Folkloraše spaja ista emocija i strast: Kako je bilo nekad, a kako je danas

Entuzijazam i dobrovoljnost kao oblici ljudskog angažmana su uglavnom sjećanja. Novac je ovladao svim što nas okružuje, pa i nama samima. Vrlo često i o zadovoljstvima razmišljamo kroz pitanje koliko će to koštati.

Uvodne riječi itekako su povezane sa temom koja zaslužuje naredne redove. A riječ je o kulturno-umjetničkom i naglašeno amaterskom angažovanju u djelatnosti koja “pokriva”, “štiti” i “brani” kulturne vrijednosti naroda i narodnih običaja. Govorimo o folkloru, tačnije o udruženjima građana koji su nekad važili kao kulturno-umjetnička društva i imali su sekcije od dramske, recitatorske, muzičke i napose folklorne.

Razgovarali smo sa folklorašima iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine o sadašnjem vremenu, o tome koliko je teško raditi u novim uslovima, o tome šta je nekada privlačilo omladinu u folkor i ljude da se bave amaterizmom na prostoru zemalja bivše Jugoslavije, a šta sada.

Biti ‘Lolinac’ je stvar prestiža

Akademsko kulturno-umetničko društvo “Ivo Lola Ribar” iz Beograda jedno je od najcjenjenijih društava u regionu koje je sredinom novembra proslavilo svoj 79. rođendan.

“Biti ‘Lolinac’ je stvar prestiža. Mi folkloraši, ali i svi umetnici generalno smo najbolji ambasadori našeg Balkana, Srbije, Beograda… Nemoguće je razumeti svoju tradiciju ako je ne povežeš sa drugima i zato je folklor danas, u svetu kulturnih ljudi mogućnost povezivanja. Toliko proba, koncerata, emisija, turističkih sajmova i, naravno, za nas najvažnije – putovanja. Upoznali smo toliko različitih kultura, zemalja, gradova koje ni u snu nisam pomislila da ću posetiti”, ispričala nam je 26-godišnja Beograđanka Nađa Ilić Repich.

Bilo je, kaže, dosta turneja koje su obilježile njenu karijeru u “Loli”.

“Nekoliko puta Grčka u raznim delovima, od planinskih do morskih, Slovenija, zatim Turska 2015. gde smo na međunarodnom takmičenju za narodnu igru u gradu Bursa ‘Golden Karagöz’ osvojili prvo mesto i nagradu od 5.000 eura, Skoplje, Brčko, pa gradovi i sela po Srbiji, onda Dortmund, Beč, te Kina 2017. i Japan 2018. godine. U Kini smo bili u gradu Xi'an gde sam proslavila svoj 20. rođendan na sajmu gde smo bili u delegaciji Srbije. U Japanu smo proveli 38 dana gde smo održali 23 dvočasovna koncerata i isto toliko predavanja naše narodne igre i kulture. To je bio naš najveći uspeh jer smo postali i mi na trenutak profesionalci. Nakon svega, mogu se zahvaiti ‘Loli’, folkloru, svim divnim ljudima koje sam upoznala i koje ću zauvek pamtiti. Čast mi je što sam deo ove ogromne porodice”, naglasila je Nađa Ilić Repich.

Vladimir Ivanić, član Upravnog odbora KUD-a “Izvor” iz Nakova, u Vojvodini, kazao je da imaju korektnu saradnju sa Gradom Kikinda, Mjesnom zajednicom Nakovo, kao i svim udruženjima i privrednicima u selu. Problem je članstvo.

Posljednjih godina obišli su sve zemlje regiona, nastupali u Ukrajini, Bugarskoj… Imaju svoj festival koji se održava za Vidovdan, na kojem je za proteklih 13 godina nastupalo više od 5.000 učesnika. Društvo broji stotinjak članova. Aktivno rade ženska pjevačka grupa, revijalni ansambl i dvije grupe djece sa kojima rade koreografi Igor Bilić i Nikola Sabljić.

“Deca više nisu zainteresovana za kulturu uopšte. U vreme kada sam počeo da igram, putovalo se više. Bilo je više novca, više sluha zajednice. Društva se gase, pogotovo posle korone… Tako da mi ne smemo biti nezadovoljni”, istakao je Ivanić.

AKUD “Mira Lukač” iz Drvara u Bosni i Hercegovini naredne godine slavi veliki jubilej – 100 godina postojanja. Osim rođendanskog festivala, planiraju i mini turneju po bosanskohercegovačkim gradovima. Imaju 20 koreografija svih naroda iz bivše Jugoslavije koje igraju.

Danas se teško baviti amaterizmom

“Danas se teško baviti amaterizmom. Naša sredina je mala, prije rata je živjelo tu 20.000 ljudi, a danas je tek nekih 4.000 stanovnika. Imamo stotinu djece. Folklor ovdje ima tradiciju. Sljedeće godine je 100 godina Društva koje nikad nije prestajalo sa radom, čak ni u ratno vrijeme. Najveći problem su sredstva. Nismo budžetski korisnici, ono što dobijemo od Opštine je zaista sitno”, rekao je Radoslav Bosnić, umjetnički rukovodilac AKUD “Mira Lukač”.

