Pitka ili slana, nije važno: Ovako stanovnici Pojasa Gaze dolaze do gutljaja vode
Podzemni rezervoar je gotovo jedini izvor na koji se većina stanovnika Pojasa Gaze oslanja da zadovolje oko 94 posto ukupnih potreba za vodom.
Piše: Rewa Abu Mouamer
Moayad čeka u redu da natoči vode, ne obazirući se da li je pitka ili slana. Pitali smo ga: „Od kada čekaš da dođeš na red?“ Odgovorio je gledajući ljude oko sebe: „Od šest ujutro. Ustajem prije nego što svane da natočim vode, nije me briga da li je pitka ili slana, važno je da imamo šta da pijemo.“
Moayad je nastavio: „Dva dana nema ni kapi vode u kući, isključena je. Prije dva dana je puštena na pola sata i ponovo isključena. Ruka mi se slamala od podizanja vode na stepenice.“
Umm Yousef Basal nam je ispričala svoju borbu za dobijanje vode. „Tako mi Boga, natočimo vodu i nosimo je u rukama jako daleko. Ponekad nema pitke vode, pa pijemo slanu. Svi smo bolesni, i djeca i odrasli.“
Ispričala je o svojoj želji da stane pred umivaonik i uzme abdest, umjesto kanistera u kojem nema dovoljno vode.
Bombardovanje izvora vode
Inženjer Munther Shublaq, direktor Vodovodnog preduzeća u Pojasu Gaze (CMWU), ispričao je za Al Jazeeru: „Od prvog dana rata u Gazi okupacija je ciljano bombardovala sve na zemlji. Bombardovala je rezervoare za vodu, pumpe, bunare, kanalizacione mreže i postrojenja za desalinizaciju. Jasno je da je sve nestalo usljed bombardovanja grada Gaze i sjevera Pojasa.“
Potvrdio je da je iz grada Beit Lahia dobio dojavu u kojoj se navodi da su okupacijske snage uništile sve bunare, postrojenja i skladišta vode u gradu. Pojasnio je da su bombardovana podzemna skladišta vode kao i postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda na jugu Pojasa Gaze kao i u gradu Khan Younisu. Potpuno su uništena i neupotrebljiva. „Ova postrojenja su napravljena uz podršku arapskih i islamskih zemalja“, rekao je.
O patnji stanovnika Gaze Munther je rekao: „Nedostatak struje, neprestano bombardovanje i nedostatak goriva u potpunosti onemogućavaju pružanje vodovodnih i kanalizacionih usluga stanovništvu. Prema izvještajima međunarodnih organizacija i UNRWA-e s početka rata, potreba za vodom po glavi stanovnika u Pojasu Gaze je 100 litara, a danas je to smanjeno na samo šest litara. Zamislite kako će se ova količina vode odraziti na život svakog stanovnika u Gazi.“
Munther je pozvao sve zemlje svijeta i međunarodne organizacije da se omogući uvoz neophodne količine vode, uređaja koji pomažu pročišćavanje otpadnih voda, te da se obezbijedi voda u centrima za raseljene „prije nego se svijet probudi pred ekološkom katastrofom koja će prouzrokovati još veće proširenje bolesti i epidemija među stanovnicima Pojasa Gaze”.
Uništavanje alternativnih rješenja
Komentirajući okupaciono bombardovanje solarnih panela, državnih i privatnih, inženjer Munther Shublaq je rekao: „Nažalost, izgubili smo važan i efikasan alternativni izvor za snabdijevanje vodom usljed okupacionog bombardovanja solarnih panela. Svima je poznata moć bombardovanja i razaranja koja su rezultirala uklanjanjem čitavih zgrada, a ne samo panela.“
Solarni paneli su bili jedan od preostalih alternativnih izvora struje u Pojasu Gaze. Na pitanje o broju solarnih panela koje su uništili okupacioni avioni inženjer Shublaq je odgovorio: „Ne možemo procijeniti štetu, posebno kada je riječ o solarnim panelima, jer rat u Gazi još uvijek traje.“
U Pojasu Gaze već dugi niz godina vlada kriza s vodom, a mnoge institucije kažu da je i prije rata stanovništvo dobivalo samo oko 35 posto stvarnih potreba za vodom.
Prema službenim izvještajima, podzemni rezervoar je gotovo jedini izvor na koji se većina stanovnika Pojasa Gaze oslanja da zadovolje oko 94 posto njihovih ukupnih potreba za vodom.