Analiza: Da li će Gaza biti izraelski Staljingrad?

Uprkos daleko superiornijim vojnim kapacitetima, Izrael bi se mogao naći zarobljen u Gazi.

Tokom godina izraelske blokade enklave, borci Hamasa stvorili su mrežu tunela iskopanih ispod Pojasa Gaze (Reuters)

Smrtonosno bombardiranje bolnice Al-Ahli Arab u gradu Gaza u utorak navečer, u kojem je poginulo najmanje 500 osoba, kako navode zdravstveni zvaničnici, izazvalo je globalni bijes, kao i novu rundu međusobnih optužbi.

Palestinska strana je uvjerena kako je eksploziju izazvala još jedna pametna bomba izbačena iz aviona izraelske avijacije, dok je Izrael odmah okrivio palestinske borce, tvrdeći kako je tragediju izazvala raketa ispaljena iz Gaze koja nije uspjela dosegnuti punu trajektoriju leta.

Oskudni dokazi dostupni odmah nakon eksplozije nedovoljni su za definitivne zaključke. Samo pažljiva analiza ostataka i ruševina kod bolnice trebala bi otkriti fragmente vanjske ljušture koja je eksplodirala i donijeti pozitivnu identifikaciju.

Ipak, i prije posljednjeg napada, sve je više bilo dokaza koji su pokazivali kako su izraelski zračni udari na Palestince u Gazi najvećim dijelom neselektivni. I najdetaljnija analiza meta ne uspjeva pokazati jasnu vojnu namjeru u nemilosrdnom zračnom djelovanju, što dovodi do pitanja: Koja je logika iza prošlosedmičnog poziva Izraela da Palestinci napuste sjever Gaze?

Sa perspektive vojne strategije, imaju dva moguća odgovora. Za Izrael, svaki bi mogao biti greška.

Haos na cestama, mir u tunelima

Prva mogućnost mogla bi biti želja stvaranja haosa na ulicama Pojasa Gaze u kojem bi kretanje boraca Hamasa postalo teško, skoro pa nemoguće. Ta logika bi pratila klasičnu vojnu doktrinu, dokazanu mnogo puta u raznim ratovima. No, ovo nije klasični rat dvije ujednačene strane niti su borci Hamasa klasična vojna formacija. Svaki izraelski pristup koji to ne prepoznaje ne može garantirati čak ni ograničen uspjeh.

Tokom godina izraelske blokade enklave, borci Hamasa stvorili su mrežu tunela iskopanih ispod Pojasa Gaze. Zbog očitih vojnih razloga, njihovo samo postojanje je pažljivo čuvana palestinska vojna tajna i čak i onda kada se njihovo postojanje više ne može negirati, samo najneodređenije informacije se objavljuju kako bi i dalje ostali ovijeni misterijom.

Čini se kako je praksa iskopavanja prolaza ispod tla prvo započeta iz potrebe da se prevaziđe izraelska okupacija teritorije koja je trajala do 2005. godine. Prva nagađanja da bi Palestinci Gaze mogli švercati stvari, vojnu opremu i klasičnu krijumčarsku robu pojavile su se 1990-ih, kada je pojas bio i dalje pod političkom kontrolom Fataha.

U početku se pretpostavljalo kako su ti tuneli vrlo primitivni, dovoljno dugi da se prođe ispod ograda na granici sa Egiptom, sa ulazima skrivenim u kućama. Protezali su se nekoliko stotina metara i bili tako mali da su ljudi morali sagnuti kako bi prolazili kroz njih. Ko god je posjetio Sarajevski tunel, građevinu nabrzinu napravljenu i iskopanu od strane Armije Bosne i Hercegovine sredinom 1993. kako bi se ublažila opsada grada, može zamisliti kako su prvobitni tuneli Egipat-Gaza vjerovatno izgledali: uske, zbijene rukom iskopane cijevi sa niskim plafonom koji drže grede i stubovi.

Vremenom su prekogranični tuneli postali vrlo efikasna sredstva unošenja stvari u Gazu. Mreža se širila i na samoj palestinskoj teritoriji i omogućavala slobodnije kretanje, daleko od znatiželjnih civila koji bi mogli biti neprijateljski doušnici i od izraelske opreme za nadzor koja varira od satelita, aviona, helikoptera do bespilotnih letjelica. Tokom procesa, kopači su postali jako umiješni i unaprijedili kvalitet podzemnih lokacija.

