Analiza: Inostrani faktori u izraelskom ratu u Gazi

Izrael je u nedjelju nastavio kopnenu akciju unutar Pojasa Gaze, što je je premijer Benjamin Netanyahu nazvao “drugom fazom”.

Semantiku na stranu – ne baš veliki i ne baš brzi upadi, koji traju već tri dana, korak su naprijed u odnosu na prethodna dva brza noćna upada i izlaska. Ali, nije sveobuhvatna invazija.

Vojnici ovo zovu izviđanje. U pripremi za ofanzivu, manje jedinice napadaju kako bi ispitale položaje, snagu, taktiku i operativnu spremnost neprijatelja. Početni planovi bitke zatim se prilagođavaju na osnovu stečenih saznanja.

Uprkos tome, kopneno napredovanje Izraela izgleda stidljivo – manje je i sporije od velikog pritiska kojim su se hvalili ministri i generali.

Neki stručnjaci to mogu gledati kao znak da izraelska vojska nema dovoljno rezervi oružja. Ali, to ne može biti slučaj, jer se nastavlja nemilosrdno zračno bombardiranje i dalekometno granatiranje Gaze, koje ne jenjava već više od tri sedmice, uzrokujući ogromne neselektivne žrtve.

Neobičan položaj Turske i Irana

Gubici Hamasa nisu poznati, ali je vjerovatno da na jednog ubijenog borca Hamasa idu stotine poginulih palestinskih civila.

Izraelsko sporo napredovanje može biti namjerno, kako bi se omogućila diplomatija, kao i tajni pregovori i poslovi.

Njegovi susjedi – Egipat, Jordan, Liban i Sirija – ne žele eskalaciju sukoba i paze da ga ni na koji način ne potpiruju. Katar predvodi diplomatske napore za oslobađanje zarobljenika koje drži Hamas i nastojanja za izbjegavanje daljnjih eskalacija.

Položaj dvije velike regionalne sile s jakim vojskama, Turske i Irana, prilično je neobičan.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kritizirao je Izrael u subotu, nazvavši ga okupatorom, u obraćanju na masovnom skupu podrške Palestini dan uoči 100. godišnjice Republike Turske.

Gotovo je sigurno da će turske kritike Izraela ostati samo političke, no pozicija Irana je složenija i ostaje enigma šta bi mogao učiniti.

Iran je zakleti neprijatelj Izraela. Uspostavio je, obučavao, organizirao, naoružao i nastavlja podržavati niz oružanih grupa u regiji. Najveći i najpoznatiji među njima je Hezbollah, sa sjedištem u Libanu, ali Iran je, također, bio posredno prisutan u Iraku, Siriji i Jemenu, zemljama u kojima su se vodili ili se vode krvavi sukobi.

Veliko je pitanje hoće li se Iran direktno pridružiti ratu u Gazi.

Analiza pokazuje da bi Teheran više izgubio nego što bi dobio uključivanjem u veliki rat. Postoje samo dva načina na koja Iran može voditi borbu protiv Izraela – kopneni i balistički.

Kopnenim putem morao bi proći kroz Irak i Siriju. Obje zemlje su iranski saveznici, ali niti jedna ne bi dobrovoljno dopustila korištenje svoje teritorije, čak i ako bi taj potez bio vojno prihvatljiv. SAD, koji je još uvijek vojno prisutan u Iraku, u kojem ima interese, zbog toga ne bi bio sretan. Vlada u Damasku, koja kontrolira područja kroz koja bi Iran trebao proći, zna da bi čak i privremena prisutnost iranske vojske mogla lako ponovo rasplamsati sirijski sukob.

‘Nepovoljan’ ishod iranskog raketnog napada

Takav avanturistički marš kroz pustinje nije vojno vjerovatan, jer bi to značilo preći hiljadu kilometara od Irana do Izraela, pod nebom na kojem SAD i saveznici imaju neupitnu zračnu nadmoć.

Druga opcija Irana mogla bi biti da lansira zastrašujući balistički arsenal dugog dometa protiv Izraela, čija se Željezna kupola već bori protiv smrtonosnih Hamasovih projektila.

Ali, iranski generali već desetljećima pokušavaju predvidjeti moguće odgovore na njihovu upotrebu projektila – i očito su zaključili da bi većina bila nepovoljna za Iran.

Ako je iko među donositeljima odluka u Teheranu mislio da bi njihove rakete mogle nadvladati odbranu neprijatelja, okrutno su dovedeni u stvarnost 19. oktobra, kada je razarač američke mornarice raspoređen u Crvenom moru presreo i oborio četiri lansirana krstareća projektila na Izrael iz Jemena poslanih od pobunjenih Husa, koje podržava Iran. “USS Carney” također je oborio 14 dronova. Ne zna se jesu li Husi samostalno odlučili krenuti na Izrael ili je Teheran imao ulogu u tome, ali sudbina tih projektila bila je poruka i jednima, i drugima.

Američka mornarica pokazala je stopostotnu stopu uspješnosti protiv projektila na putu. U Izraelu se vjeruje da Željezna kupola presreće više od 90 posto dolaznih projektila. Suočen s tim, bilo bi vojno logično da Iran preskoči raketni rat.

Pa kako će se situacija razvijati? Koliko god bilo teško i riskantno iznijeti tako hrabru tvrdnju, mislim da SAD ima razloga vjerovati da se nijedan državni akter neće pridružiti borbama u Gazi. Osim ako ne dođe do veće eskalacije ili poteza za potpuno protjerivanje Palestinaca iz Pojasa Gaze.

Rat ne bi trebao prerasti u regionalni požar

Trenutni, geografsko ograničeni “rat” stoga ne bi trebao prerasti u širi regionalni požar, poruka je koja će biti jasno stavljena do znanja svim zemljama preko diplomatskih kanala i posrednika koji imaju kontakte s obje strane. Američki predsjednik Joe Biden ponovio je američku podršku Izraelu, ali je također dao nekoliko izjava tražeći deeskalaciju i davanje šanse pregovorima o oslobađanju talaca. No, ako razgovora bude, ne bi li ga barem neki sudionici pokušali odvesti dalje?

Pravi razlog za neviđen nivo razmještaja američkih snaga u regiji – s borbenom grupom nosača aviona u Sredozemlju i drugom u Zaljevu, te jačanjem izviđačkih, nadzornih i elektroničkih obavještajnih sredstava, kao i malim kopnenim snagama – obeshrabriti je bilo kakve glupe poteze odmetnutih generala ili nedržavnih naoružanih grupa poput Hezbollaha.

Kako bi plan imao šanse, mora se istražiti svaki put ka smirivanju sukoba – uključujući zahtijevanje od američkog saveznika Izraela da uspori dovoljno kako bi zadržao obraz na domaćem planu, ali i dao vremena za pregovore koji bi mogli osigurati oslobađanje nekih ili svih talaca.

Bez obzira na brojke i vremenski okvir, to bi bio ohrabrujući korak.