Kako je Oktobarski rat promijenio svijet

Piše: Urooba Jamal

Trebao je to biti neprobojni, strmi 21-metarski zid od pijeska, načičkan teško naoružanim uporištima – pokušaj da se probije, samoubilačka misija. Tako su barem Izraelci mislili.

Računali su kako za probijanje150 kilometara Linije Bar Levi, pješčanog nanosa koji se pružao od Sueckog zaljeva do Mediterana, treba barem 12 sati žestokih eksplozija, dovoljno za dolazak pojačanja. No, kada su Egipćani stigli 6. oktobra 1973. godine, raznijeli su ga za samo tri sata korištenjem vodenih pumpi.

„Nekoliko minuta nakon 14:20 sati, kada su kanisteri počeli izbacivati oblake dima, naš prvi val napada je bjesomučno krenuo preko kanala, a zamasi pratili su ritam uzvika ‘Allahu Akbar, Allahu Akbar'“, napisao je general-pukovnik Saad el-Shazly, tadašnji komandant egipatske vojske, u prisjećanju na dešavanja u knjizi Prelazeći Suez iz 1980. godine.

„Naše letjelice nisko su nadlijetale kanal, njihove sjene padale su preko neprijateljskih linija dok su išli duboko preko Sinaja. Po četvrti put u mojoj karijeri, ratovali smo protiv Izraela.“

Napad je bio sinhroniziran sa još jednim na sjeveru, bataljon sirijskih snaga je pokrenuo udar kako bi povratili Golansku visoravan.

Izraelske snage su bile užasnute. Yom Kippur se obilježavao u jevrejskoj državi, a ramazan širom Bliskog istoka, ali to nije spriječilo početak Operacije Badr.

Na krilima pobjede i osvajanja teritorije koja je četiri puta veća od njegove tokom Arapsko-izraelskog rata 1967. godine, Izrael nikada nije očekivao ovakav napad. Ova prva bitka pretvorila se u krvavi 19-dnevni rat koji je poznat kao: Oktobarski rat, Rat Yom Kippur, Ramazanski rat ili Arapsko-izraelski rat 1973.

Pedeset godina kasnije, jasno je kako rat nije samo promijenio regiju i budućnost arapsko-izraelskih odnosa, već i cijeli svijet jer je poremetio orbitu Hladnog rata i promijenio američki pristup Bliskom istoku.

‘Najljepši čas Egipta’

Tewfick Aclimandos je imao tek 14 godina kada je rat počeo, ali on ima značajna, možda nejasna, sjećanja na njega.

„Niti uspjeh, niti neuspjeh, već je to bio ‘najljepši čas Egipta'“, govori za Al Jazeeru Aclimandos, direktor Odjela za evropske studije na Egipatskom centru za strateške studije i profesor na Univerzitetu u Kairu.

Povratak Sinajskog poluotoka od Izraela bila je pobjeda koja je zabetonirala snagu egipatske vojske pod vodstvom predsjednika Anwara Sadata, kaže on i dodaje kako je davala i legitimitet svakom Sadatovom nasljedniku koji je učestvovao u ratu.

„Mi smo očevi osnivači, mi smo zaštitnici Egipta“, bila je poruka armije nakon preuzimanja Sinaja, dodaje Aclimandos.

Zatim ne čudi kako je, u godinama poslije, slavljenje godišnjice pobjede u ratu bilo veliko – od slobodnog ulaska u vojne muzeje 6. oktobra do ceremonija i parada.

Jednako kako se Kairo fokusirao na povratak Sinaja, tako je bilo djelovanje Damaska prema Golanskoj visoravni. Izrael je oboje osvojio tokom rata 1967. godine, zajedno sa okupiranjem ostataka Palestine.

Uvjeti su bili zreli za Oktobarski rat u arapskim glavama: Arapski front koji ide u bitku kako bi osvetio patnje Palestinaca i povratak vlastitih teritorija.

No, dešavanja u Oktobarskom ratu nisu popravili uvjete palestinske borbe. Kako govori Sami Hamdi, upravni direktor International Interesta, firme za procjenu političkih rizika na Bliskom istoku, on je u tom pravcu imao „ogroman neuspjeh“.

„Arapska nastojanja da dobiju pravdu za Palestinu bila su u potpunosti raznesena Oktobarskim ratom“, ističe.

Iako se vjerovalo kako bi dvije najmoćnije armije regije u to doba mogle okončati izraelsku okupaciju, rat je ipak okončan egipatskom normalizacijom odnosa sa Izraelom, objašnjava Hamdi. Podsjeća i kako su Kairo i Damask vodili rat iz vlastitih interesa, te da je palestinska borba bila na drugom mjestu.

Dalje govori kako je arapsko vodstvo, posljedično, bilo potpuno „razbijeno“ tokom rata.

Raspad jedinstvenog arapskog fronta

No, rat je prikazao kako se može utjecati na ujedinjeni Arapski front da djeluje na svjetskoj sceni.

