Bijes, tuga i strah palestinske dijaspore dok Izrael bombardira Gazu

Piše: Aseel Mousa

Ahmed Nehad (24) napustio je Gazu prije dva mjeseca kako bi nastavio magisterij u Velikoj Britaniji. Priča o Palestini otkako je tamo stigao, posebno u posljednje dvije sedmice.

Adham Mousa (27) nije bio u Gazi 11 godina, a završio je u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje živi i radi. U Gazu se vratio samo jednom, u novembru 2022. godine, i sada ne zna kada će se moći vratiti.

Oni su dvoje od mnogih Palestinaca izvan Gaze koji tuguju nakon što su čuli da su rođaci i prijatelji ubijeni pod intenzivnim izraelskim bombardiranjem dok stotine ljudi umiru, cijeli kvartovi su uništene, a zdravstveni sistem kolabira.

Borba Palestinaca daleko od njihovih proširenih mreža podrške je složenija jer koliko god ih njihovi prijatelji pokušavali podržati, ovu vrstu boli je teško objasniti ili podijeliti u potpunosti.

‘Radije bih bio kući sa svojom porodicom’

Mousin otac slao mu je poruku “Dobro jutro” svaki dan otkako je napustio Gazu.

Sada šalje poruku: “Dobro smo i živi” kad god dobije pristup mobilnoj usluzi ili internetu.

Mousa kaže da riječi ne mogu opisati njegove osjećaje o onome šta se događa Gazi – bijes, tuga, frustracija i strah obuzimaju ga dok se brine za svoju porodicu i 2,3 miliona drugih ljudi u Gazi.

“Znam kako je biti pod stalnim zračnim napadima i morati bježati iz svoje kuće u strahu od bombardiranja. Bio sam tamo 2008. i 2009. tokom masakra u Gazi, ali bih radije bio kod kuće sa svojom porodicom nego ih svakodnevno gledao kako pate izdaleka”, rekao je.

Nehad provodi dane gledajući napade na Palestince na okupiranoj Zapadnoj obali, Jerusalemu, Pojasu Gaze i unutar Izraela, nešto za što kaže da “osjeća kao posao”.

“Svakog dana, vijesti o ubistvima, raseljavanju, rušenju kuća i hapšenjima nevinih Palestinaca usred noći ispunjavaju moj rad i razgovore o Palestini sa svima ovdje”, kaže Nehad.

Kada su napadi ovog mjeseca u Izraelu koje je izvelo oružano krilo Hamasa, grupe koja vlada Pojasom Gaze, prvi put dospjeli u vijesti, Nehad kaže da je cijeli svijet oko njega bio u šoku uključujući kolege, prijatelje iz razreda i profesore koji su raspravljali o “sukobu”. Vjerovatno zato što su, kaže, žrtve bile Izraelci, a ne Palestinci.

Njegov univerzitet i druge institucije u Ujedinjenom Kraljevstvu poslale su e-mailove osuđujući “terorističke” događaje u Izraelu.

“Moja porodica i svi moji prijatelji raseljeni su iz svojih domova. Naš dom je uništen. Gaza, koju sam napustio prije dva mjeseca, je u ruševinama. Ali e-poruke se nisu promijenile. Još uvijek dobivamo e-mailove u kojima se osuđuje Hamas i upozoravaju nas da ne pokazujemo bilo kakve simpatije prema palestinskim ‘teroristima’, dodao je Nehad.

Ne osjeća se sigurno u Velikoj Britaniji, rekao je. Svako za koga se vidi da “simpatizira” Palestinu, uključujući podizanje palestinske zastave ili nošenje palestinske kefije, prijavljuje se upravi univerziteta ili vlastima. Prisustvovanje protestima u Velikoj Britaniji je riskantno.

‘Želim biti tamo gdje pripadam’

Mousa se osjeća manje usamljenim jer su ga podržavali prijatelji i saradnici kao da je prošao kroz žalost.

“Prvo što sam učinio bilo je potražiti karte za let da se vratim u Gazu i budem sa svojom porodicom. Ali egipatska vlada zatvorila je granicu čim su Izraelci počeli bombardirati Gazu, tako da nije bilo legalnog načina da se vratim u domovinu”, rekao je Mousa.

Tako je ostao u SAD-u i umjesto toga pokušao educirati ljude o tome šta se događa u Gazi i drugim palestinskim područjima.

“Mislim da većina ljudi ovdje nije dovoljno znatiželjna da sama uči o palestinskoj borbi”, rekao je, dodajući da sada koristi svoje profile na društvenim mrežama kako bi podijelio priču o Palestini.

“Frustrirajuća je pozicija u kojoj se nalazim, ali nikada neću prestati dijeliti istinu i nadam se da će je i drugi početi dijeliti”, rekao je Mousa.

Kontaktirati porodicu u Gazi gotovo je nemoguće. Mousa pokušava zvati svaki sat u danu jer ne postoji način da se kaže kada će njegovi voljeni imati internet ili mobilnu uslugu.

“Olakšanje je kad neko podigne slušalicu. Odmah pomislim: ‘Hvala Bogu. Živi su’, rekao je Mousa.

Otac ga je trebao doći posjetiti, ali put je sada otkazan. “Neću vidjeti svoju porodicu, a samo Bog zna kada ću ih i hoću li ih opet moći vidjeti”, rekao je.

Slično boli i Nehada. “Izjeda me osjećaj krivnje. Osjećam duboku izdaju. Želim biti pod bombardiranjem.

“Ovaj svijet koji ide dalje kao da se istrebljenje dva miliona ljudi u Gazi ne događa upravo sada, ne odgovara mi.

“Ja sam ‘drugi’ u tome. Želim to ostaviti. Želim biti tamo gdje pripadam, u Gazi, nevažnom mjestu, s ‘drugima’ čija krv, domovi i životi nisu bitni.”