‘Naš red da umremo’: Prekid komunikacije u Gazi, huka izraelskih aviona i vrisci

Čim je nastupio prekid u radu komunikacijskih mreža u petak, Mohamed je rekako kako je “znao da nešto nije uredu”.

“Ali, nismo znali šta će uslijediti.”

U narednih 36 sati, Mohamed i 21 član porodice al-Qotati, njegovi bliži i dalji rođaci, šćućurili su se, vrišteći svaki put kada bi izraelska granata pala blizu njihovog okruga Al-Sudaniya na sjeveru Gaze, a inače su bili mirni.

Bombe su padale, ali je iznenadno odsustvo komunikacijskih alata paralisalo spasilačke timove. U kućama je rasla napetost.

Mohamed je okupio članove svoje porodice u jednu prostoriju i rekao im da se čuvaju prozora, zbog straha od razbijenog stakla zbog izraelskih eksplozija.

Tridesetogodišnja Amal, najstarija Mohamedova sestra je kazala da se nikada nije više plašila. “Nismo imali struje u kući, a baterijske lampe su bile gotovo prazne“, prisjećala se ona.

“Žestoke eksplozije su potresale tlo pod nama i osvjetljavale prostoriju kao da je dan”, priča Amal. “U jednom trenutku smo osjetili da je pitanje trenutka kada će artiljerijska bomba pogoditi jedan od naših zidova ili, još gore, kada će se desiti zračni udar.”

‘Bilo je pakleno’

Mohamed kaže da ga nije toliko plašilo bombardovanje, koliko činjenica da neće moći pozvati pomoć.

“Svi smo palili i gasili telefone, u nadi da će internet proraditi. Ali, nažalost, nije”, priča on. “I to nam se činilo najgorim.”

Čule su se eksplozije i huka izraelskih borbenih aviona F-16 koji su nadlijetali.

Sve, od intenziteta bombardovanja do prekida komunikacije, ukazivalo je na kopnenu invaziju na sjeveru Gaze, kazala je ova porodica.

Isto se osjećala i porodica Al-Shanti, koja je živjela u dvosobnom stanu u izbjegličkom kampu Jabalia zajedno sa još 36 ljudi. Zidovi su se tresli svaki put kada bi se u blizini desila eksplozija.

“Bez obzira koliko smo se trudili pokazati snagu, zvuk borbenih aviona presijecao je naše napore da ostanemo mirni”, ispričala je 22-godišnja Malak. “Svi smo vrištali i molili se. Bilo je pakleno”.

Malak je kazala da je zračni napad pogodio mjesto udaljeno 100 metara od stana njenog oca, zatresao im tlo pod nogama i obavio prostoriju crnim dimom.

“Bio je to jedan od onih trenutaka kada osjećate da vam je isteklo vrijeme i da je vaš red da umrete”, priča Malak dok joj glas podrhtava.

‘Najduže noći od početka rata’

Dim je ispunio prostoriju, gušivši njenu porodicu i ostale koji su se nagurali u mali stan. Zabrinuta da bi se djeca mogla zagrcnuti od oštrog dima, Malakina majka je natopila peškir, u nadi da će voda poslužiti kao maska i sačuvati ih od najgoreg dima.

“Svi su koristili isti peškir, to je sve što smo imali kao zaštitu od smrada eksploziva, dok moj otac nije skinuo majicu i pomogao drugoj djeci u prostoriji da dišu normalno”, prisjećala se Malak.

Porodica je držala peškir blizu sebe, nastavljajući ga koristiti dok se nije osušio.

Sve vrijeme su se glasine o izraelskoj namjeri da izvrši invaziju na Pojas Gaze širile sjeverom Pojasa poput požara. Niko nije znao šta se dešava. U nedostatku preciznih informacija, kružile su priče o izraelskoj vojsci koja se bešumno kreće od kuće do kuće, ubijajući njene stanovnike u tišini.

Instinkt porodice da bježi kako bi spasila goli život bio je sputan strahom od bombardovanja vani.

“Napadi su dolazili iz svakog ugla i zračni napadi su stalno bili u toku tako da nismo imali gdje pobjeći”, ispričala je Malak. “Čitav sjever Gaze bio je pod paljbom. Nismo imali gdje otići.”

“Bile su to najduže noći otkako je Izrael počeo rat u Gazi.”