Videosnimci Hamasa objavljeni prošle sedmice pokazuju tunele nevjerovatne veličine i sofisticiranosti, napravljene od pravih, ranije proizvedenih, betonskih elemenata, dovoljno širokih da dozvole ne samo visinom i širinom brzo kretanje boraca, već i dovoljno prostranim da budu dobro zaštićeni lageri naoružanja, municije i raketa.

Dužina i tačna lokacija tunela su nepoznati, ali nema sumnje da je mreža obimna i da omogućava efikasno kretanje jedinica i opreme pod zemljom. Iz svih praktičnih razloga, relativno mala borbena jedinica Hamasa se može razmjestiti sa jedne na drugu borbenu lokaciju kroz tunele, i za defanzivne i ofanzivne operacije. Stoga, ako je izraelska naredba za odlazak ljudi sa sjevera Gaze napravljena s namjerom za usporavanje rasporeda Hamasovih jedinica, pogrešno tumače stanje na terenu, odnosno ispod njega.

Odlazak civila, olakšanje Hamasu

Druga moguća linija razmišljanja izraelskih vojnih komandanata koja je dovela do naredbe mogla bi biti želja da isprazni područje od ne-civila i učini ofanzivu jednostavnijom i lakšom za izvođenje.

U teoriji ima logike u ovome: ukoliko se većina civila evakuira, napadači mogu pretpostaviti da svi koji ostaju na terenu su borci i stoga legitimne vojne mete. Nadalje, takav razvoj situacije mogao bi umanjiti broj kolateralnih civilnih žrtava i smanjiti optužbe da izraelska vojska neselektivno ubija civile.

U stvarnosti, Izrael je sigurno znao – kako su iz UN-a i mnogih humanitarnih organizacija ukazali – kako će biti nemoguće za 1,1 milion ljudi u već gusto naseljenoj teritoriji da se izmjeste preko noći, naročito pod uvjetima opsade kada nedostaje hrane, vode, lijekova i goriva.

Ali, čak i kad bi svi civili poslušali direktivu i čudesno uspjeli napustiti sjeverne dijelove, izraelska kopnena ofanziva ni u kom slučaju ne bi bila šetnja kroz park uprkos njihovoj neproporcionalnoj prednosti kada se gleda obučena, naoružana i opremljena pješadija, potpuna i nesumnjiva kontrola zraka i dominacija u sferi sofisticirane, najnovije tehnologije.

Stara vojna maksima govori kako komandant može smatrati teritoriju zauzetom tek kada su čizme njegovih vojnika na terenu, u svakom uglu i u središtu te teritorije. Gusto izgrađeni teren, pun ruševina, gdje su građevine uglavnom ili uništene ili jako oštećene zračnim bombardiranjem i pripremnom artiljerijskom vatrom, sigurno je najteži i najizazovniji oblik terena za vojno napredovanje.

Ako potražimo neke presedane, na um nam dolazi Staljingrad. Uprkos boljoj obučenosti, iskustvu i ogromnoj tehničkoj nadmoći, njemačke armije osam mjeseci su pokušavale zauzeti razrušeni grad, da bi ih nadmašila odlučnost i žrtva sovjetskih branitelja.

U polurazrušenim gradovima, napadači su u daleko težoj situaciji nego na drugom terenu i klasični odnos 3:1, odnosno kako su potrebna tri napadačka vojnika da uklone jednog branitelja, za uspjeh na terenu nije dovoljno, daleko realističniji je odnos 5:1 ili čak veći.

Paradoksalno, ako bi civili Gaze poslušali izraelske naredbe i napustili sjever, olakšali bi borcima Hamasa da se bore jer ne bi morali brinuti zbog posljedica svog djelovanja za vlastitu braću i sestre. Mogli bi napadati sve što se kreće na terenu bez razmišljanja, znajući kako će njihovi suborci koristiti podzemne prolaze da nestanu na jednom i pojave se na drugom, neočekivanom mjestu.

Izvor: Al Jazeera