Ustvrdio je kako je prije rata bilo drugačije: kome god bi se folkloraši obraćali za pomoć oni bi se i odazvali, a sada su “prepušteni sami sebi”.

“Bukvalno prosite od nekih ljudi da djeca mogu negdje otići, da se može kupiti neki komad nošnje”, naglasio je Bosnić.

Kenan Hubanić, menadžer Gradskog tamburaškog orkestra “Bjelopoljski tamburaši” iz Bijelog Polja u Crnoj Gori, koji postoje od 1955. godine, objasnio nam je da je ovo treća generacija tamburaša, da su izdali tri albuma, a nedavno promovisali i novu pjesmu na jubilarnom 20. Internacionalnom festivalu tamburaških orkestara u Bijelom Polju.

“Pridružila nam se nedavno Aleksandra Saška Rakonjac, kćerka našeg preminulog predsjednika, koja je učestvovala u posljednjem serijalu ‘Nikad nije kasno’ u kojem je došla do finala. Prošle godine smo nastupali u Sarajevu, Kumanovu, Beranama, Kolašinu, Sjenici, Zenici…”, kazao je Hubanić.

Kada je u pitanju finansiranje, kaže da imaju pomoć od Opštine, a ulažu dio zarađenog novca od “tezgi”.

Melih Karan, predsjednik je Gradskog umjetničkog društva “Filigran” Zenica i član tamburaškog sastava “Zeničke meraklije”. Amaterizmom se bavi od 1976. godine.

“Prije rata su daleko bili bolji uvjeti za rad i razvoj amaterizma. Nikad nije bilo idealno za kulturu, ali u ondašnje vrijeme bili su bolji uvjeti i veća zaintresovanost omladine. Danas, niko od kulturno-umjetničkih društava u Zenici nema svoj prostor. Mali broj entuzijasta radi”, istakao je Karan.

Sead Koro, predsjednik KUD-a “Mladi Metalac” iz Hadžića, koje ove godine slavi 70 godina postojanja, rekao je da se situacija za folklor promijenila iz temelja u odnosu na prijeratno vrijeme.

“Omladina koja pleše daje nam podstrek da radimo. Iznalazimo sredstva preko projekata, kucamo na sva vrata da bi obezbjedili novac, da sačuvamo tradiciju”, istakao je Sead Koro.

Prema riječima folkloriste Gorana Kneževića, koji je prošle godine od Hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja dobio Nagradu za životno djelo „Dr. Ivan Ivančan“ za očuvanje, promicanje i scensko oblikovanje hrvatske folklorne baštine, sada je puno bolje za folklor i amaterizam u Hrvatskoj nego što je bilo u nekadašnjem sistemu.

“Država Hrvatska i hrvatske institucije su izuzetno naklonjeni tom izričaju i amaterizmu. Oni ga pomažu koliko mogu. Hrvatska tradicija u primjeni folklora je vrlo skupa i zahtjevna. Kod nas se zahtjeva da svaka skupina ima izvorne narodne nošnje što je skupo, da ima instrumente, što je takođe skupo, a i sami voditelji su isto tako skupi. Kad se to uzme u obzir, jasno je da je svako društvo izloženo velikim troškovima, da postaje mala etnološka institucija u svojoj egzistenciji a ona je kao takva skupa”, kazao je Knežević.

Pojasnio je da je problem što država ne može sve te segmente autentičnosti podmiriti, a društva želeći da budu što bolja, što kvalitetnija i autentičnija, samim time i što skuplja, ne mogu ostvariti sa postojećim dotacijama sve što žele.

U Hrvatskoj sada bolje za folkloraše

“Država je naklonjena folkloru, folkloraši imaju para ali je folklor skup u ovakvoj primjeni kako to mi činimo u Hrvatskoj. Sada je bolje u odnosu kako je bilo u bivšem sistemu gdje se folklor nije gledao kao autentična turistička kultura nego da bude u funkciji politike odnosno da bude u funkciji bratstva i jedinstva, da svako društvo ima jugoslovenske programe. Sada u Hrvatskoj svako društvo je opredjeljeno na hrvatski folklor, na regionalni folklor odnosno na seoski folklor”, govori Knežević.

“Promijenili su se interesi. Prije se sa bavilo folklorom da se putuje, izađe van države, vidi svijeta, međutim sada ljudi i bez folklora vide svijeta, putuju sami, sa roditeljima… Sada se ljudi bave folklorom radi nacionalne osviještenosti, umjetničkih potreba i postignuća, druženja, te vrlo korisne rekreacije. Kvalitetni folklorni ansambli u Zagrebu animiraju ljude sa svojim izričajem, sa svojima načinom rada. Imamo puno veteranskih skupina, ima izuzetno puno i dječijih skupina”.

Iako su nacionalne igre različite, kao i način igranja, sve ih spaja ista emocija i strast. Folkloristi su ljudi koji su srcem u ovome, boreći se da sačuvaju tradiciju, da predstave kulturnu baštinu drugima.