Youssef Hajir: Palestinci su morali odgovoriti na konstantna poniženja

“Cijeli život patnja, trpljenje, konstantna ponižavanja”, kaže Youssef Hajir, jedan od stotina hiljada Palestinaca koji su u periodu Nakbe (Velike katastrofe) bili prinuđeni napustiti svoje ognjište.

Dok sjedeći preko puta mene počinje pričati svoju priču, u njegovom glasu osjeti se tuga koja je vidljiva i u svakoj pori njegovog lica. Tu dominantnu emociju dodatno produbljuje činjenica da Hajir ne priča samo o prošlosti, već i o sadašnjosti, a možda čak i budućnosti, jer njegov narod se – nakon višedecenijske okupacije, ugnjetavanja, aparthejda, oduzimanja prava i zemlje – suočava s novim napadima koje mnoge podsjeća na period Nakbe kada je vojska novostvorenog Izraela uništila više od 500 palestinskih sela i gradova, ubivši na hiljade Palestinaca, a njih više od 750.000 natjeravši na bijeg.

U izraelskim zračnim napadima na Gazu, koji su počeli nakon što su borci palestinske oružane grupe otpora Hamas ubili najmanje 1.400 osoba u iznenadnom napadu na južni Izrael 7. oktobra, ubijeno je više od 7.000 Palestinaca, a gotovo polovinu ubijenih čine djeca. U neselektovanom bombardovanju mete su postali civilni objekti, stambene zgrade, bolnice, bogomolje… Osim toga, Izrael je naredio “potpunu blokadu” Pojasa Gaze, usljed koje se stanovništvo suočava s humanitarnom krizom zbog nemogućnosti dopremanja hrane, vode, goriva i medicinskih potrepština.

“Prije svega sam ljekar i humanista i ne odobravam ubistva civila, niti ikakvo nasilje. Ali razumijem Palestince kojima je dosta, razumijem da su morali odgovoriti na konstantna poniženja”, kaže Hajir. “Rat nije rješenje. A ovo što Izrael radi u Gazi je nehumano. Nije ljudski i nije prirodno”.

Dvostruki standardi zapadnih zemalja

Neshvatljivo mu je, kaže, da svijet nijemo posmatra dešavanja u Gazi, odbijajući da sagleda širu sliku i bezrezervno podržavajući Izrael.

“Ne mogu da shvatim dvostandardni odnos SAD-a i Evrope i podršku koju daju desničarskoj izraelskoj vladi, dok jadni i nedužni narod gine. Ali jasno je da kapital sve pokreće, a znate da su Izraelci najbogatiji na svijetu”, kaže.

Nadu mu, dodaje, daju slobodoumni građani koji širom svijeta protestuju, tražeći hitni prekid vatre i dopremanje humanitarne pomoći u Pojas Gaze.

“Mnoge države gledaju šta rade Sjedinjene Američke Države i zapad i priklanjaju se njima, jer znaju da će od toga imati koristi. Ali srećom ima još slobodoumnih ljudi koji razmišljaju svojom glavom i reaguju na zulum i nepravdu. Značajan je svaki protest, svako dizanje glasa, i nadam se da će imati i utjecaja”, kaže.

Siguran je da će, bez obzira na trenutnu situaciju i ignorantski pristup svijeta na katastrofu s kojom se palestinski narod ponovo suočava, Palestinci uraditi sve da zaštite svoju domovinu.

“Bez obzira na sve što rade, ne mogu uništiti Palestince i siguran sam da će svaka naredna generacija biti oštrija”, kaže Hajir.

Teško djetinjstvo

Youssef Hajir je rođen 1945. u Haifi, u jednoj od najbogatijih i najuglednijih tamošnjih porodica. Tri godine kasnije ubijeni su mu otac i dvojica braće dok su branili kuću od jevrejske Hagane, a Youssef je sa majkom i šestero braće i sestara evakuisan.

“Majka mi je pričala, a ja se toga ne sjećam, kako su nas strpali u naše kamione, jer mi smo bili imućni, i prebacili na granicu sa Libanom. Tu su nas pustili i mi smo, sa grupom prognanih izbjeglica, pješke došli u Siriju”, priča Hajir.

Do jučer imućna porodica ostala je bez igdje ičega, a utočište su pronašli u izbjegličkom kampu u Homsu.

“Teško smo živjeli, ali smo preživjeli. Majka i braća su radili, UNRWA (Agencija Ujedinjenih nacija za palestinske izbjeglice) nam je mjesečno dodjeljivala pomoć u brašnu, šećeru, ulju… To nije bilo ni blizu dovoljnog. Nije bilo jednostavno, ali preživjelo se”, prisjeća se.

“Završio sam osnovnu i srednju školu i kao najbolji učenik gimnazije sam upisao učiteljsku školu koju je UN držao, a u međuvremenu sam dobio stipendiju za studij u Jugoslaviji i tako sam sa još jednim kolegom došao u Sarajevo”, dodaje.

Njegov odlazak iz Sirije jedna je u nizu situacija koje ilustruju poniženja s kojima se Palestinci konstantno suočavaju.

“Cijeli život neka muka i stalne opstrukcije. Tako je bilo i kada smo trebali izaći iz Sirije. Damask nije imao direktni let za Beograd, pa smo autobusom trebali otići u Bejrut i odatle letjeti, ali su nas vratili s libanske granice samo zbog toga što smo Palestinci. Torturu i poniženja doživljavali smo na svakom koraku. Imali smo sreću da je jugoslovenski ambasador u Damasku bio jako fin, pa nam je sredio da presjedamo na letu iz Damaska”, prisjeća se.

‘Ne osjećam mržnju’

Iz Beograda je prebačen na studij u Sarajevo, a nakon što je savladao jezik upisao je Medicinski fakultet, te kao najbolji student dobio nagradnu stipendiju za specijalizaciju iz opšte hirurgije, a potom i posao.

“Nisam se imao gdje vratiti”, govori Hajir koji je svoj dom pronašao u Bosni i Hercegovini, gdje je dobio posao i osnovao porodicu.

Devedesetih, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, ponovo mu se, kako je u više navrata isticao, dogodila Palestina. Zbog sigurnosti porodice morao je napustiti dom na Vracama, te je sa suprugom i kćerkama otišao kod rođaka na Dobrinju. Posvećen spašavanju života, uz pomoć komandanta Dobrinjske brigade Ismeta Hadžića osnovao je bolnicu i bez predaha pomagao ranjenima. Spasio je na desetine života, a zbog svog ratnog angažmana dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

“Prije svega sam ljekar i humanista. Bio sam tu da spašavam živote. Nikada nisam razdvajao ljude, niti mrzio ikoga. I u ratu sam primio i operisao mnogo Jevreja”, kaže.

Ističe da, bez obzira na svu nepravdu i zlo, nikada nije osjetio mržnju.

“Ni sada je ne osjećam”, dodaje. “Žao mi je zbog patnje koju su Jevreji prošli. Nisu bili nigdje dobrodošli. Mi smo ih primili, nikada ih nismo maltretirali. A kako nam vraćaju?”.

“Zašto mi da plaćamo grijehe Amerike i Evrope koje su radile protiv njih?”, pita se na kraju penzionisani ljekar, koji smatra da je dvodržavno rješenje, koje Izrael ne poštuje, jedini izlaz iz trenutne situacije.