Muhić Dizdarević: Rasizam i dvostruki standardi u pristupu Evrope prema izbjeglicama

Selma Muhić Dizdarević doktorica je nauka i predavačica na Studijama civilnog društva pri Fakultetu humanističkih nauka Karlovog univerziteta u Pragu. Kako njena ekspertiza obuhvata ljudska prava, rod i civilno društvo, ekstremnu socijalnu isključenost, emigracije i integraciju, u razgovoru ističe da svaki rat smanjuje mogućnost za ljudska prava.

„Rat u Ukrajini je loše uticao na stanje ljudskih prava na teritorijama gdje se rat odvija, kod svih aktera koji su uključeni, kod civilnih žrtava, vojnih žrtava, kod njihovih porodica, ali je dodatno problematizirao i cijeli taj okvir ljudskih prava na neki način kao što rat stalno čini jer utječe na skoro svako ljudsko pravo na koje možemo pomisliti. Istovremeno, došlo je do hijerarhizacije ljudskih prava i kategorija. Iako znamo da su ljudska prava univerzalna, upravo rat poriče tu univerzalnost, nekima ljudska prava priznaje, a nekima ne“, govori dr. Muhić Dizdarević.

Nastavlja da je s ratom u Ukrajini, u Evropskoj uniji došlo do dramatične promjene u pristupu prema izbjeglicama te da su gotovo sve zemlje otvorile puteve, omogućile specijalne vize, boravak, a da je u Češkoj Republici čak i jedno vrijeme nuđena besplatna zdravstvena zaštita, uključivanje djece u obrazovni sistem, besplatan prijevoz.

„I to je u značajnoj mjeri pokazalo da, kada se radi o izbjeglicama, postoji jedan aršin koji tu univerzalnost poriče, odnosno ne poštuje. Recimo, ljudi koji su dolazili iz područja Bliskog istoka, azijskih zemalja, su često bili odbijani, govorimo o talasu migracija koji je počeo od 2015. godine. Međutim, potpuno je drukčiji diskurs bio prema izbjeglicama iz Ukrajine, ali dešavale su se i apsurdne stvari da su ljudi koji su bježali iz tih ratnih područja, a ukoliko nisu bili Ukrajinci nego, na primjer, studenti iz Afrike ili Azije koji su se tamo zatekli, na njih se opet primjenjivao striktan sistem koji ih je odbijao i nije im omogućavao da ostanu na toj teritoriji na koju su izbjegli. Tako da ste imali grupe ljudi gdje je jednima priznato da bježe od rata, a drugima nije priznato da bježe od rata“, kaže sagovornica.

Neka forma rasizma opstaje i dalje

Prema njenim riječima, dramatično se promijenio taj diskurs naročito u Češkoj Republici koja je odbijala bilo kakve izbjeglice, bilo koje kategorije izbjeglica, bilo kakve kvote tokom talasa migracija 2015. godine i koja je sada odjednom primila nekoliko stotina hiljada ljudi i omogućila im da borave u zemlji i da pod povoljnim uslovima provedu vrijeme dok traje rat.

„To što možemo nazvati hijerarhizacijom grupa u odnosu na ljudska prava i nekom formom rasizma koji opstaje i dalje, odnosno on se sada potpuno otvoreno pokazao. U Češkoj Republici naročito se pokazao prema ukrajinskim Romima. S jedne strane, ogromno izlaženje u susret izbjeglicama iz Ukrajine, kako države tako i čitavog društva, pojedinaca, nevladinih organizacija, dok je prema izbjeglicama iz drugih zemalja taj pristup još uvijek potpuno neprijateljski.“

Dodaje da je u pristupu države (nemoguće je govoriti na nivou svih država jer je situacija različita u različitim zemljama), ali i djelomično društva, vidljivo to razlikovanje ljudi, odnosno hijerarhija onih koji zaslužuju da im se prizna da bježe od rata i da su ugroženi ili da žive u ekstremno teškim materijalnim uslovima i onima kojima se to automatski priznaje.

„Nevladine organizacije koje su pružale pomoć onima koji su prelazili preko češke teritorije u želji da dođu na Zapad, koji čak ovdje nisu ni tražili azil, i te organizacije koje su njima pomagale su bile napadane, optuživane za izdajništvo, dovođenje terorista, a onda se to potpuno promijenilo kada su oni počeli da rade s ukrajinskim izbjeglicama, odjednom su to bile organizacije koje znaju kako to da rade, koje imaju kontakte“, navodi dr. Muhić Dizdarević.

Komentirajući položaj manjinskih grupa u Evropi, izjavljuje kako „različite manjine u različitim zemljama imaju različit status i prava, od manjina koje su potpuno priznate i imaju neku formu autonomije kao na primjer austrijska manjina na sjeveru Italije do manjina koje su u nekom stanju konstantne deprivacije i marginalizacije kao što su na primjer Romi u srednjoj Evropi.“

Zatim se osvrnula i na fenomen antimuslimanske mržnje u Evropi o kojem je više puta i pisala i govorila:

„To je opet tema sama za sebe, kako se konstruira taj neko drugi, opasan, nepoznat, nerazumljiv, iz neke daleke kulture što je potpuno kontradiktorno raznim činjenicama na terenu gdje već generacije i generacije muslimana žive u raznim zemljama, kao na primjer u Francuskoj ili Turskoj, koji su već i potpuno učlanjeni u život tog društva. Međutim, sada kako je izbio rat u Ukrajini i kako ljudi iz tih zemalja dolaze kao izbjeglice, čini mi se da je malo opala ta koncentracija direktno na muslimane, ali često stoje tako u rezervi kada je potrebno da se izvuče ta karta nekog opasnog i drugoga. S druge strane, postoji jako puno pozitivnih primjera i uopće života muslimana na Zapadu koji ne moraju imati ni ekonomske ni socijalne ni političke probleme.“

Onemogućili nastavak Babišove priče

Analizirajući pobjedu Petra Pavela za predsjednika Češke Republike, konstatira da su nedavni izbori bili izbori u kojima se veoma glasalo protiv njegovog konkurenta Andreja Babiša, koji je bio i premijer ove države.

