Proces pomirenja u BiH i Ukrajini jedino uz iskreno izvinjenje za zločine

Rat nisu samo ratišta, ubistva i granatiranja nego i silovanja i sve vrste psihičkog terora, tako da je i izazov svake osobe u procesu ozdravljenja individualan, smatra litvanska novinarka Melita Vilkevičiūtė.

U znak sjećanja na nastradale u Kozarcu (Reuters)

Novinarka iz Litvanije Melita Vilkevičiūtė, dobila je nagradu mladih novinara Romas Sakadolskis za istraživački tekst “Pomirenje nakon sukoba ili pomirenje sa sukobom?” objavljen u litvanskom magazinu NARA. U tekstu je istraživala osjetljiv pogled na ratne rane Bosne i Hercegovine danas u vremenu agresije Rusije na Ukrajinu.

Pripremajući tekst za koji je dobila nagradu Melita Vilkevičiūtė je prošle godine provela dvije sedmice u Bosni i Hercegovini, u Kozarcu, gdje je prikupljala svjedočanstva ljudi koji su preživjeli rat i prijedorske logore.

Njen fokus bio je potraga za odgovorima na pitanja kako nastaviti živjeti nakon što doživiš i preživiš nehumanost velikih razmjera.

Pripremajući tekst za koji je dobila ovu vrijednu nagradu Melita Vilkevičiūtė je prošle godine provela dvije sedmice u Bosni i Hercegovini (Ustupljeno Al Jazeeri)

U intervjuu za Al Jazeeru Balkans ova litvanska novinarka govori o svom istraživačkom radu u Bosni i Hercegovini, suočavanju s ratnim zločinima, oprostu, pomirenju, suživotu, ulozi međunarodne zajednice u sprečavanju ratova i procesu pomirenja, sličnostima između BiH i Ukrajine…

  • Kako ste došli na ideju za svoje istraživanje ‘Pomirenje nakon sukoba ili pomirenje sa sukobom?’ i šta Vas je nadahnulo da istražite ovu temu?

– To je prilično duga priča. U martu 2022. bila sam na trećoj godini studija na Univerzitetu u Vilniusu, Institutu za međunarodne odnose i političke nauke. Ruska invazija na Ukrajinu počela je nekoliko sedmica ranije i bilo je to jako teško vrijeme za sve okolo, bili smo jako šokirani i uplašeni za Ukrajinu i vlastitu zemlju. U to vrijeme sam slušala kurs o tranzicijskoj pravdi i počeli smo razgovarati o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Profesorica mi je na jednom predavanju rekla da je organizirala online susret s jednim preživjelim logorašem iz Bosne i Hercegovine.

Pojam “koncentracijski logor” je zvučao užasno i nisam znala šta očekivati od tog sastanka, ali kada je počeo, vidjela sam vrlo mirnu i zgodnu osobu s druge strane kompjuterske kamere. Bio je to Satko Mujagić, koji će kasnije postati moj prijatelj i velika pomoć u pokušaju da shvatim kompliciranu priču bosanskog rata. Na tom predavanju ispričao nam je da je, kad je bio otprilike naših godina (dakle, 20-ak godina), proveo 200 dana u koncentracijskim logorima u Bosni i Hercegovini, današnjem entitetu Republici Srpskoj i da je tamo umalo umro zbog strašnih uvjeta života i mučenja, koje su mu nanijele snage bosanskih Srba. U to vrijeme sve o čemu je govorio osjećalo se nekako vrlo blisko i prisutno, jer vrlo slične strahote događale su se, i još uvijek se događaju, u Ukrajini. Ali najviše me dirnulo koliko je Satko imao nade u Ukrajinu. Rekao je nešto poput: “Ako je Bosna uspjela preživjeti sa samo 12 posto teritorije koju je kontrolirala u ratu i embargom na oružje, Ukrajina će sigurno preživjeti”. U tom sam mu trenutku stvarno povjerovala. Satko mi je dao nadu koju sam tražila tih sedmice.

Kada je pozvao nas studente koji smo učestvovali u tom online predavanju, da dođemo na komemoraciju u logor Omarska, u kojem je Satko bio zatočen, znala sam da moram doći vidjeti to svojim očima i razgovarati s ljudima koji su preživjeli rat. I ne samo rat, već etničko čišćenje.

Mislim da osim velikog interesa koji je u meni izazvala Satkova priča, željela sam i sebi i ljudima oko sebe dokazati da rat jednog dana prestaje, a da i nakon rata ima života. Tema “Pomirenje nakon sukoba ili pomirenje sa sukobom” došla je tek kasnije, nakon mog putovanja u Bosnu i Hercegovinu, kada sam shvatila koliko je situacija oko pomirenja tamo, posebno u Republici Srpskoj, komplicirana i dan danas.

  • U svom radu istražujete pitanje kako nastaviti živjeti nakon iskustva nehumanosti tokom rata. Koji su bili ključni izazovi s kojima su se susreli ljudi koje ste intervjuirali?

