‘Kao da nismo ljudi’: Dječaci i muškarci iz Gaze o izraelskom hapšenju i mučenju

U jednoj od prostorija bolnice mučenika Al-Aqsa, Mahmoud Zindah stoji uz svog oca Nadera. Nedavno proživljeni užasi urezani su na njihovim licima. Oči su im širom otvorene, zagledane u daljinu.

Četrnaestogodišnjak i njegov otac bili su među stotinama Palestinaca koje su okupile izraelske snage u području Shujayea, istočno od grada Gaze, gdje su pet dana mučeni i ponižavani prije nego su pušteni – bez ikakvog objašnjenja.

“Jedan od vojnika rekao mi je da izgledam kao njegov nećak koji je ubijen pred očima svoje bake koju je Hamas zatočio i da će nas vojnici zaklati”, govori Mahmoud drhtavim glasom.

Prije tog iskušenja, porodica Zindah bila je dva dana zarobljena u svojoj kući u četvrti Zeitoun u gradu Gazi, iz koje nije mogla izaći zbog napredovanja tenkova i artiljerijskoj granatiranja u blizini. Oni koji su se usudili napustiti svoje domove iz bilo kojeg razloga bili su meta snajpera.

Trećeg dana je ova porodica, koja je spavala na hladnom popločanom podu ispod madraca, kako bi se zaštitila od eventualnih šrapnela, nakon buđenja zatekla tenkove u svojoj ulici.

“Čuli smo vojnike kako viču, dok su se tenkovi približavali, a njihov zvuk postajao glasniji”, rekao je Nader. “Osjetio sam da nešto nije u redu, pa sam otišao do kuće koja se nalazila niz ulicu. Prije nego što sam stigao do nje, stao sam u šoku. Kuća se pomjerala”, rekao je. “U tok trenutku sam shvatio da izraelski buldožer ruši zidove kuće, dok vojnici pucaju bojevom municijom”.

Nader je u brzini poderao bijele listove, praveći male “zastave” koje je potom nosilo svako od njegovih osmero djece. Jednog su udarili ulaznim vratima, a odrasli su počeli vikati da u kući ima ljudi. Buldožer je stao, a prestala je i pucnjava. No, kuća je iznenada bila puna izraelskih vojnika.

“Natjerali su nas da sve iz naših torbi izvadimo na pod i nisu nam dali da uzmemo svoj novac ili zlato naših supruga”, prisjeća se Nader. “Bacili su i ono malo hrane što smo imali. Uzeli su nam novac, lične karte i telefone.”

Vojnici su nas razdvojili: žene i mala djeca bili su jednoj sobi, a muškarci i tinejdžeri u drugoj. Potom su rekli Naderu, Mahmoudu, njegovom zetu i još jednom muškom rođaku da se skinu, a zatim su ih istjerali vani.

“Okupili su najmanje 150 muškaraca iz okolnih kuća i svima su nam na ulici stavili poveze na oči i lisice”, objašnjava Nader.

Kada su vojnici natjerali muškarce da se popnu na stražnju stranu nekih kamiona, Nader se pobrinuo da Mahmoud bude u njegovom krilu, prestrašen šta bi se moglo dogoditi njegovom sinu ako ih razdvoje.

“Ne želim izgubiti svoje dijete, niti želim da moj sin izgubi oca”, rekao je.

Muškarci su ubrzo shvatili da se u kamionu nalaze i žene, a zbog naglog kočenja su padali jedni preko drugih.

“Svi smo imali poveze na očima, tako da nismo mogli vidjeti jedni druge, ali smo čuli žene kako nam govore da ih pazimo kao što bismo pazili vlastite sestre”, kaže Nader. “S njima su bila i mlađa djeca.”

Kamion se zaustavio, a potom su su muškarci i žene ponovo odvojeni. Muškarci i dječaci tinejdžeri odvedeni su u skladište gdje su sjedili na tlu prekrivenom razbacanim zrncima riže. Tamo su ih tukli, ispitivali i verbalno vrijeđali. Nije bilo sna, a zrna riže su ih grebala dok su sjedili tamo, bez odjeće.

Danima izgladnjivani i premlaćivani

Četrnaestogodišnji Mohammed Odeh je, kao i Zindahovi, odveden iz četvrti Wadi al-Arayes u Zeitounu, gdje su on i njegova porodica pet dana proveli u svojim domovima, gladujući.

