Raseljeni Palestinci u prenapučenim školama UN-a suočavaju se s izbijanjem bolesti

Piše: Aseel Mousa

Al-Maghazi, Pojas Gaze – Nekoliko dana nakon što je Izrael pogodio školu UNRWA-e (UN-ova agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama) u centralnom Pojasu Gaze, ubivši najmanje šest ljudi, odjeća i deke još uvijek vise s prozora i balkona drugih škola, mijenjajući tradicionalne bijele i plave boje agencije Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama u šarenilo jarkih boja.

Škole su postale mjesta utočišta za stotine hiljada raseljenih Palestinaca u Pojasu Gaze, od kojih mnogi vjeruju da će ih UN-ova oznaka ovih zgrada zaštititi od stalnog izraelskog bombardiranja.

Prema UNRWA-i, više od 613.000 od 1,4 miliona interno raseljenih osoba u Gazi sklonilo se u 150 njenih objekata diljem blokiranog područja.

Ali ozbiljna prenapučenost, nedostatak privatnosti i neadekvatni sanitarni uvjeti doveli su ove škole u opasnost od dugotrajne i ozbiljne krize javnog zdravlja, dodajući pritisak na već preopterećen zdravstveni sistem koji liječnici i ministarstvo zdravstva opisuju kao potpuno kolapsiran.

A sada, s bombaškim napadom na školu u izbjegličkom kampu al-Maghazi, u kojem su deseci ranjeni, jasno je da škole možda nisu mjesta utočišta humanitarnih agencija kakvom su se nadali.

“Ovo je nečuveno i ponovno pokazuje flagrantno zanemarivanje života civila”, rekao je Philippe Lazzarini, glavni komesar UNRWA-e. “Nijedno mjesto više nije sigurno u Gazi, čak ni objekti UNRWA-e.

“Najmanje 4000 ljudi našlo je utočište u ovoj UNRWA-inoj školi koja je pretvorena u sklonište. Nisu imali i još uvijek nemaju nigdje drugo“.

Raseljene osobe u tim školama također nemaju pristup životnim potrepštinama kao što su voda, struja, hrana, mlijeko, pelene i osnovne potrepštine za zdravu menstruaciju, uključujući higijenske uloške, dezinficijense i sredstva za ublažavanje bolova.

Agencija UN-a je rekla da neka skloništa trenutno primaju 10 do 12 puta više ljudi od svog kapaciteta.

Jedna škola u Khan Younisu prima 21.000 ljudi. Noor i njezina porodica borave u drugoj školi u južnom gradu, koja ima približno 6000 pojedinaca, odnosno oko 1100 porodica smještenih u njoj. Prema riječima onih koji upravljaju skloništem, nešto više od polovice stanara su muškarci koji spavaju vani na igralištu. Žene i djeca spavaju u učionicama.

“Svaka učionica ima oko 50 ljudi”, rekla je Noor, koja nije htjela dati svoje prezime. “Nekad imamo dva sata struje, ovisno o generatorima. Također postoji nedostatak vode većinu vremena.”

Dvadesetpetogodišnjakinja i njezina sedmeročlana porodica bili su prisiljeni napustiti svoj dom u četvrti Abasan, na istočnom rubu Khan Younisa u južnom dijelu Pojasa Gaze.

Njihova je kuća teško oštećena nakon izraelskog zračnog napada na susjedovu kuću, a porodica od tada živi u UNRWA-inoj školi u Khan Younisu.

“Potražili smo utočište u školama UNRWA-e s nadom da ćemo pronaći sigurnost, ali smo se našli u okruženju koje je bilo zrelo za izbijanje bolesti i nadolazeće zdravstvene krize, kao i da nas muče stalna izraelska zračna i artiljerijska bombardiranja, danju i noću,” kaže Noor.