– Otkrila sam da svaka osoba ima vrlo individualne rane kada rat završi. Tamo gdje je rat, tamo nisu samo ratišta, ubistva i granatiranja nego i silovanja i sve vrste psihičkog terora, tako da je i izazov svake osobe u procesu ozdravljenja individualan. Ali zajednička stvar koju sam čula od mnogih ljudi je da su se osjećali kao da im se nikada nije izvinilo, niti na nivou Republike Srpske, niti pojedinačno. Većina njih nikada nije osjetila da je pravda zadovoljena nakon rata.

Što se mene tiče, ključni dio za početak pomirenja je reći “oprosti” izgovoreno žrtvi. Ali kada počinitelji negiraju svoje zločine kao što to radi Republika Srpska, nema načina da se pokrene dijalog. A ljudi koji su najviše stradali u ratu u Bosni i dan danas se s tim bore.

Ne mogu zamisliti kako je hodati ulicama Prijedora i vidjeti murale Ratka Mladića nekoj osobi čiji su najmiliji bili zatočeni ili ubijeni u logorima. Posjećujući Bosnu i Hercegovinu, osjetila sam da ta beskrajna borba za pravdu, za pravo da nam bude žao, zaista iscrpljuje ljude i ne da im da idu dalje.

U svom istraživanju litvanska novinarka posjetila je nekoliko stratišta u Prijedoru i okolini (Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Smatrate li da postoje značajne sličnosti između ratova u Bosni i Hercegovini i sadašnje situacije u Ukrajini? Koje su te sličnosti i razlike koje ste primijetili tokom svog istraživanja?

– Da. Meni je najjasnija sličnost agresorska retorika. Najjednostavnije rečeno, ruski režim od 2014. Ukrajince proglašava fašistima koji provode genocid nad govornicima ruskog jezika u Ukrajini. Zato je, kako tvrdi ruski režim, Rusija morala izvršiti invaziju i “pomoći” svojim sunarodnicima i “deterorizirati” Ukrajinu. Snage bosanskih Srba također su izjavile da je Bosna i Hercegovina pod “muslimanskom vlašću” i da su Muslimani neprijateljski raspoloženi prema bosanskim Srbima, tako da su Srbi trebali djelovati prvi i spriječiti Muslimane da povrijede stanovništvo bosanskih Srba. Dakle, i ruske snage i snage bosanskih Srba tvrdile su da je rat neophodan kako bi se nekome “pomoglo”.

Ono što me također prilično čudi je uloga pravoslavne crkve u oba rata. Pravoslavni svećenik blagoslovio je jedinice bosanskih Srba prije odlaska u izvršenje genocida u Srebrenici. Danas su svećenici vrlo aktivni akteri u širenju ruske propagande i poticanju ruske vojske na ratne zločine.

Nagrađena litvanska novinarka provela je nekoliko dana u Kozarcu gdje je razgovarala s preživjelim žrtvama i logorašima (Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Međunarodna zajednica upozorava na opasnost od ruskog utjecaja na balkanske zemlje, ali čini se da mnogi toga nisu svjesni. Kakvo je Vaše stajalište o tome, koliko je velika opasnost od ruskog utjecaja i kako joj se suprotstaviti?

– Posjetila sam Bosnu i Hercegovinu u ljeto 2022. godine, a ruska invazija na Ukrajinu počela je nepunih pola godine prije toga. I ljudi koje sam sretala pričali su priče o tome kako su se tokom prvih sedmica invazije stvarno bojali da će rat izbiti i u Bosni, jer bi Republika Srpska mogla iskoristiti nestabilnost u Evropi i podršku Rusije i pokušati se osamostaliti od Bosne i Hercegovine. Ljudi su mi pričali kako su skladištili prehrambene proizvode i kovali planove za bijeg iz Bosne u slučaju rata. Dakle, jasno je da su potezi i podrška Rusije direktno povezani s onim što se događa u balkanskim zemljama. I, naravno, Rusija nastoji proširiti svoj utjecaj koliko god može, tokom njenog rata u Ukrajini, to je postalo sve jasnije ne samo u Evropi, već i u nekim zemljama Afrike. Nažalost, ne znam kako se tome može ispravno suprotstaviti.

  • Kako zamišljate završetak rata u Ukrajini i kakav proces za Ukrajinu očekujete u izgradnji modernog poslijeratnog društva?

– Oh, bojim se da je ovo pitanje na koje niko ne može odgovoriti, ili barem ja ne mogu odgovoriti sa sigurnošću. O ishodu rata doista će zavisiti hoće li Ukrajina pobijediti i kada. Gledajući primjer Bosne i Hercegovine, samo se jako nadam da se Ukrajina, za razliku od nekih ljudi u Bosni i Hercegovini, neće morati boriti za svoje sjećanje i da zločine priznaju Rusi i međunarodna zajednica. Zaista se nadam da će čelnici zapadnog svijeta smoći snage da osnuju sve sudove koji se moraju osnovati i osude sve ratne zločince koji moraju biti osuđeni. Također, iskreno se nadam da nakon izdržane kazne ruski ratni zločinci neće u Rusiji biti dočekivani kao heroji, kao što se neki dočekuju u Republici Srpskoj.

Izvor: Al Jazeera