Biskup Sudar: Do stabilne BiH razumijevanjem, prihvaćanjem i prijateljstvom naroda

“Ja ostajem ovdje jer i u Plavuzima je hrvatska gruda kao i u Zagrebu. To je moja zemlja, a ja sam Hrvat. Nama je najteže jer su nam naši svećenici otišli. S njima bi nam sav ovaj pakao bio puno, puno lakši.” To je pomoćnom biskupu vrhbosanskom Peri Sudaru u ožujku 1994. rekao čovjek iz Plavuza, jednome od ratom poharanih sela u dolini rijeke Neretvice “koja se u Buturović polju kod Ostrošca, na putu između Konjica i Jablanice, ulijeva u Jablaničko jezero”.

Taj potresni detalj samo je jedan od brojnih što ih je biskup Sudar zabilježio u svojem putopisnom dnevniku “Hod po ranama – zapisi s obilazaka vrbosanskih župa od 1992. do 1997. godine”. Knjigu su u srpnju ove godine objavili izdavač Synopsis i Hrvatski leksikografski institut BiH, kao jednu od dvije Sudarove knjiga što su ih istodobno objavili spomenuti izdavači: druga, objavljena pod naslovom “Snaga je u odricanju od sile i moći”, Sudarov je opsežni biografski intervju s bosanskohercegovačkim novinarom Branom Vrbićem.

Cjelovita Bosna i Hercegovina

Izdanja su 8. studenoga predstavljena u Sarajevu, a 18. prosinca i u Zagrebu. Na promociji u Zagrebu, u secesijskoj zgradi Hrvatskoga državnog arhiva sagrađenoj 1912. godine, biskup Sudar drukčijim je riječima preoblikovao isti stav kao u onoga čovjeka iz Plavuza. Rekao je: “Na predstavljanju u Sarajevu sam rekao da bi mi dostatna nagrada za sav trud bilo saznanje da ove knjige u srcu samo jednog čovjeka potaknu uvjerenje da smo si mi tamo (u BiH, op.a.)  jedni drugima u svemu i po svemu bliži i preči nego su nam to prijatelji iz cijeloga svijeta”.

Potom je nastavio: “Ovdje u Zagrebu je ta želja još veća i prerasta u potrebu doviknuti kako je cjelovita, normalna i uređena država BiH, u kojoj ravnopravno, u slozi i suradnji, žive njezini narodi i svi drugi građani, istinski životni interes hrvatskog naroda u cjelini. Naime, ne razumijem i neću nikada razumjeti da nam izmiče tako očita činjenica da je opstanak Hrvata u BiH neraskidivo povezan s temeljnim interesom hrvatskog naroda da ima svoju samostalnu, sigurnu i prosperitetnu državu Hrvatsku.”

“Duboko sam uvjeren da je do stabilne i prosperitetne BiH, do ravnopravnosti Hrvata u njoj, moguće samo razumijevanjem, prihvaćanjem i, zašto to ne reći, prijateljstvom između tamošnjih naroda”, dodao je biskup Sudar, i zaključio: “Ali, ako od svega ovoga ne bude ništa, ništa se ne ostvari, meni ostaje neka utjeha u samoj činjenici da sam to iskreno želio – a nažalost ni to nije malo u vremenima i okolnostima u kojima nam je bilo dano živjeti dragocjeni i lijepi, prečesto turobni dar života u ovome prelijepom dijelu ovoga božjeg svijeta.”

Premalo se u medijima pisalo o činjenici da se Pero Sudar prije tri godine svojevoljno odrekao položaja pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije, usprkos tome što je bio iznimno uspješan velikodostojnik Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Možda je to i zato što Sudar, kako je na predstavljanju u Zagrebu kazao urednik Sudarovih knjiga, sarajevski pisac Ivan Lovrenović, “nije čovjek velike geste, pomaman za javnošću, za mikrofonom i kamerom, dapače, bježi i od jednoga i od drugoga.”