Raseljeni Palestinci počeli su tražiti utočište u ovoj školi tokom prvih dana izraelskog bombardiranja Pojasa Gaze, nakon što je 7. oktobra u iznenadnom napadu Hamasa na Izrael ubijeno 1405 Izraelaca. Tokom proteklih 20 dana u napadu je ubijeno najmanje 7.028 Palestinaca, od kojih su većina žene i djeca.

‘Doživjeti menstruaciju je noćna mora’

Nekoliko škola UNRWA-e bilo je meta ili je pretrpjelo štetu od izraelskih zračnih napada u njihovoj blizini.

Prenapučenost i neprikladni higijenski uvjeti u improviziranim nastambama već su doveli do izbijanja šuge i malih boginja među raseljenim stanovništvom.

Nedostatak osnovne higijene, posebno kod žena, dodatno otežava tešku situaciju, posebno kada je u pitanju menstruacija.

Uz fizičku nelagodu povezanu s razdobljima kao što su glavobolje, bolovi u zglobovima te bolovi u trbuhu i leđima, tu je i dodatna psihološka nevolja, pogoršana stalnim strahom koji žene i djevojke doživljavaju pod izraelskim granatiranjem.

“Menstruacija u skloništu je poput noćne more”, rekla je Noor. “Nema deka, udobnih madraca, higijenskih uložaka, lijekova protiv bolova i pristupa toploj vodi za pripremu umirujućih napitaka.

“Neke djevojke u tim skloništima pribjegavaju uzimanju lijekova kako bi spriječile menstruaciju, s ciljem izbjegavanja neugodnosti i dodatne boli”, dodala je.

Za one koje imaju mjesečnicu, ali imaju malo ili nimalo pristupa higijenskim proizvodima, pojavila se uznemirujuća praksa u kojoj neke djevojke i žene pribjegavaju pranju i ponovnom korištenju higijenskih uložaka, nenamjerno riskirajući svoje zdravlje zbog moguće kontaminacije.

Sumorna situacija

U drugoj UNRWA-inoj školi u al-Maghaziju, Amal, njezin suprug i njihova tri dječaka bore se da pronađu osnovne stvari.

Dok UNRWA nastavlja pružati određenu pomoć u skloništima, potpuna opsada Pojasa Gaze i neumoljivo bombardiranje ozbiljno su ograničili pristup osnovnim uslugama, što zauzvrat predstavlja zdravstveni rizik za raseljene Palestince.

Amal, koja je rekla da se boji dati svoje prezime zbog straha od Izraelskog napada na njezinu porodicu, bila je prisiljena napustiti svoju kuću u izbjegličkom kampu Shati zapadno od grada Gaze 13. oktobra. Kuća joj je oštećena izraelskim bombardiranjem, prozori su razbijeni, a vrata raznesena.

Pobjegli su u al-Maghazi u potrazi za sigurnošću, ali putovanje je bilo zastrašujuće, s bombama koje su padale s neba. Neke su se porodice vozile u kamionima i bile su mete izraelskih projektila i ubijene, dok su drugi muškarci, žene i djeca trčali ulicom.

Jedino što je Amal mogla ponijeti bila je torba za hitne slučajeve, u koju je stavila njihove lične dokumente i neke stvari za svog najmlađeg sina Karima, koji još nema godinu dana.

“Situacija u školama UNRWA-e je tako sumorna”, rekla je Amal. “Mučim se pronaći pravu veličinu pelena za svog sina. Ne primamo nikakvu pomoć za djecu, a nemam ni mlijeka da ga nahranim.”

Amal je rekla da je pribjegla korištenju krpica umjesto pelena za svog sina, zbog čega je dobio ozbiljne osipe.

Dodala je kako izbjegava jesti čak i najmanje količine tunjevine i hljeba koje osigurava UNRWA kako ne bi morala koristiti WC. Zbog nedostatka dovoljno pokrivača, njezino drugo dvoje djece, od sedam i pet godina, sada ima prehladu i grčeve.

“Ne mogu podnijeti situaciju u kojoj živimo”, rekla je Amal. “Rat je jako okrutan i cijeli dan čujemo zvukove bombardiranja.”