Kako stanovnici Gaze iskorištavaju privremeno primirje?

Piše: Raed Musa

Gaza – Posjeta porodici bila joj je prioritet odmah nakon stupanja na snagu privremenog sporazuma o primirju. Taghreed Al Khatib dva mjeseca nije mogla doći do porodice u izbjegličkom kampu Shaboura u gradu Rafah na jugu Pojasa Gaze, iako živi u naselju Tal as Sultan koje je udaljeno samo 10 minuta autom.

Brutalni izraelski rat udaljenosti je učinio “znakovima smrti”. Mašina za ubijanje prati svaki pokret i razara svaki kvadratni metar malog obalnog područja.

“Rat nas je udaljio, razdvojio nas od porodica i voljenih, ubijajući i uništavajući te ukidajući sva sredstva komunikacije, pa i internetske usluge. Zagorčao je naše živote. Anksioznost dominira i ubija nas polako, baš kao što nas projektili ubijaju i pojedinačno i u grupama”, rekla je Taghreed za Al Jazeeru.

Sastanak nakon nužne razdvojenosti

Stanovnici Gaze su privremeno primirje iskoristili da vrate svoje živote u normalu, makar i djelimično, uprkos posljedicama razornog krvavog rata u svakoj kući i ulici.

Privremeno primirje prilika je da se posjeti porodica i provjeri u kakvom je stanju, kako za Taghreed, tako i za mnoge druge.

Neki su ga iskoristili za nešto drugo: obilazak ranjenika i mezarova poginulih, zakopavanje onih koji su bili pod ruševinama svojih domova, obezbjeđivanje onoga što će biti potrebno kada se rat nastavi, vjerujući da će biti još žešći nakon što završe četiri dana primirja.

Sa velikim strpljenjem i iščekivanjem, Taghreed je čekala da prvi tvitovi budu objavljeni u petak, u sedam ujutro kada je primirje stupilo na snagu.

Povela je dvoje djece u posjetu porodici, ali je imala problem pri pronalasku taksija, jer je rijetko bila na ulicama Pojasa Gaze od izbijanja rata 7. oktobra zbog opasnosti kretanja ili nedostatka goriva.

Nakon skoro sat vremena čekanja pored puta, imala je sreću da je naišao stari automobil, čiji su vlasnici kao alternativu za gorivo koristili jestivo ulje, što je izazvalo veliko zagađenje i neprijatne mirise.

Susret Taghreed i njeno dvoje djece – Dalala (6 godina) i Mahmouda (3 godine) – sa porodicom bio je “kao da se upravo vratila sa dugog putovanja”, kako kaže. Tokom 49 dana rata kontaktirala ih je samo dva-tri puta.

Jednog dana tokom pete sedmice rata, osjetila je anksioznost zbog koje nije mogla da spava. To se desilo nakon što je bombardovana kuća pored njene, ali nije uspjela da provjeri stanje komšija nakon toga. I njenoj kući to je nanijelo materijalnu štetu.

Taghreed, četrdesetogodišnja učiteljica koja je proživjela sve izraelske ratove u Gazi od 2008. godine, kaže: “Ovaj rat je drugačiji po svemu, a nivo zločina je bez presedana. Svaki dan smo šokirani smrću rodbine i prijatelja, od kojih nismo imali priliku ni da se oprostimo.”

Taghreed je čeznula za svečanim večerama i dočekivanjem gostiju, ali to više nije bilo izvodivo zbog nestašice namirnica na pijacama i u radnjama. Zato je sa majkom pripremila patlidžan i prženi krompir sa začinjenom gazanskom salatom, njenim omiljenim jelom iz djetinjstva.

Za kćerku, bilo koja hrana, ma koliko jednostavna bila, bit će ukusna jer je u društvu porodice i voljenih, u atmosferi bliskosti, ljubavi i mira, daleko od buke aviona i eksplozija.

Spavanje bez buke i eksplozija

Nakon danonoćne buke koju su uzrokovali izraelski ratni avioni i dronovi, koji nisu napuštali vazdušni prostor Pojasa Gaze, a koja je posebno bila izražajna tokom noći, stanovnici Gaze su proveli najmirniju noć. Nije ih uznemirio niti jedan zvuk dronova, koje su nazvali “tamnicama” zbog glasnih zvukova i užasa kojeg uzrokuju.

Saad Salah za Al Jazeeru je rekao da je to noć u kojoj je najduže spavao bez prekida i bez drhtanja od straha da li će izbiti neki zračni napad ili artiljerijsko granatiranje, što je stanovnicima Gaze poistovijetilo noć i dan.

Prvo jutro primirja Salah se rano probudio da prati stanje na kopnenom prijelazu Rafah – trenutno jedinoj ulaznoj luki za šlepere sa pomoći i gorivom – kako bi osigurao osnovne potrebe (hranu, gorivo i plin za kuhanje) za svoju šestočlanu porodicu.

Nekoliko sedmica živjeli su na timijanu, maslinovom ulju i malo konzervirane hrane, jer je njihovom domu nedostajalo plina za kuhanje, namirnice postale rijetke na pijacama, a cijene se udvostručile.

Organizacija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) i Palestinsko društvo Crvenog polumjeseca nadziru prijem pomoći i šlepera sa gorivom, uključujući plin za kuhanje, čiji uvoz okupacione vlasti dozvoljavaju po prvi put od kako su uvele opsadu Pojasa Gaze.

Povratak u život, makar privremeno

Primirje je prilika da se timovima hitne pomoći i civilne zaštite omogući izvlačenje mrtvih koji su ostali zarobljeni pod ruševinama svojih domova, bilo zbog opasnosti rada usred intenzivnog bombardiranja, bilo zbog velikog straha da ne dođe do uzastopnih napada.

Život se vratio u Najma Square – jednu od najpoznatijih znamenitosti grada Rafah, koji se nalazi na krajnjem jugu Pojasa Gaze na granici sa Egiptom – nakon što su tokom ratnih dana, posebno u večernjim satima, nestali prizori skupina mladića koji ispijaju kafu, koja je, također, ponestala na pijacama i u radnjama prije otprilike 3 sedmice. Sedmicama su cijene u oskudno snabdjevenim radnjama bile u ogromnom porastu.

Povratak komunikacija – u određenoj mjeri – u južnim dijelovima Pojasa Gaze omogućio je komunikaciju između ljudi u Pojasu i inostranstvu.

Ulice su živnule, ljudi razmjenjuju zagrljaje i čestitke za sigurnost i “privremeni opstanak”, kako je to Adnan Abu Hajar opisao za Al Jazeeru. Ovaj četrdesetogodišnji raseljenik je rekao: “Opet smo preživjeli i nastavit ćemo se nadati našem pravu na bolji život.”