Kada se tok rata okrenuo u korist Izraela i borbe došle u pat-poziciju 12 dana od početka sukoba, arapske države proizvođači nafte, koje su bile u Organizaciji država izvoznika petroleja (OPEC), odlučile smanjiti svoju proizvodnju nafte za pet posto.

Te države su objavile kako će svakog mjeseca smanjivati za isti procent svakog mjeseca sve dok se izraelske snage ne povuku sa arapskih teritorija koje su okupirale 1967. i obnove prava Palestincima. Također su nametnule embargo SAD-u, odnosno suspendirali dostavu nafte.

Ovi potezi su doveli do ogromnog skoka cijena i utjecali na tok Hladnog rata. Sovjeti su arapskim državama dostavljali naoružanje, a SAD je podržavao Izrael. No, embargo je natjerao SAD da se bori za rješenje sukoba.

„Ovo je bila prilika da se otjeraju Sovjeti“, za Al Jazeeru kaže Yossi Mekelberg, stručnjak za Izrael pri Chatham Houseu.

Tada je na scenu stupio Henry Kissinger, bivši savjetnik za američku nacionalnu sigurnost koji je djelovao na dionici od Kaira i Damaska do Tel Aviva, u pokušaju da se stvori arapsko-izraelski mir. Njegova „shuttle diplomatija“, kako je opisano njegovo nastojanje da se dođe do mira, je upalila jer je dovela do prekida borbe, a potom i rata, govori Mekelberg.

Nimrod Goren, viši suradnik za izraelska pitanja na Bliskoistočnom institutu se slaže sa ovim stavom i dodaje kako su tadašnji događaji bitni jer su svijetu donijeli eru diplomatije umjesto ere ratovanja.

„To je bio prijelomni moment“, rekao je on za Al Jazeeru.

Hamdi govori kako je upravo Kissingerovo vođenje američke diplomatije sa pojedinačnim državama razbilo ujedinjeni Arapski front. Na primjer, nastavlja Hamdi, Kissinger je vjerovatno rekao Egipćanima: „Mogu uvjeriti Izraelce da odustanu od Sinaja“. Na taj način je proveo napore na izgradnji odnosa zasnovanih na pojedinačnim interesima koji su u konačnici premašili panarapske veze, dodaje analitičar.

To će se pokazati u godinama koje su uslijedile, naročito u vrijeme Zaljevskog rata 1990. godine, ukazuje Hamdi, kada je Irak okupirao Kuvajt, pa je koalicija predvođena SAD-om, u kojoj je bilo drugih arapskih država, došla braniti Kuvajt.

Put ka arapsko-izraelskom miru

Kissingerova shuttle diplomatija na kraju je odvojila Egipat od Arapa kada je Kairo normalizirao odnose sa Izraelom.

Nakon rata je Sadat pokušao pokrenuti arapsko-izraelske dogovore sa mrtve tačke, navodi Mekelberg. Bivši predsjednik Egipta je 1977. došao u Jerusalem i govorio o miru u Parlamentu Izraela, što je bila prva posjeta nekog arapskog lidera Izraelu.

Uslijedilo je potpisivanje Sporazuma iz Camp Davida 1979. godine, u vrijeme američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji je pozvao Sadata i tadašnjeg izraelskog premijera Menachema Begina u Washington. Sporazumi su bili osnova za egipatsko-izraelski mirovni sporazum, koji je odvojio Egipat iz okrilja Arapske lige.

„'Egipat je prodao Palestince’, bilo je uvriježeno mišljenje“, govori Hamdi.

No, Sadat je smatrao kako je Egipat dao sve od sebe tokom dva rata za palestinski cilj i nije se moglo očekivati da sam donese pravdu, smatra analitičar.

Stoga je mirovni sporazum bio način da skine Izrael sa svojih leđa, iako su lideri i stanovništvo i dalje gajili duboku ogorčenog zbog izraelske okupacije, objašnjava Hamdi.

Izrael je imao interes za mir sa Kairom – najveća lekcija naučena iz rata je bila neophodnost mira sa njegovim susjedima, ukazuje Goren.

Rat iz 1967. je napuhao izraelsku vjeru u snagu njegove vojske i nedavno oformljena država je bila uvjerena da je nepobjediva, ističe Mekelberg. Oktobarski rat je brzo promijenio taj stav.

U 50 godina koje su prošle od rata ima malo uspjeha u postizanju arapsko-izraelskog mira, no izraelsko-egipatski mirovni sporazum barem većinom stoji nedirnut, rekao je Goren.

Što se tiče egipatskog komandanta sa linija fronta, rat i savezi koji su uslijedili su bili opravdani.

„Neko može biti agresivan; neko može riskirati svoj život za državu. Ali zašto bi se to predisponiralo da se kocka s budućnošću oružanih snaga i sudbinom svoje zemlje“, upitao je El-Shazly.