Ahmad je u izraelskom bombardovanju Gaze izgubio roditelje, a potom i noge
Ahmad Shabat je ostao bez nogu usred izraelskog zračnog napada na područje ispred škole Ujedinjenih nacija u izbjegličkom kampu Nuseirat, u kojem je ubijen njegov daidža.
Na odjelu intenzivne njege u bolnici mučenika Al-Aqsa zaustavlja pogled na lice svog daidže.
“Sok”, kaže.
Njegov daidža Ibrahim Abu Amsheh se naginje naprijed i pažljivo stavlja slamku u dječakova usta.
Jedna je to od rijetkih riječi koje je dječak, trogodišnji Ahmad Ibrahim Shabat izgovorio otkako je u izraelskom zračnom napadu u ponedjeljak ostao bez nogu.
Njegov daidža Ibrahim kaže da Ahmad nije u potpunosti svjestan onoga što mu se dogodilo.
“On ne zna da je ostao bez nogu”, kaže 28-godišnjak. “Stalno pita da idemo vani u šetnju.”
“Mnogo ga boli, a bolnica ima samo Acamol (paracetamol) koji se uzima za glavoblju, a ne u slučaju kada izgubite obje noge.”
Ahmad je jedna od prvih žrtava izraelske ofanzive na Pojas Gaze. Kuća njegove porodice u sjevernom gradu Beit Hanoonu direktno je pogođena prvog dana izraelskog napada, pri čemu je poginula cijela njegova porodica, osim dvogodišnjeg brata Mahmuda.
“Nazvao sam svoju sestru Dianu koja mi je rekla da se spremaju da napuste kuću”, prisjetio se Abu Amsheh. “Čim sam spustio slušalicu, čuo sam da je njena kuća bila meta napada i da su svi poginuli. Ahmadovi roditelji, stariji brat Mohammed, njegovi djed i nana, amidže i tetke. Svi su poginuli.”
Kada je Ibrahim otišao u Beit Hanoon da sahrani svoju porodicu, od komšija je saznao da je Ahmad preživio i da je odveden u Indonezijsku bolnicu.
“Eksplozija ga je bacila u zrak, a pao je u komšijsko dvorište”, rekao je Ibrahim. “Poveo sam ga sa sobom u Sheikh Radwan, gdje smo se moja porodica i ja evakuisali.”
Ali samo dan kasnije, bili smo primorani ponovo se preseliti, jer je bombardovana kuća u neposrednoj blizini. Uplašeni, otišli smo u školu koju vode Ujedinjene nacije u četvrti al-Nasr, ali jedva da smo tamo proveli noć prije nego smo treći put raseljeni.
“Tog jutra je izraelska vojska bacala letke na kojima je pisalo da škola nije sigurno mjesto i da se evakuišemo”, kaže Ibrahim. “Otišli smo u drugu školu Ujedinjenih nacija, koja se zove Abu Oreiban, a nalazi se u izbjegličkom kampu Nuseirat.”
Izraelski zračni napadi
U školi su proveli mjesec dana, a Ahmad se veoma zbližio sa drugim daidžom Salehom, Ibrahimovim mlađim bratom.
“Ahmad je bio jako vezan za Saleha, naročito nakon napada koje je preživio”, kaže Ibrahim. “Probudio bi se vrišteći, a mogao bi ga utješiti jedino Saleh, koji je trebao biti njegov zakonski staratelj.”
A onda je došao 13. novembar.
Ahmad je želio ići u prodavnicu sa Salehom. Dok su izlazili iz škole, niz eksplozija pogodio je to područje. Ibrahim, koji je još uvijek bio unutar zgrade, pomagao je svima da utrče u učionice kako ne bi bili pogođeni gelerima, sve dok nije shvatio da se njegov brat i nećak nalaze izvan škole.
“Istrčao sam da vidim šta se dogodilo Ahmadu i Salehu i vidio sam Ahmada kako leži na zemlji, bez nogu”, kaže Ibrahim. “Uzeo sam ga u naručje i trčao dok nas nije pokupilo vozilo hitne pomoći.”
U bolnici Al-Awda dječak je dobio osnovni tretman, prije nego su ga uputili u Al-Aqsu. Ibrahim je među ranjenicima tražio mlađeg brata, ali nije ga mogao naći. Ispunjen strahom, pitao je gdje je mrtvačnica.
“Razmotao sam ćefin s tijela koje mi je bilo najbliže i vidio njegove lice”, rekao je tiho jecajući. “Saleh je bio mlad, imao je samo 26 godina. Tek se zaručio.”
Dug put do oporavka
Ahmad je proveo tri sata na operacijskom stolu u bolnici Deir el-Balah.
Ahmad Ismail al-Zayyan, ortopedski hirurg koji je vodio njegov slučaj, kaže da je stigao u užasnom stanju i da su mu obje noge bile odsječene iznad koljena.
“U prethodnim slučajevima amputacija kod djece, gdje su neka preživjela, a neka nisu, vidjeli smo kako oružje koje Izrael koristi rastopi kosti i vezivno tkivo”, kaže Al-Zayyan.
Dugoročno gledano, dug je put do Ahmadovog opravka, a najveća borba vjerovatno će biti pravilno postavljanje protetike.
“Bit će mu narušena ravnoteža, jer je riječ o amputaciji iznad koljena”, kaže. “Imat će atrofiju mišića, jer se njegovo tijelo tek treba razviti.”
Al-Zayyan je izrazio nadu da će Ahmad izvan Gaze dobiti potrebnu njegu.
“U Pojasu Gaze nemamo resurse za protetičke dijelove”, rekao je. “Osim toga, nedostaju nam hirurški instrumenti i anestezija.”
‘Poput druge djece’
Na jedinici intenzivne njege, Ahmad leži na leđima, a ono što je preostalo od njegovih nogu zavijeno je i rašireno. Ibrahim, koji ima jednoipogodišnju kćerku, nježno ga posmatra.
“Ovaj dječak je prošao toliko toga”, kaže. “Ahmad je preživio, ali on je praktično poput živog mrtvaca. Jedva je imao vremena da se oporavi od napada na njegovu kuću u kojem mu je ubijena porodica.”
Ahmad je bio smio dječak koji se volio igrati, a sada je pun boli i straha. Ranije je pitao za majku, ali je prestao.
“Rekli smo mu da ga njegova majka voli i da je ona sada u raju”, kaže Ibrahim, dok mu suze teku niz lice.
“Nikome ne bih poželio ovo što smo mi prošli.”
Daidža, koji će Ahmada odgajati poput vlastitog sina, nada se da će dječak imati barem privid normalnog života.
“Znam da neće biti dječak koji je bio prije nego je ovo sve počelo, ali samo želim da ima što normalniji život. Molim sve koji su u mogućnosti da nam pomognu da nabavimo proteze kako bi mogao živjeti poput druge djece”, istakao je.