Dva dječaka iz susjedstva, koja su otišla potražiti vodu, ubili su na ulici izraelski snajperisti. Nakon što je buldožer srušio zidove nekoliko kuća, vojnici su muškarce i tinejdžere izvukli van, šamarajući ih i udarajući ih oružjem.

“Bez ikakvog rasuđivanja, konstantno su govorili: ‘Svi ste vi Hamas’. Ispisali su nam brojeve na rukama. Moj broj je bio 56”, prisjeća se Mohammed. Kada ispruži ruke, crveni biljeg je još uvijek vidljiv na njegovoj koži.

“Kad su govorili na hebrejskom, a mi ih nismo razumjeli, tukli bi nas. Udarali su me po leđima, na djelu gdje su mi bubrezi, i po nogama. Odveli su moju porodicu, a ja ne znam gdje su”, govori, dok mu ponestaje glasa.

Prije nego što su bili prisiljeni ući u skladište, izraelske vojnikinje su došle i pljunule na muškarce, prisjeća se Mohammed.

Uobičajeno je bilo da grupe od pet vojnika iznenada uđu u skladište i tuku jednu osobu, dok su ostali bili prisiljeni slušati njegove bolne krike. Ako bi neko od muškaraca i tinejdžera kimnuo glavom od iscrpljenosti, vojnici su ga polijevali hladnom vodom.

“Njihov prezir prema nama bio je neprirodan, kao da smo manje vrijedna bića”, kaže Mohammed.

“Neki se nisu vratili sa seansi mučenja”, kaže Nader. “Čuli bismo kako vrište, a potom muk.”

U jednom trenutku, Mahmud je rekao ocu da mu zglobovi krvare od lisica. Vojnik je to čuo, pitao gdje ga boli, a potom nastavio pritiskati to mjesto. Nader je pokušao zaštititi svog sina, dok je jedan od vojnika pokušao odvući tinejdžera. Kako se Mahmud opirao, dobio je udarac nogom u lice. Ožiljak je još uvijek vidljiv.

“Moj otac je nastavio vikati na njih, govoreći im da sam dijete i bacio se na mene”, kaže. “Čuo sam vojnika kako govori američkim naglaskom i rekao sam mu na engleskom da sam samo dijete koje ide u školu.” No, nisu imali sluha.

Sa povezima na očima i lisicama na rukama, muškarci i dječaci satima su bili premlaćivani.

“Psovali su nam, koristili su najgnusnije psovke”, kaže Nader, koji je dobio jako bolan udarac u glavu. “Neki od njih su govorili arapski. Svaki put kad bismo pokušali razgovarati, tražili da idete u toalet ili htjeli popiti vode, došli bi i pretukli nas kundacima svojih M16 pušaka.”

Vojnici su ih ispitivali, prijeteći im da će ih sve pobiti. Optužili su Palestince da su im ukrali vojne džipove i silovali Izraelke. Kada su Mahmuda pitali gdje je bio 7. oktobra, a on odgovorio da je spavao kod kuće, vojnici su ga, kaže, udarili.

“Nevjerovatan je taj rasizam. Zaista nas mrze,” kaže Nader. “Ovdje se ne radi o Hamasu. Ovdje se radi o brisanju svih nas. Ovdje se radi o genocidu, kojeg je potpisao američki predsjednik Biden.”

Muškarci su za jelo dobili samo nekoliko kapi vode i nekoliko komadića hljeba. Neki su bili prisiljeni obaviti nuždu na licu mjesta, dok bi drugima dodali smrdljivu kantu.

Petog dana, Nader, Mahmoud i još 10 muškaraca odvedeni su u Nitzarim, nekadašnje naselje koje se nalazi južno od grada Gaze, a koje je, nakon izraelskog povlačenja 2005. godine, pretvoreno u obradivo zemljište. Sada je to izraelska kontrolna tačka neposredno prije Wadi Gaze. Tu su muškarci pušteni i rečeno im je da krenu prema jugu.

Grupa je skinula poveze, puštajući očima da se priviknu na svjetlo nakon dana provedenih u mraku. Bili su iscrpljeni i gladni, a još uvijek nisu imali odjeće. Nakon dva sata mučnog hodanja, uočila ih je grupa Palestinaca.

“Odjenuli su nas i dali nam vode”, kaže Nader. “Pozvali su hitnu pomoć, a čim smo stigli u bolnicu mučenika Al-Aqsa dobili smo infuziju.”

“Mislio sam da nema šanse da se izvučem živ”, dodao je. “Bio je to pakao na zemlji. Bilo je to kao da sam proveo pet godina u tom skladištu. Ne bih to nikome poželio.”