Analiza: Vojna logika iza izraelske ‘totalne’ opsade Gaze
Temeljna svrha opsada je držati ljudska bića gladnima, žednima i hladnima — tako da su oslabljena, ako još nisu poražena.
Subotu su obilježile dvije barem napola dobre vijesti: otvaranje prijelaza Rafah uz ulazak kamiona prve pomoći u Gazu i oslobađanje dvoje talaca. Ovo su događaji koji odražavaju još jedan ključni aspekt ovog najnovijeg bliskoistočnog sukoba: izraelsku opsadu Pojasa Gaze.
Opsade spadaju u najstarije vojne operacije. Napadač prekida komunikacije i opskrbu svog neprijatelja, nadajući se da će neimaština, bolest i demoralizacija natjerati opkoljene snage, a s njima i blokirane civile, da prestanu pružati otpor i da se predaju.
Osim potpunog pokoravanja, osvajač se može nadati da će moral i borbena sposobnost branilaca biti toliko narušeni dugom opsadom, da bi na kraju podlegli odlučnom napadu.
U staro vrijeme, ako civile ne pokolju napadačke sile, najbolje čemu su se mogli nadati jeste da završe kao zarobljenici, taoci ili robovi. Danas se takvo ekstremno postupanje smatra neprihvatljivim – ali civili uvijek trpe, čak i kada uspiju preživjeti.
Sama opsada uvijek je okrutna i brutalna. To je taktika namijenjena održavanju ljudskih bića gladnima, žednima, hladnima, jadnima i bez lijekova. U nemogućnosti održavanja higijene bez tekuće vode, oni unutar blokade obolijevat će od kolere, dizenterije i mnogih drugih bolesti.
Savjet bake ne vrijedi u Gazi
U djetinjstvu sam se smijao upozorenju moje balkanske bake da “kada porasteš uvijek trebaš držati vreću brašna kod kuće”. Mnogo kasnije sreo sam slične bake koje su iskusile rat i neimaštinu u zemljama od Libana do Afganistana i Istočnog Timora, a svaka je upozoravala svoju rodbinu da ima rezervu žitarica ili mahunarki. Ali čak i oni koji su poslušali savjet svojih baka i nisu bili uhvaćeni nespremni, vidjeli bi kako njihove rezerve nestaju alarmantnom brzinom. Ukoliko su bili primorani na bijeg, izgubili su ne samo pohranjenu hranu, već i svoje kuhinjsko posuđe, šporet i gorivo.
Pojas Gaze je u blokadi već 16 godina, ali je barem imao dovoljno osnovnih potrepština. Nakon napada Hamasa 7. oktobra, Izrael je prekinuo sve isporuke u Gazu i dotok vode i struje. Zatvaranje prelaza spriječilo je da pomoć stigne do enklave. Izraelsko zračno bombardovanje i naredba za evakuaciju sjevera dodatno su bacili u očaj narod Gaze.
To znači da više od dva miliona Palestinaca u Gazi sada zavisi od pomoći u hrani da bi preživjeli.
Opsada Sarajeva
Jedna od najranijih modernih opsada bila je berlinska blokada 1948-49. Međutim, neke od najtežih dogodile su se 1990-ih, u Bosni i Afganistanu. Dok je opsada Kabula, daleko od očiju Zapada, prošla uglavnom nezapaženo, barbarska, brutalna opsada Sarajeva potaknula je svijet na akciju – barem sa stanovišta pružanja humanitarne pomoći.
Niko nije pokušao da se suprotstavi agresorima bosanskih Srba koji su četiri godine granatirali glavni grad, ubivši mnogo više civila nego vojnika, ali zemlje su poslale hranu, peći, platnene pokrivače koji bi zamijenili razbijene prozore, i ograničeno gorivo.
Ljudima je u prosjeku potrebno oko 2.200 kalorija dnevno. Stručnjaci su tvrdili da za kratko vrijeme – do mjesec, možda dva – osoba može preživjeti sa 1.200 kalorija. Zatvorenici koncentracionih logora Auschwitz hranjeni su sa 1.000 kalorija.
Evidencija je pokazala da su Bosanci u prosjeku primali 300 grama pomoći u hrani dnevno, a broj kalorija je svakako bio znatno ispod osnovnih zahtjeva. Većina onih koji su preživjeli snajpersko djelovanje i bombardovanje, izašli su iz rata pothranjeni i mršavi.
Ljudima je također potrebno u prosjeku pet litara vode dnevno za piće, kuhanje i ličnu higijenu. Stručnjaci kažu da u hitnim slučajevima može biti dovoljno 1,5 litara, uz prilično žrtvovanje.
Bosna i Hercegovina se mogla osloniti na svoje bogate rijeke i jezera za vodu. Međutim, bezvodna Gaza praktički nema slatke vode.
Zapanjujuća logistika pružanja humanitarne pomoći
Računajući najosnovnije potrebe u hrani i vodi, svaki stanovnik Gaze treba da bude opskrbljen sa dva kilograma humanitarne pomoći dnevno. Za dva miliona stanovnika to je 4.000 tona dnevno. Tipičan kamion prevozi 20 tona. Jednostavna matematika kaže da bi red kamiona za opskrbu Gaze svakog dana bio dugačak najmanje četiri kilometra.
Logistika pružanja humanitarne pomoći je zapanjujuća. Za isporuku pomoći, vanjski svijet bi trebao koristiti namjensku luku u koju bi se u prosjeku mogla vezati dva broda svaki dan. Srećom, Egipat ima takvu luku samo 40 kilometara od Rafaha, u priobalnom sinajskom gradu el-Arish.
Neke od najhitnijih zaliha mogle bi se dopremiti avionom, ali zalihe iz zraka ne mogu zadovoljiti sve potrebe. Aerodrom u Gazi, na samom jugu pojasa, uništio je Izrael 2001. godine, ali dvije egipatske zračne trake su dovoljno blizu: al-Gorah i el-Arish.
Tamo bi mogao sletjeti veliki broj teretnih aviona, ali se ne bi moglo osloniti samo na njih: bosansko iskustvo je pokazalo da prosječan zračni teretnjak nosi 11 tona zaliha. Po toj stopi, svaki dan bi bilo potrebno 360 slijetanja, što je vrlo nerealna perspektiva.
Ali prije nego što se bilo ko krene baviti velikim brojevima i rješavanjem logistike, Palestinci u Gazi bi morali biti sigurni da se bilo kakva pomoć može redovno dostavljati. To još uvijek nije slučaj.