Tada sam ponovo osjetio slast čokolade. Moj sin prvi put u trećoj godini probao ukus banane ili nekog slatkiša. Tada sam zapravo došao u relativno normalne tokove života, ali i upadao u strašne krize i razmišljao čak o povratku u novinarstvo. Bilo mi je jasno da se moram prikloniti nekoj političkoj opciji ukoliko želim da se vratim, a to mi se uopšte nije dopadalo.

  • U Vašoj knjizi se sam rat skoro i ne spominje, a ipak se ima utisak da se posredno i bez pucanja, granata i zločina, suprotstavljate ratu i svim vrstama zala koji je donio na vazda trusne balkanske prostore. Je li ovakav utisak tačan?

– Utisak je definitivno tačan. Protivnik sam bilo kakve tuče, a da ne govorim o ratu. Ne podnosim nasilje bilo kakve vrste. Taj “pendrek” u rukama jačeg mi se smučio u životu. Rat na Balkanu razorio je mnoge porodice, uništio sve što je valjalo i, opet, u njemu su stradali slabiji u tom momentu. To je bio i motiv da pod “zajednički krov” okupim sve ljude, jer sam sasvim siguran da se ni njima ne bi dopao “miris baruta”. U toj mojoj “kući” nedostaju mnogi ljudi koji se iz objektivnih razloga nisu našli u Zavičaju. Svjestan sam toga, ali biće prilike.

  • Čime ste se rukovodili kada ste birali ličnosti za svoje priče koje ponekad liče na raspakivanje vlastitog ‘kofera uspomena’?

– Možda sam dijelom već odgovorio. Zanimljivost, dostupnost informacija, sagovornika za priču… Svi ti ljudi o kojima su ispričane priče u Zavičaju živjeli su u našoj malenoj čaršiji, a sijaset takvih varoši je u cijeloj Bosni i Hercegovini. Vlasenička sredina je specifična, prosto nevjerovatna.

Imala je toliko poznatih i priznatih ljudi u književnosti, sportu, vrhunske stručnjake u svim oblastima života. Odavde potiču Derviš Sušić, Isnam Taljić, Stojanka Došić, Merhunisa Omerović, Esad Kurtagić, Gordana Zekić, Hazim Mujčinović, ali i zanimljivi i duhoviti ljudi, o čijim zgodama priče i svjedoče. Sve te ljude ili, bolje rečeno dio njih, raspakovao sam iz svog “kofera uspomena” i ponudio mojim Vlaseničanima, gdje god bili, da se sjete našeg grada iz ljepšeg vremena, ali i svim drugim ljudima dobre volje. Ljudi i priče iz stare čaršije sada žive svoje nove živote.

  • Na koje priče iz Izgubljenog zavičaja biste budućim čitaocima skrenuli posebnu pažnju?

– Ne bih posebno izdvojio bilo koju priču. Svako će “svoju” pronaći ili sebe i svoje najbliže naći u knjizi. Jedino što znam da knjigu ne treba čitati “u cugu”, već polako i postepeno: svaka priča je za razmišljanje, neko će pustiti i suzu, nekome će se oteti uzdah za Vlasenicom i Bosnom.

  • S obzirom da je knjiga već krenula u distribuciju kako biste ocijenili prve reakcije i kakvo je zanimanje publike?

– Interesovanje je baš onakvo kakvo sam očekivao. Oni koji su me pratili na društvenim mrežama požurili su da što prije nabave knjigu. Ali tu su i mnogi drugi, njihovi prijatelji i rodbina, tako da se događa da jedna osoba naruči ili pet-šest primjeraka za sebe i druge. Knjiga je već stigla do Luksemburga, u Dansku, Veliku Britaniju, Holandiju, Švedsku, Austriju, Njemačku, u zemlje regiona. Prvi primjerci su poslati u SAD. Svugdje…

  • Može li se Vaša nekadašnja opsjednutost pisanjem za dnevne novine i lifemagazine u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji danas javiti u formi opsjednutosti pisanjem i nekih novih knjiga?

– Uporedo radim na Zavičaju 2 i jednom romanu, započetom prilično davno. Mislim da će tek roman zatalasati javno mnjenje i izazvati veliku pozornost čitalačke publike. O tom potom. A što se tiče “Dvojke”, odnosno nastavka prve knjige, pokušaću da pod isti “krov” dovedem mnoge ljude koji su to zaslužili a nisam ih do sada uspio vratiti u Izgubljeni zavičaj.

  • Kada i gdje se mogu očekivati i zvanične promocije i razgovori o knjizi za koju ima sve više interesovanja?

– Prve promocije su planirane početkom aprila u rodnoj Vlasenici i Tuzli, gdje sam godinama radio, stekao brojna prijateljstva, dobio sina, na kraju krajeva i novinarsko ime. Siguran sam da će biti dobro posjećene, a srešću se s ljudima od kojih neke nisam vidio decenijama, iako smo zajedno odrastali u zavičaju.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada