Izraelski ratni stroj nije poštedio ni osobe s invaliditetom u Pojasu Gaze

Bombe, nedostatak struje i ceste oštećene izraelskom ofanzivom onemogućuju život osobama s invaliditetom u Gazi.

Palestinac u invalidskim kolicima prolazi pored ruševina zgrada uništenih u izraelskim napadima, u Rafi na jugu Pojasa Gaze (Ibraheem Abu Mustafa/Reuters)
Palestinac u invalidskim kolicima prolazi pored ruševina zgrada uništenih u izraelskim napadima, u Rafi na jugu Pojasa Gaze (Ibraheem Abu Mustafa/Reuters)

Pojas Gaze – Heba Abu Jazar ne čuje zvuk bombi koje eksplodiraju, ali može duboko osjetiti njihov intenzitet.

Ova 28-godišnjakinja, zajedno sa svoja dva brata, rođena je gluha, ali jačina snažnih eksplozija može se vidjeti i osjetiti u vibracijama vrata i prozora u njihovoj kući u južnom gradu Rafahu, blizu granice između Gaze i Egipta.

“Svugdje u našoj regiji ima eksplozija”, rekla je za Al Jazeeru. “Silina je vrlo bolna i mogu osjetiti kako se kuća snažno trese sa svakim zračnim napadom.”

Životi 2,3 miliona stanovnika Pojasa Gaze potpuno su se preokrenuli otkako je Izrael počeo nemilosrdno bombardirati opkoljeni teritorij 7. oktobra, nakon napada bez presedana Hamasa na vojne ispostave i okolne gradove u Izraelu, u kojem je poginulo više od 1400 ljudi.

Od tada je ubijeno gotovo 7.300 Palestinaca, većina njih žene i djeca. Hiljade zgrada diljem Gaze je uništeno, a više od milion ljudi je raseljeno na teritoriju koji je uglavnom lišen lijekova, vode, hrane i drugih osnovnih potrepština po nalogu izraelske vlade.

Hebin život također se drastično promijenio, nakon što je naporno radila da se integrira u društvo. Tokom protekle godine razvijala je svoje vještine kroz kurs grafičkog dizajna, bavila se fotografijom i učestvovala na raznim ženskim seminarima.

“Počela sam osjećati da mogu doprinijeti društvu i moj se krug prijatelja proširio na muškarce i žene”, rekla je. “Ali ovaj rat, sa svojim neprekidnim bombardiranjem, nije prestao ni na trenutak.”

Pristup internetu je rijedak, nekoliko minuta dnevno, otkako je Izrael bombardirao komunikacijski toranj u prvoj sedmici rata. Heba koristi to dragocjeno vrijeme da provjeri svoje prijatelje, prije nego što sjedne s braćom, dok ih njezina majka obavještava šta se događa oko njih.

Tokom izraelske ofanzive na Gazu u maju 2021., Hebina je sestra ranjena kada je bombardirana kuća njihova susjeda, nešto za što se Heba boji da će se ponovno dogoditi njezinoj porodici.

“Zahvaljujem Bogu što moji roditelji nisu gluhi, pa nam mogu reći jesmo li sigurni ili u opasnosti i spasiti nas od smrti”, rekla je.

Palestinci pretražuju ruševine zgrade nakon noćnih izraelskih zračnih napada na izbjeglički kamp Rafah u južnom Pojasu Gaze (Mohammed Abed/AFP)
Palestinci pretražuju ruševine zgrade nakon noćnih izraelskih zračnih napada na izbjeglički kamp Rafah u južnom Pojasu Gaze (Mohammed Abed/AFP)

Godine 2022. Palestinski centar za ljudska prava rekao je da je broj Palestinaca s invaliditetom na okupiranim područjima oko 93.000, što čini 2,1 posto ukupnog stanovništva. Oko 52 posto od tog broja, ili 48.360, živi u Pojasu Gaze, dok ostali žive na okupiranoj Zapadnoj obali.

Human Rights Watch saopćio je kako su zbog izraelske ofanzive na tom teritoriju osobe s invaliditetom i dalje među najviše pogođenima.

Nadalje, 17-godišnja blokada Pojasa Gaze od strane Izraela i Egipta dovela je do teških ograničenja kretanja i ograničila pristup pomoćnim uređajima i zdravstvenoj pomoći za osobe s invaliditetom. Hronični nestanci struje ugrožavaju prava i slobode ovih ranjivih ljudi u društvu, koji se uveliko oslanjaju na električnu opremu za kretanje, kao što su dizala i skuteri, te na svjetlo za korištenje znakovnog jezika s drugima.

‘Bez ratova, Gaza je lijepo mjesto’

Godine 2019. zapadno od grada Gaze svečano je otvorena prva plaža za osobe s invaliditetom. Nazvano Muwa'imah Beach, mjesto ima posebne uspomene za Suhu Maqat, koja ima poteškoća u kretanju i koristi štake za kretanje.

“Svake sedmice sastajala bih se sa svojim prijateljima i suigračima u sportskom klubu i trenirala dva sata, igrajući košarku u invalidskim kolicima”, kaže 34-godišnjakinja iz četvrti Sheikh Radwan.

“Onda bismo otišli na plažu Muwa’imah i provodili vrijeme uz more, razgovarajući i krateći sate. Život je tada bio lijep. Uvijek sam govorila da je Gaza lijepo mjesto bez ratova.”

Suha je rekla da voli često izlaziti jer odbija svoj invaliditet doživljavati kao nedostatak i prepreku i ne voli biti zatvorena u kući između četiri zida.

Ali sada nema izbora nego ostati u svojoj kući. Zapravo, ona je odbija napustiti.

“Ako umrem, umrijet ću u vlastitom domu”, rekla je. “Gdje bih otišla? Ne poznajemo nikoga u južnom Pojasu Gaze, a tokom rata svako se brine za sebe i jedva može uzeti u obzir sudbinu ljudi oko sebe.”

Žene s invaliditetom igraju košarku u kolicima u natkrivenoj teretani u gradu Gazi (Mahmud Hams/AFP)
Žene s invaliditetom igraju košarku u kolicima u natkrivenoj dvorani u gradu Gazi (Mahmud Hams/AFP)

Tokom posljednjeg rata 2021. izraelski ratni avioni gađali su zgradu pored Suhine kuće, što ju je srušilo na pod. Kako se nije mogla pomaknuti, morala je čekati da je susjedi iznesu, za što se zaklela da se više neće dogoditi.

“Ne želim da se ponovi ona mučna scena kada sam pala na zemlju kada su svi pokušavali pobjeći od projektila ratnih aviona”, rekla je.

Odbacila je ponovne naredbe izraelske vojske Palestincima u sjevernoj Gazi da krenu na jug.

“Izraelu nije stalo do civila”, kaže Suha. “Njima je stalo samo do smrti i uništenja. Proživjela sam pet ratova, ali ovaj je daleko najgori od svih.”

‘Izrael i njegovi ratovi stvaraju više osoba s invaliditetom’

Razaranje koje je izazvao Izrael u proteklih 19 dana promijenilo je veliki dio znamenitosti Pojasa Gaze, s cijelim četvrtima sravnjenim sa zemljom i uništenim glavnim cestama. I Suha i njezina prijateljica, Rabab Nofal, pitaju se kako se čak i od radno sposobne osobe očekuje da se kreće, a kamoli od osobe s invaliditetom.

“Prije rata, imali smo poteškoća s odlaskom na većinu mjesta jer ulice nisu bile dovoljno dobre niti opremljene za korisnike invalidskih kolica kao što sam ja”, kaže Rabab. “Ali još uvijek bih mogla staviti svoje trogodišnje dijete u krilo i ići u trgovine kupovati stvari. Sada, kako se možemo pomaknuti?”

Prema Uredu za medije vlade u Gazi, Izrael je bombardirao Pojas Gaze s više od 12.000 tona eksploziva, što je ekvivalentno bombi koja je bačena na Hirošimu.

To bi značilo da su u prosjeku bačene 33 tone bombi po četvornom kilometru, u jednom od najgušće naseljenih područja na svijetu koje je dugo 41 km i široko deset kilometara.

Rabab je uzdahnula, prisjećajući se svoje “ljupke rutine” prije rata, koja se uglavnom sastojala od odlaska na plažu i dovršavanja vezenja uz valove koji su nježno zapljuskivali obalu.

“Sada nas zvukovi projektila onemogućuju da se pomaknemo iz naših domova”, rekla je. “Izrael i njegovi ratovi uveliko ugnjetavaju osobe s invaliditetom i stvaraju više osoba s invaliditetom, onih koji su izgubili svoje udove zbog bombardiranja.”

Palestinac se oslanja na štake pored protetičkih udova poredanih duž zida dok čeka na liječenje u rehabilitacijskom centru Sheikh Hamad bin Khalifa Al Thani u gradu Gazi 14. marta 2021. (Mahmud Hams/AFP)
Palestinac se oslanja na štake pored protetičkih udova poredanih duž zida dok čeka na liječenje u rehabilitacijskom centru Sheikh Hamad bin Khalifa Al Thani u gradu Gazi 14. marta 2021. (Mahmud Hams/AFP)

‘Nema budućnosti’ za palestinsku djecu

Još jedan Palestinac koji je odbio napustiti svoj dom u gradu Gazi čak i nakon što je uništen u izraelskom zračnom napadu je Mahmoud Abu Namous, koji ima oštećenje sluha.

“Ovo je drugi put da je moj dom uništen”, rekao je 33-godišnjak. “Posljednji put, to je bilo 2021, kada je moja supruga bila trudna s našom kćerkom Fatimom. Bojao sam se da ću ih oboje izgubiti.”

Mahmoud je rekao da nije u njegovoj prirodi žaliti se na život i da je uvijek prihvatao svoj invaliditet. Uvijek se zalagao da se na događanjima koristi znakovni jezik, kako bi se poboljšala komunikacija s drugima.

“Znakovni jezik je koristan tokom rata kako bismo mogli znati šta se događa”, rekao je. “U prijašnjim ratovima slao bih poruke prijateljima na Facebook grupi, ali u ovom ratu je komunikacija sa svima prekinuta. Nema struje ni interneta.”

Sanjao je da Fatimi pruži život kakav zaslužuje, a ne da bude beskućnica bez krova nad glavom.

Mahmoud je odbacio ideju da ima više djece, rekavši da više od 3.000 djece koju je Izrael ubio u ovom ratu do sada pokazuje da roditelji ne mogu osigurati pristojnu budućnost svojoj djeci. Kaže da se pita hoće li ga uopće biti.

“Dovoljno je što imam ovo svoje dijete”, rekao je. “Pokušat ću je maksimalno zaštititi od okupacije. Mi volimo djecu, ali Izrael ih mrzi.”

Izvor: Al Jazeera

Reklama