„Tu su se mobilizirale najrazličitije grupe ljudi koje možda nekad i ne bi sarađivale ili su u direktnom sukobu što se tiče raznih socijalnih, ekonomskih i političkih pitanja, ali su se ustvari povezali sada da bi onemogućili nastavak te Babišove priče koja je bila vrlo često zasnovana na podilaženju najnižim strahovima, izazivanju mržnje, sukoba, i plus čitavo ekonomsko pitanje tajkunizacije društva“, ukazuje dr Muhić Dizdarević.

Tvrdi da za sada ne zna šta se može očekivati od novoizabranog predsjednika Petra Pavela.

„On ima jedan background  koji je veoma vrijednosno obojen, u smislu što je general, što je služio i za vrijeme prethodnog režima, i u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Do koje mjere će on biti u stanju da bude neka vrsta moralnog primjera, jer je to potrebno u ulozi predsjednika koja je ceremonijalna, ostaje da se vidi. Ono što je velika stvar je da je prethodni predsjednik Miloš Zeman odslužio sve svoje mandate i više neće biti u prilici da čini i pokazuje ono najgore u češkom društvu.“

Iseljavanje iz čitave regije

Prema njenoj ocjeni, situacija na Zapadnom Balkanu odvija se kao “rat drugim sredstvima”. Također, kazuje kako u regionu postoji i ekstremna zloupotreba političkog diskursa i pojedinačnih politika.

„Teško mi je da vidim do koje mjere ljudi u društvu koji nisu politički aktivni, ne profitiraju od stranaka koje su na vlasti, da li oni uopće vide neku nadu i mogućnost da dođe do neke promjene. Vidimo da na primjeru Bosne i Hercegovine se u suštini u toj ratnoj retorici, samo drugim sredstvima, političkim sredstvima, rat nastavlja i to od strane Srbije i Hrvatske, ali i od strane njihovih predstavnika u Bosni i Hercegovini. Istovremeno mi se čini da je isto tako na strani bošnjačke političke reprezentacije došlo do potpunog otuđenja, manipulacije, isključivog interesa održavanja na vlasti tako da ne vidim da tu uopće postoji neko rješenje i budućnost. Kada se priča o evropskim integracijama, Hrvatska je u Evropskoj uniji, a ta retorika koju slušamo od njihovog predsjednika Zorana Milanovića je i dalje ekstremistička“, jasna je sagovornica.

Poručuje da je civilno društvo jedna manjina koja može da inkrementalno, vrlo malim reformama i kroz neke projekte odražava vrijednosti ili svoje ili svojih donatora.

„Građansko društvo ne treba da budu samo organizacije nego upravo to – civilno društvo, odnosno ljudi koji se dobrovoljno organiziraju da bi podržali jedni druge u realizaciji nekih svojih interesa i vrijednosti. Mislim da je i to civilno društvo u znatnoj mjeri u jednom bolesnom kontekstu i pitanje je poslije toliko godina od kada se završio rat na prostorima bivše Jugoslavije, šta je taj mir i povjerenje, gdje je saradnja, gdje je neka zajednička budućnost, neki regionalni uspjeh. To također nisam u stanju da vidim“, kaže Muhić Dizdarević i dodaje kako smo se potpuno zaključali na Zapadnom Balkanu etno-nacionalističke politike te da nismo jedini i da takvih zemalja ima još.

„Nekako mi se čini da se ta društva urušavaju, da se stalno dešavaju neki skandali, da se ljudi osjećaju nesigurno, da je neka ideja da se ugrabi odmah sada, danas, jer ko zna šta će biti sutra. Također, prisutni su i veliki ekonomski problemi, ogromno iseljavanje iz čitavog regiona, pa i iz Hrvatske koja je u Evropskoj uniji, i tamo se iseljavaju oni najobrazovaniji. Kad pogledamo Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, iseljavaju se svi, to je manje vidljiva migracija zato što ljudi ne dolaze kao humanitarne izbjeglice, ne traže azile, nisu na socijalnoj pomoći i to je radna migracija koja je zaista ogromna i ne znam do koje mjere je uopće proučeno koliko je takvih ljudi, kakav je to kadar i šta sve nedostaje u tim zemljama odakle su otišli i kako to utiče na to čitavo društvo.“

Zaključuje da je iz njene perspektive teško vidjeti neku nadu kada je riječ o Zapadnom Balkanu:

„Stalno se tu javljaju neki ekstremistički političari i politike, a izgleda kao da je otpor razbijen u mnoštvo nekih ostrvca, stalno su ta neka pitanja koja rješavaju, da tako kažem, život i smrt tog društva i onda nema vremena za sva ona druga pitanja koja ustvari čine realnost tog društva kao što su ekološka i ekonomska pitanja.“