‘Tri stupa svijeta Pere Sudara’

Rođen 1951. u Barama, u općini Konjic, Sudar je u Sarajevu završio Filozofsko-teološki studij, te je 1977. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Pomoćnim biskupom imenovan je u jeku rata, 10. svibnja 1993., a posvećen 6. siječnja 1994. u sarajevskoj katedrali. Organizirao je obnovu, gradnju i djelovanje katoličkih školskih centara na području Vrhbosanske nadbiskupije, za što je odlikovan međunarodnim nagradama Kardinal Koenig 2005. i “BMW group award fuer Interkulturelles Lernen” 2007. godine. No 2019. odrekao se službe pomoćnog biskupa vrhbosanskog, i povukao u mirovinu.

Zašto, na promociji u Zagrebu dao je naslutiti Ivo Lučić, zagrebački novinar podrijetlom iz hercegovačkog sela Ravno, i autor pogovora knjizi “Snaga je u odricanju od sile i moći”. Lučić je kazao kako je vjera, uz ljude i pripadnost zemlji, jedan od tri stupa svijeta Pere Sudara. “Molitva ga je prožimala duboko od malih nogu i prati ga cijeli život, u dobru i zlu”. Pa ipak, Sudarovo “iskustvo s Crkvom može se sabrati u cjelovitu kritiku…” Lučić je dodao kako Sudar “kaže da bi bio puno mirniji da nije imao priliku upoznati Katoličku crkvu iza kulisa. ‘Trebalo mi je molitve i milosti da neke realnosti prihvatim i s njima se u sebi pomirim’, kaže Sudar. To može dovoljno govoriti o mogućim razlozima zbog kojih se nakon četvrt stoljeća odrekao biskupske pozicije, premda o njima ne želi javno govoriti.”

Čvrstu istinoljubivost zbog koje je odstupio s mjesta pomoćnoga vrhbosanskog nadbiskupa Sudar je demonstrirao i u obje svoje knjige. Njihov urednik, sarajevski književnik Ivan Lovrenović, na promociji u Zagrebu istaknuo je kako Sudara najviše odlikuju “ljubav prema istini i ljubav prema zakletoj potrebi da se istina kazuje”. “U ovim knjigama imamo susret s autorom koji svjedoči čvrstu odanost svemu čemu pripada, ali u isti mah i autora koji ništa od svega toga čemu je vjeran nije spreman da ‘proda’ kako bi iznevjerio istinu”.

Za čitanje knjige “Hod po ranama”, Lovrenović kaže kako pokazuje da joj je “naslov vrlo egzaktan”, jer Sudar opisuje sve “na što je čovjek mogao ‘udariti’ hodajući po bosanskim župama ‘93., ‘94., ‘95., ‘96., pa i kasnije, kad je rat stao, ali je još bio vrlo živ”. “Sudar bistrih očiju, sabrane pameti, vrlo otvorena uma, a još najviše otvorena srca obilazi te župe. Njegovo srce krvari, ali on ne dopušta da mu to potisne dar opservacije, i posebno dar da tu opservaciju prenese, svježu, živu i konkretnu, kako pravi pisac jedino može i treba”, kaže Lovrenović.

‘Zajedno s Hrvatskom, BiH je njegova domovina’

Istodobno, “kada piše i o najvećim zlima, o stradanjima katoličkog naroda, Sudar ne dovodi čitatelja u najgoru zamku da počne patiti zajedno s njim na ekskluzivno nacionalnoj, etničko-vjerskoj simpatiji i afektu; ne, jednostavno zato što je previše emancipiran kao mislilac – ako hoćete i pravi vjernik – koji je sposoban da osjeti patnju svog naroda, ali da je nikada ne pretvara u osvetnički resantiman, nešto što je usmjereno prema drugima, iako ne zatvara oči ni pred čijim zlom, ali i ni pred čijim stradanjem”, kazao je Ivan Lovrenović.

Ili, kako Sudara cirita Ivo Lučić: “U našim etničkim isprepletenim prostorima, vlastiti narod se voli samo kroz njegovo osposobljavanje za mjeru ljubavi i dobrote prema drugima.” Lučić potom rezimira: “Sudar se ponosi što je obilježen rodnom Hercegovinom i što pripada državi Bosni i Hercegovini, koja je, zajedno s Hrvatskom, njegova ‘domovina’. To što je rođen u Bosni i Hercegovini ne umanjuje da bude Hrvat, niti to što je Hrvat smeta da poštuje druge narode u Bosni i Hercegovini ili da sam bude Bosanac. Jednako tako, kaže, Bosna i Hercegovina nije manje njegova domovina zato što je domovina i drugih naroda.”